Gdje je nestala zajednica srpskih opština?

Ivica Dačić neprimjereno se ponašao u zgradi UN-a (EPA)

Kad se u srpskim kafanama pred fajront začuje pojačana galama, ima mnogo načina da se on odloži. Dva su najčešća – početak masovne tuče, ili produženo (do dolaska policije) horsko pijano dernjanje zvano pevanje. Ponekad sa pucanjem. Srpskom ministru spoljnom Ivici Dačiću ne pripisuje se sklonost tučama, ali pevanje svakako, mada po funkciji preferira solo izvođenje.

Stoga se onomad, pri “fajrontu” sednice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija o Kosovu, nije tukao, nije ni pevao, ali se svojski potrudio da sala na Ist Riveru podseti malo na galamu “balkanske krčme”. Pucanje je ostavio za potonju priču iz studija Glasa Amerike. Ko još ne zna za “slavni” sramni događaj? Dačić je, na stojećki i prilazeći i udaljavjući se od nje, Vljori Čitaku, ambasadorki Kosova u SAD-u, uputio niz ne nediplomatskih, već baš kafanskih rečenica, krunišući “nadmoć” psovkama, uz “ajde, bre, glupi ste kolko ste teški…”

Javni odjek ovog incidenta, i grdnje i navijanje, uglavnom se vrteo u zoni nedostatka etikecije. Pa i to bi mogla da bude “velika tema”, ako bi se gledala iz ugla činjenice da glavni beogradski lideri insistiraju na poređenja sa Josipom Brozom Titom i “junacima” iz njegovog vremena. Lako bi se pokazao sav jad i beda ministra-pevača u odnosu na ondašnje, a poređenje, recimo, sa jednim Kočom Popovićem – bilo bi prosto bogohulno.

Bagatelisanje albanske tradicije

Politički relevantniji, međutim, za ovaj trenutak srpsko-kosovsko-istrivreske stvarnosti je sam povod za kafanski bes Dačićev. Kao i mizantropski i gotovo rasno potcenjivačka njegova kontraargumentacija. On je reagovao na diskutabilnu ocenu da se Srbija kolonijalistički odnosila prema Kosovu, podsećajući ambasadorku Čitaku da je ono sad kolonija baš zemalja u čijem društvu je na sednici sedela. Ali, i to je samo zamaglilo nacionalističko omalovažavanje i bagatelisanje albanske tradicije – kad mu ona pokaže bilo koji njihov spomenik iz 12. veka, tek tada može da razgovara ravnopravno.

Bez isuviše političke mašte, značaj ovog stava može se gledati iz prostog tajminga. Sve ovo Dačić izgovara istoga dana kad zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Metju Palmer u Beogradu podržan i dosad najotvorenijim stavom vašingtonske administracije nagoveštava njeno pojačano angažovanje u kosovskom “rešenju”. Pred julski pariski sastanak u aranžmanu nemačke kancelarke Angele Merkel i predsednika Francuske Emanuela Makrona. Ti stavovi su, ukratko: moguće uključivanje SAD-a u sam “pariski” proces, zahtev da se u Srbiji i na Kosovu “smanji ekstremistička retorika”, kako bi se proces sporazumevanja okončao aktom “međusobnog priznanja dve države”.

Odgovor Beograda, neizostavno uračunavajući i “istriverski eksces” iz usta predsednika Aleksandra Vučića, bio je u stilu one narodne – “pravi se lud”. On je, naime, te pozive “ladno” odbacio, jer “u prethodnih pet godina nije dao ni jednu ekstremističku izjavu i da ga paušalni komentari ne zanimaju”. I, uzgred, zatražio od Bele kuće da mu kažu koja je bila takva. (Ko bi se još sećao, naprimer, Aleksandra Vulina?) Ove su izjave i događaji zaokupile srpsku javnost do mere da nije gotovo ni uočena jedna ocena Vljore Čitaku, koja se prosto “ušunjala” u njujorške “utuke na utuke”, a nezaoblazno prožima sve te teme koje su se po ko zna koji put našle u špicu. Stavila je do znanja da je proces formiranja zajednice srpskih opština stopiran iz Beograda i da su autori njenog statuta, Srbi inače, podneli ostavke.

Glasno ćutanje o prijedlogu statuta

Ova “provokacija”, zasad, uopšte ne nailazi na odgovor poput drugih, a zbog važnosti za sam položaj preostalih Srba na Kosovu, pa i dalju sudbinu pregovora odgovor na pitanje gde je nestala ta važna tačka Briselskog sporazuma može da sugeriše dalji njihov tok. Kažemo “sugeriše” jer u srpskoj političkoj stvarnosti, gde je doista ama baš sve u rukama jednog (ćudljivog i neuravnoteženog) lidera, rekli smo više puta, logične analize moraju da ustuknu pred nasumičnošću. Formiranje ove zajednice, po onom što se javnosti podastire, zaista se čini kao poodavno i zadugo skinuto sa dnvenog reda. Javnost je uverena da je otišlo u drugi plan pred iznenadnim – a vlast (Aleksandar Vučić) tvrdi da se oduvek za to zalagala – predlgom podele/razgraničenja.

Nekooperativnost Kosovara se dokazuje brojanjem 1.000 dana od kako ni tu odredbu, kao ni mnoge druge, briselskih dogovora “ne žele da sprovedu”. U poslednje vreme i Hašim Tači, predsednik Kosova, odbacuje bilo kakvu mogućnost njenog formiranja, ali “zauzvrat” traži “izručenje” Preševske doline svojoj “suverenoj” državi. Valja podsetiti i na nekoliko “pretnji” beogradskih vlasti i političkih eksponenata kosovskih Srba, oličenih u – u međuvremenu formiranoj – Srpskoj listi, kao zastupniku politike Beograda (neki ističu Srpske napredne stranke) na Kosovu, da će je sami formirati ako Kosovo neće.

U ovom trenutku, međutim, “sve što ste želeli da znate o ZSO, a niste imali koga da pitate”, glasi, po prilici, ovako. Četvoročlana komisija je zaista oformljena pre nekoliko godina i sastavljena je od Srba. Vljora Čitaku je u UN-u pomalo prevarno-neprecizno ostavila utisak da su oni iz redova sadašnjih funkcionera oko Srpske liste – koji su čas u ostavci, čas nisu, ali prete ostavkama i sad kad su ponovo izabrani. Međutim, članovi famozne statutarne komisije nisu (bili) iz njihovih redova. Moglo bi da se zaključi da nisu, kako iz Beograda vole da cinično “spuštaju” svima koji nisu uz njih, ni “Tačijevi” ili [premijer Kosova Hašim] “Haradinajevi”, ni bilo čiji “privatni Srbi”. Naime, njima se nikad iz Beograda nisu upućivali takvi prekori. A po svemu sudeći, “udaljili” su se iz procesa nakon što su, garantuju poznavaoci, predlog statuta pre svakako dve godine poslali u Brisel evropskoj šefici diplomatije Federiki Mogerini, od kad je sve zaćutalo. U mandatu komisije je bilo da komuniciraju direktno sa posrednicima Evropske unije, o čemu je deo srpske štampe izveštavao.

‘Kvadrat autonomije’ ili ‘daj šta daš’

Ako se ovo ima u vidu, onda je u najmanju ruku (pre)rano zaključivati da je koncept ZSO-a nestao sa rokovnika pregovora. Na to ne mora da ukazuje ni odsustvo izjašnjavanja Brisela o “skrajnutom” predlogu. Verovatnoća da je odbačen uz ovoliko “javne tajanstvenosti i misterioznosti”, naime, jednaka je onoj da “neko” u nekom obliku može da ga iznenada “vaskrsne”. U takvom scenariju, povratak ZSO-a (ali, ipak, samo za tri ili četiri opštine na severu Kosova, a ne i srpske enklave, “crkvišta” i crkvenu imovinu), mogao bi u Beogradu da se tumači kao dobitak i pobeda, nakon uveravanja javnosti da je “sve izgubljeno”, da bi uspeh bio makar koji “kvadrat” teritorije. Ovoga puta kao “koji kvadrat” autonomije, ili dvostrukog autonomnog statusa Severa.

Na to bi moglo da ukazuje insistiranje Beograda da je na njemu da sačuva mir, pri čemu zalaganje da se dobije “više od ništa” ne prestaje. I to sve u situaciji kad Priština zateže i učvršćuje pozicije konkretnim merama i aktima (takse, “oružane” ekskurzije na severu….) dok Beogradu ne ostaje ništa drugo nego – zaoštrena retorika. Pardon, i zastrašivanje poput Dačićevog na Glasu Amerike da postoje dojave o bombaškim napadima i oružanom zauzimanju Trepče. Da se tako nešto izbegne i “sačuva mir”, a dobije ZSO – pa ima li boljeg kompromisa u odnosu na “veliko ništa”.

Nikad se ne zna, ali u prilog ovakvoj mogućnosti raspleta (a spekuliše se i o “sporazumu o sporazumu” već 28. juna, za Vidovdan, a pred Pariz) može da se navede još jedna Vučićeva ocena. Kad je jedna od učesnica nedavnog Konventa za EU “probala” da ga o tome pita, a on joj prvo spočitnuo: “A Vi ste za nezavisno Kosovo na sadašnjoj teritoriji?”, i ona, uz njegovu pohvalu to potvrdila, on je zaključio: “E, a ja sam za malo više od ovog što Vi hoćete.” Pritom je izgovorio i “jeres” da je Rusija za “zamrzniti konflikt”. Za razliku od njega. (I Amerike.) Još: mora da se ima u vidu da su se ovakve teške situacije u Srbiji često završavale u maniru “daj šta daš” kad su bolje prilike već bivale propuštene…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera