Frontmen benda Velahavle: Zašto sam prefarbao uvredljivi grafit

Samir Hodović, pjevač i frontmen muzičke grupe Velahavle, uradio je nesvakidašnji čin – bojom je prefarbao uvredljivi grafit “Srbe na vrbe” koji je ispisan na zidu u sarajevskom naselju Vraca, smještenom na granici između dva entiteta, potom je na svom YouTube kanalu objavio i kratak videozapis u kojem je objasnio razloge za brisanje grafita, ali i objavljivanje samog videa.
 
Za Al Jazeeru, 24 sata nakon ovog čina, Hodović govori o reakcijama, očekivanjima, o govoru mržnje, manama i vrlinama bh. društva…
  • Kažete da ste video na kojem farbom prekrivate uvredljivi grafit protiv srpskog naroda, postavili sa željom da svi koji ga budu gledali počnu reagirati na primitivizam i fašizam. Jesu li počele pristizati reakcije i kakve su?

Hodović: Reakcije stižu stalno, i divne su, jer dolaze iz cijelog regiona, ali one koje mi priželjkujemo su nešto drugačijeg tipa, tj. voljeli bismo da ljudi u svojim sredinama počnu reagovati na stvari koje se dešavaju oko njih. S obzirom da je prošlo tek 24 sata, rano je očekivati takve reakcije, možemo se samo nadati da će ih biti u budućnosti.

  • Šta Vas je najviše motiviralo da prekrečite grafit?

Hodović: Pa to je reakcija zdravog razuma, ne treba neki poseban motiv, jednostavno bi mi bilo odvratno gledati ga i prolaziti tom ulicom.

Tek se naknadno pojavio motiv da to i snimimo, ne bismo li dali pozitivan primjer drugim ljudima.

  • Kako ste u videu dali objašnjenje postupka, neki su rezignirano ustvrdili da je došlo i takvo vrijeme da se u Sarajevu i takvo nešto mora početi objašnjavati, što ponovno vraća na onu staru polemiku – je li Sarajevo uspjelo očuvati svoj duh objašnjavan tolerancijom, multikulturalnošću… Kako gledate na Sarajevo danas u tom pogledu?

Hodović: Ja znam da ogromna većina ljudi u gradu misli isto kao i ja, samo što su uljuljkani pa ne reaguju, jer smo postali nacija “slijegača” ramena. Problem je što su ovi drugi, koliko god da ih je malo, često glasniji od većine i dosta aktivniji. Ja sam prvi taj uljuljkani. Npr. u protekle dvije godine se svaku noć u 12 isključuje voda, u te dvije godine nisam nijednom nazvao Vodovod da bar pitam zašto nestaje vode, nego stalno slušam neke poluinformacije o tome i uredno polijevam ruke iz flaše. Dakle, sebe želim prvo da trznem iz tog stanja.

  • Također su se pojavili i argumenti pojedinaca da se često upravo ovakve akcije i mogu vidjeti samo u Sarajevu, a ne u drugim dijelovima BiH, i ne u drugim gradovima i državama regije. Dijelite li to mišljenje i hoće li ova akcija potaći ljude u drugim sredinama da urade isto?

Hodović: To je zato što je Sarajevo glavni grad i najčešće je u centru pažnje medija. Ne dopiru informacije do nas šta neko radi u Doboju, Bihaću, Osijeku, Čačku… i na koji način se oni bore protiv ovakvih stvari. Mora ih biti više, svakako, ali moraju biti i medijski propraćene, moraju se ohrabrivati da bi dobili motiv više da ne odustaju. Ako ovaj naš video ponuka slične akcije – niko sretniji od nas.

  • Grad i država puni su uvredljivih grafita. Kako je moguće sve ih izbrisati?

Hodović: Obrisat ćemo ih lako, samo treba naći način da se zaustavi pisanje novih. Edukovati mlade ljude da se ne poistovjećuju s mržnjom, nacionalizmom, mračnjaštvom, na tome treba raditi, najlakše je obrisati.

U našoj državi se u 2015. godini i dalje fura segragacija sa dvije škole pod jednim krovom sasvim legitimno. Da znam da neće naći drugu školu u kojoj će opet napravit isto, najradije bih je zapalio. Eto, sad niko neće ići u školu, sjedite kući – ima internet, puno više ćete naučiti nego u toj školi. To su stvari koje moramo iskorijeniti, onda se možemo nadati svjetlijoj budućnosti.

Različiti su komentari na portalima na Vaš postupak – od ohrabrujućih, do prijetećih. Neki se pitaju što to niste uradili kada su bili grafiti na račun drugih naroda, zašto niste išli rušiti krst na Zlatištu i sl. Kako gledate na te komentare?

Hodović: Nismo dobili nikakve prijetnje, niti ih očekujem. Ovo je jedna super pozitivna stvar i ne vidim razlog da nam neko prijeti. Ako ste misli na anonimne komentatore na portalima, mora vam biti jasno da oni iste takve poruke pišu i na vijest o devetogodišnjem djetetu iz Poljske koje svira bubanj, tako da to ništa nije čudno ni ovom slučaju.

  • Domaće zakonodavstvo na razne načine propisuje kazne za vrijeđanja na nacionalnoj i drugim osnovama, također postoje i zakonske odredbe koje se tiču oštećenja i skrnavljenja javnog prostora. Međutim, svjedoci smo da od kažnjavanja nema ništa. Koja je zaista prava mjera da se prestane s tom praksom?

Hodović: Prije svega mora neko takve stvari prijaviti MUP-u ili tužilaštvu da bi se neko kaznio po toj osnovi. Ne očekuju ljudi valjda da hoda policajac i osluškuje kad će neko nekoga uvrijediti. Ljudi s pravom nemaju povjerenja u pravnu državu, i to je jasno. Ali koliko god da je u povojima, ona postoji i to treba koristiti, neke se stvari ipak riješe. Treba imati malo više povjerenja, prijavljivati takve stvari, pa će i kazne početi.

  • Koliko umjetnici i umjetnost mogu doprinijeti trajnom pomirenju i normalizaciji odnosa u društvu? Je li društveni angažman, zapravo, imperativ koji se postavlja pred umjetnike i umjetnost?

Hodović: Društveni angažman je imperativ koji bi trebao biti postavljen pred sve građane, ne samo umjetnike. Moramo se trznuti i shvatiti da nam nikakvo poboljšanje neće pasti s neba, da se mora vršiti stalni pritisak na institucije, na vlast, na medije, djelovati u svojoj lokalnoj zajednici na razne načine, i na kraju širiti ljubav koliko god zvučalo kao floskula – radi, provjereno.

Izvor: Al Jazeera