Gafić: Ljudi u BiH su vraćeni u kameno doba

„Imao sam sreću raditi u nekih 40-ak zemalja i moje reportaže su objavljene u velikim međunarodnim magazinima, ogromnih tiraža… Ali, nakon svega sam zapravo shvatio da jedino što meni ima smisla i dugotrajniju vrijednost su stvari koje sam napravio u Bosni“, riječi su Ziyaha Gafića, fotografa iz Sarajeva.

Sa 15 godina Gafić je radio kao fotograf za sarajevski sedmičnik Naši dani, gdje je, kaže, pet godina učio više novinarski, nego vizuelni dio posla. Prvo iskustvo rada u inostranstvu bilo je na Kosovu, 1999. godine, nakon čega postaje freelance fotograf i počinje raditi sa različitim medijima.

Gafića interesuje ono što su posljedice rata, „aftermath“, „epilog“ ili „postkonfliktna fotografija“. To ga je odvelo do Palestine, Iraka, Afganistana, Libana, Čečenije i Pakistana, a sve kao dio projekta započetog u Bosni i Hercegovini, koji se bavi posljedicama rata.

„Želio sam napraviti komparaciju između zemalja koje su prošle ili prolaze kroz rat ili konflikt, i koje imaju ili većinsko muslimansko stanovništvo ili su muslimanske zemlje. Svaki taj konflikt nije jednostavan, već je imao hiljadu i jednu nijansu sive, odnosno crvene, ali uvijek se svede na dobit i profit. U principu je religija bila ta koja se koristila kao gorivo ili opravdanje za ono što se radilo, i time su se maskirale prave namjere – borba za teritorije ili prirodne resuse ili oboje“, kaže Gafić.

Prema njegovom mišljenju fotografija nema mnogo uticaja u kataliziranju određenog društva protiv rata ili za nekakvu promjenu, no razumije odluke urednika da je ponekad možda potrebno šokirati javnost.

„Problem je u tome što smo mi u stanju konstantnog vizuelnog šoka. Toliko smo zasićeni, da nam to postaje norma i normalnost. Znači ono što zovu hipernormalizacija. Hiljadu je čuda na internetu. I nama ništa više nije čudno. Društvene mreže, ti hipermediji, imaju uticaj na novinarstvo, odnosno na sadržaj i formu. Tako da su vijesti sve kraće i apstraktnije. Nemoguće je objasniti bilo kakav problem u 100-tinjak karaktera ili jednom fotografijom.“

Gafićeve reportaže i fotografije objavljene su u listovima Time, Telegraph Magazine, La Repubblica, Amica, Newsweek, L'Espresso i brojnim drugim časopisima u svijetu. Također je izlagao u brojnim galerijama i festivalima. Između ostalih nagrada, diobio je World Press Photo, Kodak Award for Young Reporters, American Photography…

U dosadašnjem radu, što je proteklih 20 godina, ipak su mu najznačajniji projekti koje je radio u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto zauzima knjiga Heartland, monografija objavljena prije nekoliko dana. Riječ je o fotografijama i kratkim pričama iz različitih gradova, u čijem je fokusu život običnog čovjeka.

„Dok je rat trajao, većina ljudi u Sarajevu, pa tako i ja, jako malo su znali o tome šta se dešavalo u drugim dijelovima zemlje. Meni je to postala vrlo privatna motivacija. Htio sam da raskopam šta se to dešavalo. I u tom procesu sam otkrivao određene stvari. Jedna od njih rezultirala je ovom knjigom, koja predstavlja presjek mog rada od 2000. godine do danas. Interesovalo me je kako žive ljudi nakon rata. To je bilo proputovanje kroz zemlju, u kojoj se vidi apsurdnost svega onoga što se dešavalo i što je najtužnije, apsurdnost trenutne situacije“, kaže Gafić.

Heartland prikazuje svu pustoš koju je rat ostavio – na prirodu, baštinu i na čovjeka. Prikazani su ostaci ubijenih ljudi, ali i preživjeli s pogledima u prazno.

„Moja impresija je da je narod u BiH u jednoj kolektivnoj depresiji. Izuzimajući stanovništvo Sarajeva, Banja Luke i Mostara, koji su kao neki ekonomski centri,  većina ruralnog stanovništva je u katastrofalnoj situaciji. Mislim da su ljudi vraćeni u kameno doba, da jako teško žive. I u toj bijedi su svi jednaki, bez obzira na nacionalnost. U mjestima koja sam posjetio, blagostanja nema ni u tragovima, što bi država trebala da obezbijedi“, kaže Gafić.

Monografija oslikava prizore iz Srebrenice, Foče, Livna, Vlasenice, Prozora, Goražda, Prijedora, Konjica, Višegrada, Olova, Zenice i drugih gradova i manjih mjesta.

Autor kaže da je pored Srebrenice, jedan od najtužnijih gradova u BiH koje je posjetio u proteklih 15 godina bio Drvar (bivši Titov Drvar).

„Iz Drvara su 1995. godine bosanske i hrvatske snage protjerale srpsko stanovništvo, koje je prije rata tu bilo u većini. Grad nije srušen usljed ratnih dejstava, no devastacija, odnosno pljačka koja je nastala nakon toga, ravna je atomskoj bombi. Ljudi su se vratili u Drvar, ali grad izgleda kao da je rat jučer stao. Posljednja faza depresije. Sjećam se, ljeto je bilo kad sam bio u Drvaru. Jedini zvuk koji sam registrovao, bio je semafor kako klikće. Uporno klikće. Znam da Drvar prije nije bio velegrad, ali sigurno nije bio ovakav.“

Gafić ističe još jedan njemu važan projekat – „U potrazi za izgubljenim identitetom“, koji  je još u procesu rada. Riječ je o arhivu fotografija ličnih predmeta u ratu ubijenih ljudi, koji se koriste kao sudski materijal u predmetima ratnih zločina i kao elementi u identifikaciji nestalih osoba. Namjera je, kaže Gafić, napraviti vizuelni online arhiv, dostupan svima.

 „Onog časa kada identifikacija bude okončana,  ti predmeti gube važnost za forenzičare, ili za pravnike su oni nevažni ili čak budu uništeni nakon okončanja sudskog procesa. Po meni  ti predmeti imaju nevjerovatnu muzejsku, kulturološku i estetsku vrijednost. Mislim da je šteta da oni ne budu prisutni u našem javnom životu. To su posljednji tragovi ubijenih ljudi. I to su stvari iz svakodnevnice – češljevi, novčanici, ručni satovi, četkice za zube. To su univerzalni predmeti koje svi poznajemo, sa kojima se svi možemo identificirati i pružaju nam priliku da neostrašćeno pričamo o onome što se dešavalo.“

Projekat „U potrazi za izgubljenim identitetom“ predstavljen je na TED-u u Vancouveru, 2014. godine. Gafić je tom prilikom došao do jednog termina – „orphans of the narrative“ ili u prijevodu „siročad priče“, koji kako kaže, precizno opisuje šta su ti predmeti.  Sve što je ostalo od tih ljudi. „U potrazi za izgubljenim identitetom“ dio je kulture sjećanja i danas neodvojive od nas samih i vrlo bitna za budućnost ovog društva.

„Političarima to nije atraktivno. Jer dosta je sofisticirano, a takve stvari u dnevnoj politici nemaju baš puno mjesta. Općenito je odnos ove države prema kulturi bilo kakve vrste smiješan, vrlo selektivno i nacionalno vođen, jer je država tako uređena. Međutim, nikad se ne zna. Možda se nešto desi…“

Izvor: Al Jazeera