Fraza kao ucjena i nasilje kao argument

Labrović je na božićnom prijamu SNV-a 'razbio' dvojezične ploče, koje su potom simbolično spojili visoki uzvanici (Sanjin Struki? / Pixsell)

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Siniša Labrović je hrvatski umjetnik koji, između ostaloga,  kroz performans, body art, video uratke i fotografiju i kombinacije tih stilova, često na polju ‘ulične umjetnosti’, pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili izraziti kritiku spram nje.

Poznat je po nizu projekata koji uključuju kritiku ili komentar političkih i općedruštvenih zbivanja.

Tako je multimedijalnim projektom “Stado.org”, u kojem su ovce bile sudionice ‘reality showa’, izazvao pozornost svjetskih medija. Show je praćen dvanaest dana putem interneta, a gledatelji su mogli glasati za svog favorita – ovcu.

Polemika o ‘partijskom umjetniku’

Na optužbe da se radi o patetičnom performansu te da se pretvara u SDP-ova dvorskog umjetnika, Labrović kaže kako se radi o lažima i insinuacijama koje je raskrinkao u odgovoru objavljenom u novinama u kojima “kolumnist kolumnistira”.

“Ako sam doista SDP-ov dvorski umjetnik, onda bi onaj tko tu laž plasira morao pokazati beneficije, novac, upravljačke položaje, statusne pogodnosti koje su dio moga dvorovanja, a nisu eventualno posljedica mojih profesionalnih dostignuća kao nezavisnog umjetnika. Kako toga nema, možemo se odlučiti za dvoje – ili kolumnist svjesno laže ili sam ja idiot. Odlučujući se da kolumnist laže, a ostajući u njegovom retoričkom registru, kolumnista sam proglasio dvorskom ludom naše desnice. Nekad je dvorska luda mogla, pa i morala, govoriti istinu, a danas za taj status “vladarima” morate dokazati da ste svjestan lažov”.

Posljednji put je pozornost izazvao umjetničkom instalacijom “Razbijanje latinice” na nedavnom božićnom prijamu Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Zagrebu.

Tom prigodom je ‘razbio’ dvojezične ploče na ćirilici i latinici s rečenicama iz djela niza velikih hrvatskih i srpskih autora, koje su potom simbolično spojili visoki uzvanici.

  • Na što ste kao autor htjeli ukazati, što izraziti i naglasiti instalacijom ‘Razbijanje latinice’?

Pismo je jedno od najvećih ljudskih dostignuća i ljudskost je na Zemlji u civilizacijskom smislu tu gdje jest upravo zahvaljujući u ogromnoj mjeri i pismu. Uništavati tekstove pisane pismom kojim se služe ljudi druge nacije ili vjere civilizacijski je barbarizam, a politiški fašizam. Ako pismo simbolizira cijelu jednu naciju, onda vi uništavanjem toga pisma simbolički niječete tu naciju. Ne može tu biti nikakve isprike i drugih objašnjenja. Neki od ljudi koji su doista nastradali u srpskoj agresiji na Hrvatsku poslani su u prve redove u Vukovaru, ali pravi organizatori koji su ih cinično iskoristili i još jednom gurnuli u amok radi svojih političkih i materijalnih interesa negdje su drugdje, a zna se i gdje, čini mi se. To da postoje političari koji su voljni opet tjerati ljude jedne na druge, a jer su različitih nacija, razlog je za strah. Hrvati su malen narod i ne okrenemo li se miroljubivosti, znanju, kreativnosti i solidarnosti kao onim vrijednostima koje će nas voditi, moglo bi se dogoditi da kao narod nestanemo. Svijet je danas, ako će ga biti, nepovratno jedan, a mladima je domovina sve više tamo gdje im je dobro.                     

  • Dio desne političke scene ocijenio je da se radi o provokaciji SNV-a, zloupotrebi vjerskog blagdana i skrnavljenju još uvijek svježe rane Vukovara…Kako komentirate takve reakcije?

Na upotrebu ćirilice u Vukovaru Srbi imaju pravo prema zakonu koji je donijela HDZ-ova većina, a HDZ je vodeći član Domoljubne koalicije sa zadnjih izbora. Dakle, desna politička scena razbija ploče koje su postavljene prema zakonu kojega je sama donijela. O ovim optužbama mislim da su sulude i na tragu onoga da se žrtvu prokaže kao počinitelja. U puno brutalnijim primjerima to su činile vođe Srba tijekom devedesetih, ali time usporedba p(r)okazuje, nadam se, kolika je opasnost takvog ponašanja. Naročito me smeta ovo “kopanje po svježim ranama Vukovara”. Fraza se koristi kao sredstvo ucjene jer tko se u Hrvatskoj neće pokloniti tim ranama, ali kad se koristi i u ovako apsolutno neprimjerenom kontekstu dolazi do inflacije i gubitka značenja, a što šteti upravo respektu prema vukovarskim ranama. Ako frazu ipak upotrebimo, onda bih rekao da su “kopali po još uvijek svježim ranama Vukovara” upravo oni koji su organizirali razbijanje ploča u Vukovaru. Naglašavam: organizirali, a ne razbijali.

Nasilje kao argument

Na prvom mjestu najvećih problema hrvatskog društva Labrović vidi spremnost da se nasilje i dalje koristi kao argument u društvenoj i političkoj raspravi.

“Negdje sam naveo da su to i pljačka i korupcija koje ne prestaju, a koje potpuno obesmišljavaju rad, erozija zakona/pravde, uništavanje demokratskih institucija i procedura, loša edukacija, niska kultura dijaloga, prezir prema znanju i kreativnosti, društvena ne-svijest o problemima današnjice – tehnologija i biotehnologija, ekologija, suvremena ekonomija, ljudska prava, znanost, umjetnost – sve su to teme koje su vrlo nisko na ljestvici prioriteta u ovoj zemlji”.

  • Nedavno ste u odgovoru hrvatskom kolumnistu, koji je ocijenio da se radi o patetičnom performansu te da se pretvarate u SDP-ovog dvorskog, odnosno partijskog umjetnika, između ostaloga naveli da ste pasivni član HDZ-a, SDP-a i HSS-a, a aktivno nijedne stranke…

Nije to samo stav, nego sam ja doista posjednik članskih iskaznica tih triju stranaka – njihov sam član već godinama. Kako politika, posebno ona na vlasti, orkestrira ogroman dio naše društvenosti, nije mi se duhovno dalo odlaziti u opoziciju pa sam se učlanio u te tri stranke ne bih li stalno bio na vlasti. To jako pomaže samopouzdanju: uvijek sam pobjednik, ponešto i poraženi doduše, pa se prema potrebi mogu identificirati s kim želim.     

  • U kojem se političkom i društvenom smjeru kreću vaši projekti? Među njima našli su se i oni poput “DNO – desnica novih obećanja” u kojem su mladi Romi kombinirali katoličke pjesme s ustaškim i govorom mržnje, tu je i “Zavijanje ranjenika” u odbranu antifašističkog spomenika partizanke s ranjenikom, ali i “Oblačenje Golog otoka”, u kojem se ukazuje na žrtve i patnje komunističkih žrtava…

Nastojim raditi radove koji su društveno i politički odgovorni, koji se bave aktualnom problematikom, ali koji imaju ambiciju imati i univerzalniju metaforičku vrijednost. Recimo, zatiranje tragova tuđe kulture, tuđe u bilo kom smislu, kao i širenje mržnje prema “drugima i drugačijima” univerzalan je fenomen. U tom smislu gajim nadu da ti radovi, iako sa suvremenim povodom, govore na relevantan i univerzalan način o tim fenomenima. Nadam se i da nisam umjetnik jedne dimenzije, one političke. Nekim drugim fenomenima suvremenosti bavio sam se u radovima kao što su “Stado.org”, reality show s ovcama kao sudionicama, i “Gloria” – performansu u kojemu sam tekstove iz jednog broja [magazina] Glorija prepjevao u deseterce i 

Situacija od loše – gora

Labrović kaže kako ne može reći da surađuje s umjetnicima iz zemalja regije jer je takvoj suradnji na putu ‘more’ prepreka, ali kontakti i prijateljstva postoje te prati koliko može ono što njegovi kolege rade.

“Situacija od loše postaje gora zbog tzv. krize. Najbolja je situacija bila u Sloveniji, čini mi se. Hrvatska ne zna što bi sa suvremenom umjetnošću, rekao bih da nas trpe i da je to još najbolje što smo dobili od naših jako neobrazovanih i primitivnih političkih elita. Za usporedbu, u Norveškoj svaki dan je angažirano oko 200 umjetnika u raznim institucijam – svaki dan 200 glazbenika, pisaca, vizualaca i svih drugih radi u školama, bolnicama, zatvorima, staračkim domovima, radionicama…Možete li zamisliti tako nešto u Hrvatskoj?”

onda ih pjevao uz svirku na guslama.

  • Je li hrvatsko društvo dovoljno zrelo prihvatiti i razumjeti takav, ali i svaki drugi umjetnički oblik kritike političkih i društvenih pojava i anomalija?

Ni jedno društvo nije nikada bilo zrelo za nešto novo, nešto što naizgled dovodi u pitanje samorazumljivost i tzv. normalnost. Pod normalne se vode stvari za koje se misli da su neupitne, vječne, da su ovdje oduvijek, a nema svijesti da su one posljedica određenog društvenog i historijskog razvoja pa su onda i podložne propitivanju. Nekad je ženska podređenost bila normalna, Hrvatice su pravo glasa dobile 1945., Švicarke 1971. A danas vidimo da je u pitanju standard ženske ravnopravnosti “normalno” nešto drugo. Istina je da je kod nas edukacija na svim poljima slaba, da smo provincijalna zemlja i da to koči hrvatsku prokrvljenost suvremenošću pa ponekad izgleda da stvari stoje loše i da se ne miču. No, ako je pesimizam hrvatski realizam, djelovat nam je s pozicija optimizma.     

  • U kakvom je stanju kritički diskurs u hrvatskom društvu i društvima zemalja regije, je li umjetnost ostala jedini diskurs koji može tematizirati probleme i pojave ili ni ona ne može više ispuniti te svoje funkcije? I je li umjetnost dovoljna?

Kritički je diskurs općenito slab, ali ipak opstaje. U hrvatskoj suvremenoj umjetnosti ima niz umjetnica i umjetnika koji su izgradili i zavidne inozemne karijere, a koji su kritički tematizirali našu društvenost. Da spomenem samo Sanju Iveković, Mladena Stilinovića i Toma Gotovca. No, umjetnost nije jedini kritički diskurs jer bi to bila propast, tu su ljudi svih drugih zanimanja, novinari prvenstveno, kao i aktivisti raznih usmjerenja. No, i pritisci su često veliki jer oni kojima je dobro, a dobro je moćnima, bogatima, time i utjecajnima, nije u interesu da se razglašava kako je drugima i što ih tišti. Zato umjetnost ima važnu društvenu funkciju. Ne mislim da je jedina dobra umjetnost ona koja se bavi društvenošću, socijalom, politikom, no takva umjetnost može proširiti svijest o problemima. Za njihovo rješavanje ipak je potreban napor i akcija puno većeg broja ljudi.

Izvor: Al Jazeera