Gameri mijenjaju sport kakvog znamo

Ronaldo, Jordan, Vettel, Bolt, Tyson… samo su neki od niza sportista koji su protivnike i navijače izluđivali i oduševljavali širom svijeta. Najbolji od najboljih, s milionima na bankovnim računima, čiji svaki potez se pomno prati. Prelazak jednog nogometaša ili košarkaša u suparnički klub u potpunosti mijenja sudbine novih i starih timova, a samim tim i “duševno stanje” najvjernijih fanova.

I dok su se najbrži, najjači i najspremniji, s najboljim genetskim predispozicijama tradicionalno smatrali i najboljim sportistima, razvoj računarske tehnologije i brzog interneta polako mijenja odnos snaga u korist gamera, klinaca koji su ljubav prema videoigrama pretvorili u ozbiljno natjecanje, a već danas se neki od njih smatraju pravim zvijezdama, sa milionskim zaradama i ogromnom popularnošću.

Nije rijetkost da najbolji gameri u Aziji budu u vezi sa najpopularnijim glumicama, što je uobičajeno bilo rezervirano za superzvijezde, dok je Tyler Blevins, poznatiji kao Ninja, na naslovnici čuvenog sportskog magazina ESPN, a čak je i lokalni dečko iz Brčkog, Nikola Niko Kovač ušao u historiju po najskupljem transferu, kada je za gotovo pola miliona dolara prešao iz ‘Mousesportsa’ u ekipu ‘FaZe Clan’. Taj transfer se ne može porediti po vrijednosti transfera u nogometne klubove poput Real Madrida, Barcelone i PSG-a, ali s obzirom da su esportovi tek u povojima, očito je da ovaj vid takmičenja čeka svijetla budućnost.

Bojan Jovanović, urednik IGN Adrie, portala posvećenog videoigrama, serijama, filmovima i generalno “geek” kulturi, navodi da debata u vezi toga da li se esport može izjednačiti sa tradicionalnim sportom sigurno još dugo neće utihnuti.

Refleksi i koordinacija

Najčešća kritika na račun esporta, to jeste profesionalnog gaminga, je što učesnici ne djeluju kao da čine fizički napor, iako su za gaming potrebni brži refleksi i koordinacija oko-ruka nego za veliki broj ”pravih” sportova, dodaje.

Kako kaže, prihodi i popularnost takmičenja u videoigrama se vrlo brzo približavaju onim iz klasičnih sportova, pa je tako ovogodišnji Dota 2 International imao fond nagrada od 25 miliona dolara i višemilionsku publiku širom svijeta.

Posjećenost velikih turnira u espotovima je tolika da bi im pozavidjeli većina regionalnih klubova, čije tribine više budu prazne nego pune, čak i tokom velikih derbija, dok je praćenje putem interneta svakim danom u porastu, a sve više je televizijskih kanala koji su u potpunosti posvećeni esportovima.  

S obzirom da je učešće na Olimpijadi često i svjetsko priznanje nekog sporta kao legitimnog, pitanje je da li će se i gameri jednog dana nadmetati uz moto: ” citius, altius, fortius”, odnosno ” brže, više, jače”.

Urednik IGN Adrije ipak smatra da je mala vjerovatnoća da i esportovi budu dio Olimpijade, prije svega zbog inherentno nasilne prirode većine videoigara.

“Ali smo u neku ruku već dobili ‘gamersku Olimpijadu’ u vidu nekadašnjih CPL, World Cyber Games, a u poslednjim godinama Esports World Championshipa. Sasvim je u redu da esport bude odvojen, jer je i auditorijum znatno drugačiji”, smatra Jovanović.

Niz sličnosti

Iako na prvi pogled klasični i elektronski sportovi djeluju različiti zbog načina priprema i same prirodne nadmetanja (fizičko protiv virtualnog), oni imaju i dosta sličnosti.

Tako Jovanović navodi da kao i drugim sportovima, esportovi imaju svoje lige i turnirske sezone, sa transferima između timova koje publika vatreno prati.

“Transfer premije nisu ni blizu onih koje viđamo, na primer, u fudbalu, ali su proporcionalne nagradama koje igrači osvajaju na turnirima”, kaže urednik IGN Adrije.

Neupućenim poređenje klasičnih i elektronskih sportova nema smisla, jer naoko nogometaši, košarkaši i drugi provode sate i sate u teretanama i na terenima, trenirajući za vrhunska takmičenja. Međutim, i vrhunski gameri dnevno provode po više od osam sati dnevno trenirajući igre u kojim se nadmeću, jer zakašnjeli potez od samo par stotinki može predstavljati razliku između prvaka i gubitnika, od velike zarade i propuštene prilike. A za veliki broj potencijalnih sportista je zarada upravo odlučujući faktor pri odabiru sporta kojim žele da se bave.

Velika zabluda

Jedna od najvećih zabluda jeste da je šetnja od 30 minuta dnevno dovoljna da poništi negativan učinak sjedenja na naše tijelo, kaže Keleštura Halilović. Sjedenje stavlja ogroman pritisak na mišiće i kičmeni stub, što uzrokuje zgrčenost mišića i ishemiju (ograničen protok krvi). Nedovoljno fizičke aktivnosti također uzrokuje atrofiju mišića i slabljenje kompletnog muskulo-skeletnog aparata, što se može popraviti samo intenzivnijim treningom, dodaje.

Zbog toga stručnjaci preporučuju minimum 2,5 sata intenzivne fizičke aktivnosti sedmično, s posebnim fokusom na mišiće gluteusa, leđa i ‘corea’, koji podržavaju skelet i čijim jačanjem poboljšavamo pravilan položaj tijela i smanjujemo bol.

Živjeti od esporta je praktično identično životu od profesionalnog igranja nogometa, košarke, ili nekog individualnog sporta, dodaje Jovanović.

“Popularnost same igre, kao i kvalitet igrača utiču na mogućnost zarade. Pomenuta Dota 2 trenutno ima najviše nagrade, dok su odmah iza Overwatch i Counter Strike, a borilačke igre obično imaju skromnije nagradne fondove. Neke lige, kao ona za League of Legends koju održava Riot Games, uključuju redovne plate igračima, mada su i dalje retkost i sve zavisi od timova i sponzorstava”.

On navodi i da od esporta ne treba očekivati bogatstvo, barem ne još, ali ukoliko ste zaista dobri, onda zaista možete živjeti od gaminga.

A budućnost je izuzetno svijetla za ovu profesiju. Dovoljno je pogledati da su prihodi od esportova 2012. iznosili 130 miliona dolara, dok se očekuje da će ova industrija već 2020. godine vrijediti 1,5 milijardi dolara.

Opasnost po zdravlje

Međutim, s rastom popularnosti esportova prijeti i opasnost po zdravlje mladih. Dok se sa klasičnim sportovima povezuje i dobro zdravlje, ne računajući povrede, za one koji se odluče za karijere u elektronskim sportovima ima niz potencijalnih opasnosti, s obzirom da je gaming povezan sa dugotrajnim sjedenjem.

Dr. Mirha Keleštura Halilović navodi da sjedilački stil života nije bezrazložno prozvan bolešću modernog doba. Mnogobrojne naučne studije su dokazale da ovakav stil života povećava rizik oboljenja od više od 35 hroničnih bolesti, među kojima su kardiovaskularne bolesti, razne vrste karcinoma (karcinom dojke, debelog crijeva, materice i jajnika), dijabetes tipa 2, povišen krvni tlak, metaboličke bolesti (gojaznost i povišen holesterol), depresiju i anksioznost, i tako dalje.

“Neke novije studije indiciraju da sjedenje odnese više života godišnje nego pušenje, što samo pokazuje ozbiljnost ovog globalnog, a često zanemarenog problema”, kaže doktorica Keleštura Halilović.

Dugotrajno sjedenje ostavlja posebno opasne i trajne posljedice kod djece, gdje nepravilan položaj i manjak mišićne podrške često uzrokuju deformitete kao što je naprimjer skolioza kičme, dodaje.

Osim vremena provedenog uz računare, i druge moderne “igračke” donose niz zdravstvenih problema.

Zbog spuštenog položaja glave i povećanog pritiska na pršljenove vratne kičme, provođenje vremena uz mobitel je možda i opasnije od  primjera radi gledanja televizije.

Nadzor nad djecom

“Ovaj problem se treba adresirati i kod kuće i u školama. Roditelji bi svakako trebali da ograniče vrijeme koje će dijete provoditi uz računar, tablet ili mobitel, kao i da podstiču bavljenje sportom od malih nogu”, kaže doktorica Keleštura Halilović.

Ona navodi da sa polaskom u školu fizička aktivnost djece opada za 50 posto, te je stoga jako bitno podizati razinu svijesti o značaju tjelesnog odgoja i ostalih fizičkih aktivnosti u cjelokupnom obrazovnom sistemu.

“U svijetu već postoje mnogobrojni pokreti kao što je npr.stand up kids, koji pružaju informacije o rizicima smanjene fizičke aktivnosti kod djece, i nude grantove za nastavnike kako bi se obezbijedili npr. stolovi za stajanje i sl. Mi smo nažalost još daleko od toga, uslovi u kojima rade obrazovni radnici i uče naša djeca su u većini obrazovnih institucija daleko ispod standarda, a nadležna ministarstva ne rade mnogo da se to stanje popravi. Bilo bi lijepo kada bi se npr. časovi biologije češće održavali u prirodi, kada bi se historija Bosne barem povremeno predavala na lokalitetima gdje se i desila, kada bi se Whitman čitao u parku umjesto za prašnjavim klupama. Moramo prihvatiti odgovornost za mlade naraštaje i truditi se, i kao individue i kao društvo, da stvorimo sto bolje uslove za njihovo zdravo odrastanje”, smatra doktorica Keleštura Halilović.

Izvor: Al Jazeera