Oglasi

General Mirko Vranić, mlinara starog sin

Iz pamćenja je potpuno nestala ljudska veličina mlinarevog sina kome je Titova revolucija bila mladalački izazov, Jugoslavija logični izbor, a nedjeljiva BiH životna oporuka.
Mirko Vranić je bio jedini jugoslovenski funkcioner koji je kao iskreni vojnik Partije priznao krivicu i dobio partijsko predisključenjeWikipedia

Malo je i živih Sanjana a i Bosanaca i Hercegovaca kojima nešto znači ime Mirka Vranića iz Sanskog Mosta? Ništa?! Neznanje je sasvim razumljivo, jer ni Sanjani, oni rođeni, ne stignu od ove bosanske svakodnevne jadikovke da zavire u gradski spomenar sa likovima uglednih građana u koji bi, s koje god strane pogledate, spadao Mirko Vranić. Kad tog gradskog spomenara i nema. Nikada nije ni pisan. Niti se više zna u ovo vrijeme konvencionalnog brbljanja političkih moljaca koji su to kriteriji nečije uglednosti i značaja. I zašto bi taj Mirko Vranić bio dio znamenite povijesti jednog grada koji ga je potpuno eliminirao iz svoje sveukupne memorije? A ako i jeste Sanski Most, nije trebalo Sarajevo, Bosna i Hercegovina, bez obzira što je nakon rata sve banalizirano i izgubilo svoje vrijednosti.

Mirko Vranić bio je Titov general, Alijin oficir, ali najviše čovjek u svojoj etičkoj dimenziji. To više odavno nije na cijeni. E, zašto je onda Mirko Vranić umro i ukopan u Sarajevu 2002. godine pretiho i nečujno, ne probudivši uspavanu savjest javnosti možda i nije pitanje na koje u Bosni iko voli da odgovori. Niti zna. Odakle početi priču o sinu mlinara rođenom 1920. godine generalu Titove vojske i čovjeku koji je ostao uz Armiju RBiH.

Saopštenje 13 generala

Mirko Vranić bio je u grupi osvjedočenih antifašista, većinom generala, komandant armijskih oblasti, stručnjaka za operatiku i strategiju odbrane zemlje koji su na sastanku 8. aprila 1992. godine prve upade paravojnih formacija i vojske iz Srbije preko Drine u Bosnu nazvali pravim imenom – agresijom na Bosnu i Hercegovinu, agresijom snaga nacionalizma i neofašizma. Saopštenje za javnost tada su formulisali i potpisali: Milan Ačić, Milenko Anđelić, Idriz Čejvan, ing. Adolf Dančević, Abaz Deronja, Ahmed Džubo, Ahmet Hodžić, Džemal Muminagić, Sakib Pozderac, Džemil Šarac, Mirko Vranić, Milan Vuković i Anton Lukežić. Ovo saopštenje trinaestorice generala objavila su javna glasila u BiH i SFRJ a nemali publicitet dobilo je i u međunarodnoj javnosti. Ovom činu pridružili su se i drugi ugledni ljudi –antifašisti U toj izjavi napadi na Bosnu i Hercegovinu okarakterisani su kao "put u besmisleno produbljivanje mržnje, raskola i samoubistva naše zajednice". "Klanjamo se žrtvama palim na obalama Miljacke i širom BiH"- rekli su potpisnici osuđujući ubice nevinih ljudi Muslimana, Hrvata i Srba u Bijeljini, Kupresu, Bosanskom Brodu i drugim mjestima. Iskazali su odlučnost u zahtjevu da se "zaustavi vojna i politička intervencija iz Srbije i Hrvatske".

Bila je 1988. godina kada je jedna mlada novinarska ruka napisala u nekadašnjim Našim danima tekst o "vikendici u zoni parkova" generala Vranića izgrađenoj u Sanskom Mostu. U to vrijeme Titovi generali "nisu hodali po asfaltu", mada su se svi iskreni Sanjani, Mirkovi prijatelji, kleli da je on bio nenadmašno šarmantan gospodin i veliki Sanjanin, bez traga generalskoj uobraženosti. Mada su svi i tada znali da su tadašnji općinski vladari, da podiđu generalu, maltene na silu navukli materijal i napravili mu vikendicu na njegovoj zemlju. Mirko Vranić bio je veliki Sanjanin, a onda sve ostalo. Njegov lik i vesela priroda još lebde po sjećanjima sanskih Nezirevića, Maličevića, Filipovića, Kurbegovića, Biščevića...onih još živih. Možda se sada pitate zašto veliki Sanjanin general-pukovnik Mirko Vranić nije nakon smrti ukopan u rodnom gradu? Možda možete onda zamisliti kakva je patnja razdirala generala Vranića kada je zauvijek okrenuo leđa svom gradu i odlučio da legne u ilovaču sarajevskih Bara.

Iskreni vojnik Partije

Te 1988. o jugoslovenskom "Votergejtu" , "aferi Neum", pisalo se nadugo i naširoko. Iako je i Mirko Vranić imao vilu u Neumu, više pažnje je izazvala njegova sanska vikendica koju je izgradio na zemlji pokojnog oca. Ove su kuće Mirku Vraniću i njegovoj porodici nanijele više nesreće nego oba rata. Danas sam siguran, a to u dubokoj nesvijesti papagajski ponavljaju Mirkovi sanski prijatelji da je on posljednji čovjek na Zemlji koji je uživao u materijalnim blagodatima.

Bio je sin mlinara, katolik-Hrvat, odličan đak u gimnaziji i zagrebački student koji se izdržavao od instrukcija. U NOB otišao je 1941. godine, a izišao 1945. kao divizijski oficir. Do 1953. bio je podstanar, a do 1960. godine živio je u Beogradu u dvosobnom stanu. Nakon prelaska u Šibenik taj vojni stan nije htio da prihvati nijedan podoficir tadašnje JNA!? Nakon penzioniranja u činu general-pukovnika kao prijeratni član Predsjedništva BiH odbio je platu, jer je već imao penziju!?

General je bio i protiv gradnje sanske vikendice, ali ubijedili su ga domaći lopovi kakve ima svaka čaršija, lokalni karijeristi željni slave da "kakav je to general koji nema kuću za odmor u svom rodnom mjestu".

Mirko je nevoljko pristao, a kuću koju mu je izgradilo lokalno građevinsko preduzeće "20. oktobar" platio je do zadnjeg dinara. Kako nije imao gotovine general Vranić je podigao kredit. Kada je "pukla" afera o Vranićevoj sanskoj kući, Titov general i tadašnji član Predsjedništva BiH na partijskom sastanku ustaje i javno kaže da se "to nije smjelo dogoditi". Ova vruća rečenica generalskog poštenjačine objavljena je u jugoslovenskim novinama. Mirko Vranić je bio jedini jugoslovenski funkcioner koji je kao iskreni vojnik Partije priznao krivicu i dobio partijsko predisključenje. Ostali su drsko i beskrupulozno branili svoje na narodnim leđima osvojene latifundije. Mirka su napali jer je rekao "mi, komunisti " i svi su tada "ti mi "glasali za njegovu kaznu. Da, trebalo ga je kazniti jer je jedini priznao krivicu, sišao sa "partijske linije ".

Mirko Vranić nikada više nije otišao na partijski sastanak. Tada i tako završio je Vranićev bolni idealizam, ali u njemu je ostala iskra ljudskog poštenja koju nije mogla ugasiti nijedna partijska kazna od Sarajeva do Vladivostoka.

Antifašist koji je odbio fotelju

Došao je rat i agresija na Bosnu. Mirko Vranić, nekadašnji politički komesar 12. krajiške NOU brigade i zamjenik političkog komesara 11. NOU divizije, Titov general pukovnik i komandant TO BiH izabrao je po liniji srca i osjećanju pravde – Alijinu vojsku. Ostao je u Sarajevu i pored silnih poziva u Beograd gdje je službovao punih 25 godina. Ostao je , to je tako planetarno jednostavno , jer je znao gdje mu je mjesto. Sarajevo je Bosna, a Bosna je njegov Sanski Most. Mirko je bio i ostao veliki Bosanac i veći Sanjanin. Godine 1993. od rahmetli Alije Izetbegovića izabran je za člana tadašnjeg Vojnog savjeta. Svijetlu uspomenu na njega čuva i penzionirani general Jovan Divjak, koji je tokom rata bio i Generalštabu Armije RBiH.

General Vranić bio je izuzetno častan i moralan čovjek, antifašist. Dojmilo me je kada mu je nuđeno pri formiranju Ministarstva odbrane Republike BiH da bude ministar odbrane, ali je nije prihvatio, jer se nije slagao sa politikom koja se počela voditi, nacional-šovinističkom. Bio je u grupi 11 generala sa generalima Ačićem, Šarcem i drugima kojima sam saopćavao stanje na terenu. Nažalost, njihove savjete malo ko je slušao-prisjetio se general Divjak. Dodao je još jednu strašnu stvar- kćerka generala Mirka Vranića, sada već žena u godinama, koja se nije udavala, danas teško živi i praktično je prepuštena ulici.

Briga za kćerku

Iz pisma punog očaja koje je 85-godišnja Branka Vranić poslala autoru ovog teksta prije 10 godina da se zaključiti kako je njen suprug doživio paljenje svoje kuće u Sanskom Mostu.

"Kad je vidio da mu je vikendica spaljena svratio je kod komšije i od žalosti nije ni svratio u grad. U kuću nije ni ulazio, pa nam nije čak ni jabuku iz bašte donio - napisala je Branka Vranić. Još tada je brinula za kćerku koja je, kako je napisala, silno voljela i cijenila oca "koji nikad za nikad nije intervenisao za njeno zaposlenje, a radila je od obdaništa do srednje škole iako je diplomirala sa devetkom Engleski jezik, Američku i Englesku književnost".

"Žalosno je da to niko nije cijenio. Čitali ste kako su bivši članovi Predsjedništva svoju djecu udomili...strahujem za kćerku, 55 godina neudata, neiskvarena... Sve njeno društvo po inostranstvu,a tata nije dao ni da se zaposli kod stranaca iako su oplate bile velike.Radila je i u ratu, bile su škole u podrumima, da li je to neko primjećivao i pohvalio?", pisala je sada već pokojna Branka Vranić.

Mirko Vranić umro je zaboravljen 2002. godine. Iz Sanskog Mosta porodici nije stiglo nijedno saučešće. Umjesto sanske gline na Gredi na njegov grob palo je busenje sa Bara. Veliki Sanjanin koji je beskrajno uživao u svakom dolasku u svoju Sanu odbio je da mu njegov grad bude posljednje počivalište.

Jer, kada je 1995. godine oslobođen Sanski Most, oslobodioci su "greškom" zapalili kuću generala Vranića. Tada su brzo reagirali gradski oci, rekli da im je strašno žao i da će njemu, Mirku, obnoviti kuću kakva je bila. I tada je Mirko Vranić pokazao ljudsku veličinu – odbio je, jer kako da njemu rade kuću a toliko je nevinih ljudi ubijeno u njegovoj Sani i još više ih ostalo bez krova nad glavom. Njemu je dosta i njegov sarajevski stan u Trampinoj 6/VII u kome je živio sa suprugom Brankom i kćerkom. Ali, tada je, valjda, definitivno, prekrižio svoju Sanu. I nikada u nju nije došao nakon toga. Ni živ, a ni mrtav.

Izabravši Sarajevo za svoj grob u kome je , ipak, bio i ostao stranac, general Mirko Vranić je proživio ogromnu duševnu bol odbacivši rodni Sanski Most koji mu je paljenjem famozne vikendice u kojoj nikada nije ni živio, a koja mu je godinama trovala život, poslao definitivnu poruku da je nepoželjan.

Iz jednih sarajevskih novina na dan 12. oktobra 2002. godine sačuvana je osmrtnica sa fotografijom pokojnog Mirka Vranića i slijedeći tekst "Mom prijatelju partizanu Mirku Vraniću, prvom generalu BiH koji je prije agresije na našu zemlju oficijelno predlagao osnivanje Armije BiH prostorne i manevarske komponente, Bahrudin Bijedić".

Tako je potpuno nestala iz pamćenja ljudska veličina mlinarevog sina kome je Titova revolucija bila mladalački izazov, Jugoslavija logični izbor, a nedjeljiva BiH životna oporuka.

Sanski Most i ovih dana prekraja nazive svojih ulica. Više je nego sigurno, da niko od tih "što se pitaju" ne zna ni ko je i kakav bio, mlinara starog sin, Mirko Vranić .

General i častan čovjek do "od kolijevke pa do groba".

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.