Oglasi

Fudbal u glibu nacionalizma i šovinističke mržnje

Nacionalizam je posljednja šansa nesposobnima... Fudbal je pogodan teren za ispoljavanje šovinističke mržnje...
Hrvatska, Rusija, Nogomet, FudbalOsim prebrajanja 'krvnih zrnaca' hrvatskom vrataru, jedan tabloid je u tamoplavim dresovima hrvatske selekcije prepoznao odore Crne legijeEPA

"Odvratni ustaše" upućeno hrvatskom nogometnom reprezentativcu Domagoju Vidi i članu stožera reprezentacije Ognjenu Vukojeviću zbog videa 'Slava Ukrajini', zbog kojeg je Vukojević i izbačen iz stožera reprezentacije, "(VIDEO) Golman Hrvatske se prekrstio kao Srbin?! Danijel Subašić pokazao svoje pravo lice", "VIŠE NEMA DILEME: Subašić je OVIM potezom dokazao da je Srbin!", "DOTAKLA DNO! Kolinda treskala guzicom i sisama pred Medvedevom i Infantinom"...

To su samo neki naslovi koji su u dijelu srpskih medija, točnije tabloidima, osvanuli nakon pobjede Hrvatske reprezentacije nad Rusijom za ulazak u polufinale SP-a u Rusiji - a koji s nogometom i događanjima u vezi SP-a, o čemu bi se valjda ponajprije trebalo raditi, u biti nemaju nikakve veze.

Kad se tome pridoda da je jedan tabloid u hrvatskim tamnoplavim dresovima prepoznao odoru Crne legije, zatim optužbe prema RTS-u zbog navodnog navijanja za Hrvatsku, prozivanja legende sportskog novinarstva u Srbiji, a pogotovo u bivšoj Jugoslaviji, Milojka Pantića i jednog od najboljih tenisača posljednjih 15-ak godina Novaka Đokovića zbog otvorenog navijanja za Hrvatsku, dobiva se mračna slika.

Pantić: Širenje mržnje prebrojavanjem krvih zrnaca

Milojko Pantić ove medijske pojave komentira riječima da je, kako kaže, Srbija definitivno odlučila da nestane.

Prvo stvorena publika, potom i tabloidi

Poseban problem je što su, navodi Tomislav Marković, tabloidi koji raspiruju šovinizam i mržnju prema susjedima vrlo čitani i utjecajni u Srbiji, no smatra da je daleko veći problem što su čitani i utjecajni upravo zbog tog raspirivanja – prvo je, kaže, stvorena publika za tabloide, a tek onda su oni nastali.

"To je počelo davno, još 1987. kad je Slobodan Milošević preuzeo sve medije u svoje ruke, potom je krenula propaganda neviđenih razmera, koja se pretvorila vrlo brzo u ratno huškanje i širenje mržnje prema svemu što nije srpsko. Tako da su tabloidi naslednici jedne bogate tradicije. Mi se danas zgražavamo nad njima, a zaboravljamo gde su duhovni koreni tabloida".

Iako građani Srbije, dakako, ne dijele svi takve emocije i stavove, ističe da iako postoje, kako kaže, brojne tužne sličnosti između Hrvatske i Srbije, ne može se povući potpuna paralela. Unatoč tome što su se u Hrvatskoj pojavile brojne udruge s konzervativnim desničarskim inicijativama i druge snage, stanje u Srbiji je, smatra, mnogo gore.

"Dok u Hrvatskoj postoji jasna podela društva na liberalni i konzervativni deo, a ovaj prvi ipak pruža ozbiljan otpor i ima veliki prostor u medijima, kulturi i drugde - u Srbiji to nije slučaj. Ovde nema nikakve potrebe da bilo ko nameće nacionalistički diskurs jer je on dominantan u svim sferama života, takoreći neupitan. Oni koji se protive nacionalizmu su u strašnoj manjini, i tako je već decenijama, slabo se tu šta promenilo. Ovde i dalje vlada mišljenje da su najbolji ljudi koje smo imali, poput Bogdana Bogdanovića ili Radomira Konstantinovića - izdajnici srpstva. Nisu samo tabloidi impregnirani nacionalizmom, oni su samo najagresivniji i najvulgarniji izdanak jedne škole (ne)mišljenja, podjednako su zatrovani i takozvani ozbiljni mediji, kulturne institucije, udruženja pisaca, crkva, akademija itd".

"Bila je neko vreme u dilemi komunista [Slobodan] Milošević ili nacionalista [Vojislav] Koštunica, ali sada je u rukama kleronacionalista i šovinista na čelu sa ratnim zločincem Vojislavom Šešeljom i njegovim najboljim učenikom Aleksandrom Vučićem. To praktično znači da je sve, pa i fudbal, u tabloidnom glibu koji stvara to zločinačko udruženje i zato Srbima nema spasa", oštar je Pantić.

Pojašnjava kako o vladajućem establišmentu i medijima, dok su "normalni ljudi" u manjini i ne mogu ništa učiniti. Ove pojave, kaže, govore o bijegu od stvarnosti, odnosno bijegu u nacionalizam.

"Nacionalizam je poslednja šansa nesposobnima, o tome se radi. I oni svi ruju k'o stado u naciju, kriju se iza nacije, a to nikakve veze nema sa savremenim svetom, sa svetom globalizma, ljudskih prava, sloboda".

Tabloidi, ističe na primjeru hrvatskog vratara Subašića, prebrojava nacionalna krvna zrnca, od toga stvaraju aferu i priču te šire mržnju, što je, zaključuje, njihova ideologija.

Srpska mirotvorka i aktivistkinja za ljudska prava Nataša Kandić kaže kako se događa ono što već dugo traje, a to je korištenje svih mogućih sredstava i događaja kako bi se stvorilo neprijateljstvo koje je počelo prije rata, kulminiralo u njemu, a u vrijeme kada bi tome trebao doći kraj, to se ne događa.

Kandić: Ni druga strana nije bespomoćna

Kaže kako je pratila utakmicu preko javne televizije i ističe da je prijenos bio korektan i stručan, a takvi su bili i brojni napisani članci i izvještaji.

"Tako da sam, uopšte, bila šokirana kad sam videla te natpise u raznim tabloidima. To je jedno namerno forsiranje i izazivanje, namerno da se zadrži taj jedan neprijateljski odnos prema svemu što dolazi iz Hrvatske. Jako puno ljudi je reagovalo veoma dobro, navijali su za jedan dobar tim, bilo je tekstova u medijima koji su prvo objektivno govorili o timovima", kaže Kandić.

Za razliku od Hrvatske gdje, kako kaže, nema tabloida i teške medijske situacije, u Srbiji tabloidi imaju golemu snagu.

"Oni uporno, godinama već održavaju jezik mržnje kao da se nalaze u nekoj ratnoj zoni. Utisak je kao je njihov glavni zadatak da u svakoj prilici otkriju, ogole navodno nekog neprijatelja. I kada će to da stane, odgovor je jasan - kada politička poruka bude drugačija".

No, s brojnim izrazima podrške građana Srbije hrvatskoj reprezentaciji putem društvenih mreža, primjerice, ni "druga strana", kaže, nije bespomoćna.

"Svi zajedno dajemo previše značaju jednom glupom jeziku, jednom nacionalističkom diskursu koji upravo to i hoće - da i pristojne ljude uvuče u tu nepristojnu komunikaciju", zaključuje Kandić. 

Beogradski novinar i pisac Tomislav Marković smatra da se radi o očekivanim reakcijama "pomahnitale nacionalističke javnosti" jer su, kako kaže, mahnitost i divljanje sastavni dio nacionalističkog svjetonazora, a nogomet je pogodan teren za ispoljavanje šovinističke mržnje.

Marković: Đoković od heroja do izdajnika srpstva

"Setimo se da su nacionalisti, i to sa obe strane, i mnogo benignije oblasti života koristili za medijske i virtuelne ratove, kad im već ovi pravi trenutno nisu dostupni. U srpskim medijima su se svako malo obrušavali na prehrambene proizvode uvezene iz Hrvatske, pa smo mogli da čitamo naslove tipa 'Flaširana 'Jana' potiskuje 'Knjaz'!' ili 'Jedete, a ne znate: Ovo su hrvatski proizvodi za koje smo mislili da su naši'. Ispostavilo se da je po nacionalni identitet pogubno piti hrvatsku vodu ili jesti 'Kiki' bombone. Potom je u Hrvatskoj izbio skandal jer je Kolinda Grabar-Kitarović delila deci čokoladice iz Srbije. Ove primere navodim samo kako bih ocrtao okvir u kojem se odvija divljanje srpskih tabloida, a to je duboka prožetost naših društava otrovnim nacionalizmom", navodi Marković.

Stoga je, kaže, logično da se šovinističke strasti neusporedivo više razgore u sportu, jer se nogomet doživljava kao "nastavak rata drugim sredstvima".

"Tabloidi traže svaki povod da pokrenu harangu i medijski linč, crtaju mete na glavama nepodobnih i šire histeriju. Uspeh hrvatske reprezentacije na SP pokazao se kao idealan povod za razularenu mržnju. Poseban problem je što je Hrvatska porazila baš Rusiju, što je ujelo za srce mnogobrojne ovdašnje ruskokolonaše. Jer je velikosrpski nacionalizam u međuvremenu malo mutirao, pa vidi spasitelja u Rusiji i Putinu".

Umjetna atmosfera jedinstva u Hrvatskoj

Žarko Puhovski podsjeća da 1992. godine na prvim Olimpijskim igrama na kojima je nastupila, Hrvatska kao predstavnika nije imala plivača koji je tada imao velike šanse za medalju - zbog prezimena.

"Zato što predsjednik nacionalnog Olimpijskog odbora nije pustio plivača koji je imao prezime Milošević, koji je imao veliku šansu da dobije medalju, da nastupi na tim Olimpijskim igrama jer nije htio da Hrvatska ima Miloševića u svojim redovima. Dakle, to su stvari koje ne mogu naprosto nestati zato što je sada kao bolje, što Srba više praktički u Hrvatskoj nema, pa se može smatrati da je problem riješen".

U ovom trenutku, navodi, hrvatska uobičajena polarizacija društva ne postoji - s polufinalom SP-a u nogometu vlada potpuno jednistvo, što smatra najvećom vrijednošću i najvećim nedostatkom situacije jer društvo, kaže, živi od podjela, a kada ih nema, stvara se umjetna atmosfera jedinstva koja neće trajati dugo vrijeme.

"Vrijeme euforije - euforija izvorno grčki znači 'lako podnositi teški teret', to znači sve se podnosi lako dok euforija traje. To neće više biti dugo. Kod nas se nitko ne usudi pitati zašto svi reprezentativci moraju pozdravljati himnu po modelu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) s rukom na šupljem organu, a ne kao što to većina građana radi sa stavom mirno. Ispada da mi imamo stalno reprezentaciju HDZ-a, a ne reprezentaciju Hrvatske koja nastupa u raznim sportovima... Dakle, to znači da imamo situaciju u kojoj se stvara umjetno jedinstvo, u kojoj je Hrvatska samo ona koja sluša Thompsona, a ne ona koja sluša Hladno pivo ili TBF ili ne znam koga, i to naprosto može trajati jedno kratko vrijeme, koliko traje jedno prvenstvo, ali to nije trajno stanje. Sva sreća da nije trajno stanje".  

Smatra da je u svemu najzanimljivija "hajka" na Novaka Đokovića.

"U ovdašnjoj medijskoj reprezentaciji Đoković je bio srpski heroj, kosovski osvetnik, div-junak koji tom zlom svetu uzvraća za sve nepravde nanete Srbiji. Međutim, za vrlo kratko vreme Đoković je postao, kako reče poslanik naprednjaka Vladimir Đukanović, 'potpuni psihopata', 'zreo za ludnicu' jer navija za Hrvatsku. Da je i dalje prvi na ATP listi, mislim da bi teže došlo do ovakvih uvreda. Ali, pošto Đokoviću u poslednje vreme ne ide, pa ne možemo u njegovim pobedama da tražimo sastisfakciju za sopstvene poraze i bedu, onda i idol cele nacije, obožavani Nole, odjednom postade izdajnik srpstva".

Nogomet kao sublimacija rata

S druge strane, kaže, nadu budi čitav niz javnih osoba koji se obrušio na ovakve izljeve mržnje, a do kojih je došlo, navodi, došlo 30-godišnjim njegovanjem mržnje prema drugim nacijama, drugom i drugačijem - u država koje imaju manji proračun od nekih američkih sveučilišta, mržnja je bogatstvo na kojem se zasniva poredak, nacionalizam je podloga, dominatna ideologija.

"U srži tog svetonazora stoji tzv. nacionalni identitet koji bi mogao ovako da se definiše: 'Biti Srbin znači mrzeti Hrvate', a važi i obrnuto: 'Biti Hrvat znači mrzeti Srbe'. Ljubomora i zavist prema hrvatskoj fudbalskoj reprezentaciji koja se pokazala mnogo uspešnijom od srpske, svakako da imaju mnogo uticaja na izlive mržnje, ali mislim da više utiču na količinu i snagu tih izliva, nego na osnovnu emociju".

Pritom je nogomet, zaključuje, "zahvalan" okidač mržnje jer već gotovo 30 godina služi kao vrsta sublimacije rata.

Hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski smatra da se Hrvatska nema pravo skandalizirati nad takvim pojavama jer je i sama živjela od tog koncepta koji u njoj buja - spomenik Nikoli Tesli je, navodi, bio srušen samo zato što je Tesla bio Srbin i do danas nije vraćen natrag.

Puhovski: Hrvatska se nema pravo skandalizirati

Tako sada, kaže, na ove pojave u Srbiji reagiraju i oni koji su i sami djelovali u tom konceptu.

"Koji su se doista vezivali uz predsjednika države [Franjo Tuđman] koji se proslavio rečenicom 'Bogu hvala, moja žena nije ni Srpkinja, ni Židovka'. I sad se takvi ljudi skandaliziraju nad time što se u Srbiji javlja primitivni nacionalizam - doista primitivan, doista ružan - ali on nije nešto izvan konteksta s kojim Hrvatska živi već 25 godina, samo bi ga sad svi željeli zaboraviti.

To je nešto što se ne smije slijepo zaboraviti i zato mi se čini jako važnim da se upozori na to što se događa u čitavom ovom nogometnom kontekstu, gdje svi imaju erupcije primitivnog nacionalizma, to uz nogomet ide. Ali Hrvatska za razliku od ovih drugih država koje su sad, recimo, napredovale u nogometu do polufinala, nema objektivno ništa drugo osim nogometa - ni u čemu drugom Hrvatska, zapravo, nije svjetski značajna danas, nego u nogometu. I to onda stvara još dodatni pritisak", kaže Puhovski.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.