Fudbalske legende – nosio dres četiri reprezentacije

Piše: Muhamed Bikić

Svuda pođi kući dođi! Stara izreka, koja se za legendarnog fudbalera Miroslava Mehu Brozovića, upravo i odnosila za vrijeme njegovog života, a i otišao je na bolji svijet, odakle je sve i počelo… I tako, kada god pohodim Mostar, prisjetim se našeg posljednjeg susreta, ali u Sarajevu, gdje je i legendarni Brozović najveći dio svoga života i proveo. Živio je u Hrasnu, stanu prepunom uspomena, sjećanja, emocija… U njemu su te uspomene naprosto gušile, skoro da su zidovi pričali o njima, a na samom ulazu, u hodniku na zidu dominirala je slika sa peharom Maršala Tita.

JŠK, Zrinjski, Partizan i Sarajevo

Tog 16. augusta 2005. godine Brozović je proslavio svoj 88. rođendan, prisjetivši se svojih početaka, igračke i trenerske karijere i mnogo šta… Kao da sada usporeno priča:

„Rođen sam u Mostaru. Istina, moje prezime nije mostarsko, već iz hrvatskog primorja, ustvari moji preci potječu iz Bribira, kod Crkvenice, a to vam je blizu Rijeke. Fudbal sam počeo igrati sa 15 godina, u mostarskom ‘JŠK’, a zatim u ‘Zrinjskom’. Počeo na desnom, a onda me prebacili na lijevu stranu. Do početka, a i za vrijeme Drugog svjetskog rata, igrao sam za zagrebački HŠK ‘Građanski’, da bi nakon rata prešao u beogradski Partizan. Igračku karijeru sam okončao ovdje, u Sarajevu“, prisjeća se legendarni Brozović.

Mostar – Zagreb – Beograd, pa odjednom na Koševo, u Sarajevo. Bio je to Brozovićev put.

„Upravo tako, tri grada su obilježili moju igračku karijeru i uopće život. U to vrijeme, imao sam svoje Mostarce koji su radili u Sarajevu i koji su me naprosto nagovorili da dođem u grad na Miljacki. A da nisam došao u Sarajevo, sigurno bih se vratio u Zagreb.  No, sudbina je tako htijela da dođem u Sarajevo i evo me i dan danas“.

U svojoj dugoj igračkoj karijeri, bez obzira gdje je igrao, Niroslav Brozović je bio kapiten. Bio je kapiten čak triju državnih selekcija, pa kapiten Građanskog, Partizana, kada je osvojeno prvo poslijeratno državno prvenstvo tadašnje Jugoslavije, a i prvi je ponio pehar maršala Tita te, na kraju, bio kapiten i Sarajeva.

„Mislim da sam predstavljao autoritet, pružao primjer, zalaganjem u igri i ponašanjem van terena. Znao sam se postaviti i prema treneru i prema rukovodstvu kluba, prema sudiji, protivniku i naravno saigračima. Kapiten mora pomagati treneru koji ne može sve da učini sa klupe. Drukčije on  vidi s klupe, drukčije ja na samom terenu. Nažalost, danas je uloga kapitena totalno degradirana. Za to su isključivo krivci fudbaleri koji nose kapitensku traku. Nisu autoratitativni. Dalje, kapiteni naročito griješe prema sudijama. Sa njima se ne mogu prepirati, moraju staloženo i vaspitno ragovarati i povinovati se njihovim odlukama“.

Miroslav Meho Brozović je možda jedini fudbaler na svijetu koji je svojevremeno nosio dres, čak, četiri reprezentacije.

„Bio sam kapiten reprezentacija NDH, FNRJ i BiH, a igrao sam i za reprezentaciju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Eto, četiri reprezentacije, pa to može samo kod nas, na Balkanu. Znate i samo kako su se u posljednjih sto godina ovdje države mijenjale“

„Lopta može proći, ali igrač…“

Sa reprezentacijom FNRJ, tj. Jugoslavijom, na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine, Miroslav Brozović je osvojio srebrenu medalju.

„To su bile igre za nezaborav. U finalu smo izgubili od Švedske 2:1. Baš, poslije tih olimpijskih igara prešao sam u ‘Sarajevo’, a to je ujedno bio moj oproštaj od reprezentativnog dresa, koji sam oblačio 20 puta. Možda sam mogao i više, ali ja sam zadovoljan, ko u svemu u životu“.

Inače, u karijeri je Miroslav  Brozović odigrao preko 1000 utakmica. Karijeru je okončao u 38 godini i prešao u trenerske vode u kojima ga mnogi i danas pamte. Čuvena Brozovićeva parola je bila „lopta može proći, ali igrač…“

„A šta sam im imao drugo reči. Nisam ti ja bio neki veliki filozof. Onaj ko je najbliži nekom protivničkom igraču, ima da ga čuva, odnosno preuzme. A bilo ti je svega i svačega u tom trenerskom poslu. Samo kad se sjetim, a eto i danas se sjećaju mnogi koje sam sve klubove vodio“.

Pored toga što je bio tvorac šampionske generacije Sarajeva 1967. godine, Miroslav Brozović je vodio još nekoliko klubova s prostora bivše Jugoslavije. Trenerska karijera je počela 1954. Od Ljubljane do Koševa, sa puno usputnih stanica, ali kao da su svi kolosijeci vodili ka Sarajevu: Željo (1956.), drugi put – Sarajevo (1958.), Rudar – Kakanj (1961.), Borac – Banja Luka (1963.), Famos – Hrasnica (1965.) i treći dolazak na Koševo (1966.).

„Ja sam srcem i dušom bio za ‘Sarajevo’, mada sam uvijek bivao profesionalac. A mojoj sreći nije bilo kraja kad sam upravo sa ‘Sarajevom’ osvojio titulu i to prvu koja je došla u grad na Miljacki. Pretposljednju prvenstvenu utakmicu  igrali smo u Zagrebu. Pola tima mi fali. Ja ti nekog Makića, ne sjećam mu se ni imena, stavim u prvi tim, a on je do prije mjesec dana igrao u ‘Unisu’ iz Vogošće. Dam mu dres sa brojem 9, a stavim ga u odbranu. Na kraju, izvučemo bod iz Zagreba koji nam je osigurao titulu prvaka države. Zebec me nakon utakmice pita: ‘Boga ti Meho, ko ti je ona devetka. Sve nam je račune pomrsio. A ja mu kažem: ne znam ni ja baš dobro, znam ga koliko i ti, a vidio si ga danas“, prisjećao se tada brozović.

Nadimak Meho

Kada smo se i posljednji put susreli, neizostavno je bio i čuveni nadimak Meho?

„Oduvijek su me tako zvali. Zapravo, kad sam došao iz Mostara u Zagreb dobio sam nadimak Meho i to samo iz jednog razloga, a to je što dolazim s prostora BiH. I tako ostadoh ja Meho za sva vremena. Šta fali?“.

Koliko god smo se sjećali kroz ovu priču zasigurno nismo baš sve dotakli. Jer je prosto i nemoguće, o toliko godina bogatog života i karijere mogli bi se napisati tomovi, a ova priča je bila samo jedan talas u moru sjećanja. Miroslav Brozović je zauvijek otišao godinu poslije našeg posljednjeg susreta. Umro je 5. oktobra 2006. godine u Mostaru, dakle, odakle je i sve počelo.  

Izvor: Al Jazeera