Francusko negiranje rasizma i nasilja policajaca

Učesnica demonstracija protiv policijske brutalnosti u francuskom gradu Lille (Reuters)

„George Floyd i moj mali brat su preminuli na tačno isti način.“ Ovo su riječi Asse Traore, čiji je brat Adama preminuo u rukama francuske policije u pariškom predgrađu jula 2016. godine.

Traorea, 24-godišnjeg tamnoputog Francuza, uhapsili su žandarmi nakon spora oko provjere identiteta. Izgubio je svijest u njihovom vozilu i preminuo u obližnoj policijskoj stanici. I dalje je nosio lisice kada je hitna pomoć stigla. Jedan od policajaca koji ga je uhapsio kazao je istražiteljima kako su Adamu svi tijelima pritisnuli uz pod tokom hapšenja.

Od njegove preuranjene smrti, Traorea ožalošćena porodica se bori za pravdu. Pokrenuli su peticije, organizirali proteste i tražili privatne autopsije kako bi otkrili zašto je savršeno zdrav mladić iznenada prestao disati nekoliko sati nakon hapšenja zbog trivijalne stvari. Uprkos svim naporima, međutim, nisu dobili zadovoljavajuće odgovore od vlasti. Prošlog mjeseca su francuski medicinski stručnjaci ponovo oslobodili trojicu policajaca, odbacivši ljekarski izvještaj koji je tražila porodica nastradalog mladića gdje se navodi kako je preminuo od gušenja.

Nijedan od policajaca nije bio nikada blizu optužbe zbog ove smrti. I dalje rade u istoj policijskoj jedinici. Neki članovi njihove brigade su čak dobili pohvale za rad na suzbijanju protesta koji su nastali nakon smrti Traorea.

Hiljade na ulicama Pariza

Brutalno ubistvo Georgea Floyda koje je počinila policija Minneapolisa i protesti koji su uslijedili uvećali su pažnju prema smrti Traorea i obnovili pozive francuskoj državi da se pozabavi rasizmom i brutalnošću unutar policijskih snaga.

Kada je komitet Pravda i Istina za Adamu zapitao pozvao ljude na ulice Pariza kako bi protestima ukazali na rasističku policijsku brutalnost u Francuskoj i svijetu – te da ponov traže pravdu za Adamu Traorea – 23.000 ljudi (prema organizatorima 60.000) se odazvalo na poziv.

„Danas ne govorimo samo o borbi porodice Traore. Ovo je borba za sve. Kada se borimo za Georgea Floyda, borimo se i za Adamu Traorea. Ono što se desilo u SAD-u je odjek onoga što se dešava u Francuskoj“, kazala je Adamina sestra tokom protesta 2. juna.

Marš, najveći protest ovog tipa u nedavnoj historiji države, jasno je pokazao kako veliki dio francuskog društrva želi da snage sigurnosti odgovaraju za svoje nasilne i diskriminacijske postupke. No, francuska država je na ovo odgovorila nasiljem i negiranjem.

Vlasti ne da su samo pokušale zabraniti proteste zbog pandemije korona virusa, već su izrazile i sućut za „bol“ policijskih radnika koju sigurno osjećaju zbog optužbi i protesta.

U pismu za 27.500 čuvara zakona u Parizu, gradski šef policije Didier Lallement napisao je kako osjeća „bol“ policajaca koju sigurno osjećaju zbog „optužbi za nasilje i rasisam koje se stalno ponavljaju na društvenim mrežama i određenim aktivističkim grupama“. Pariška policija „nije ni nasilna niti rasistička, ona djeluje u okviru prava i slobode za sve“, dodao je on.

Pismo Lallementa je mnoge naljutilo i izazvalo kontraverze, ali ni na koji način ne odskače od odgovora vlasti na optužbe za institucionalizirani rasizam i policijsku brutalnost u Francuskoj.

Glumica osudila brutalnost policije

Samo nekoliko dana prije ubistva Georgea Floyda, francusko-alžirska glumica i pjevačica Camelia Jordana je javno osudila radikalnu policijsku brutalnost u državi.

Govoreći u emisiji TV stanice France 2, 27-godišnja glumica je rekla: „Muškarci i žene koji rade u pregrađima su mete napada samo zbog boje kože. To je činjenica“.

„Riječ je o hiljadama ljudi koji se ne osjećaju sigurno pred policajcem u Francuskoj. I ja sam jedna od njih“, dodala je.

Za mnoge u Francuskoj, naročito za vidljive manjine, Jordanine riječi nisu ništa drugo osim objave istine. No, za francuske vlasti su one napad na samu srž Francuske Republike.

Kada su policijski sindikazi iz cijele države pozivali državu da poduzme pravnu akciju protiv Jordane, osvajačice nagrade Cesar, zbog klevetanja policijskih snaga, ministar unutrašnjih poslova Christophe Castaner se uključio u raspravu i kazao kako „sloboda javnog govora ne dozvoljava govor svega i bilo čega“. „Ono što je ona rekla je pogrešno i nepošteno“, dodao je on, „nećemo dozvoliti da čast Republike bude okaljana na ovaj način“.

Ministrov istup kako „sve i bilo šta ne može biti javno rečeno u Francuskoj“ bio je neočekivan napad na slobodu govora u državi koja se ponosi višestoljetnom posvećenosti slobodi govora. No, Castanerove riječi nisu iznenadile one koji su upoznati sa naporima francuske države da utiša svaku javnu ličnost koja se usudi dovesti u pitanje pogrešno shvatanje da francuske snage sigurnosti jednako tretiraju sve građane. U martu 2019. godine je i sam predsjednik Emmanuel Macron kazao francuskom narodu da „ne govore o represiji ili nasilju policije; takve riječi su nedozvoljene u državi vladavine prava“.

Već duže vremena je ustanovljeno, naročito kroz bezbrojne istraživačke papire, državnu vlastitu statistiku i dokumentirana iskustva manjinskih zajednica kako su ne-bijele i(li) zajednice sa niskim prihodima u Francuskoj predmet neproporcionalne policijske pažnje i nasilja.

U 1999. godini, takozvana „država ljudskih prava“ je postala prva država EU koja je osuđena za mučenje u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog nasilja i seksulanog zlostavljanja mladića u policijskom pritvoru. Žrtva, Ahmed Selmouni, je bio francuski državljanin sjevernoafričkog porijekla.

Kazna iz 2015.

Human Rights Watch je 2012. godine u izvještaju na 55 stranica naveo kako „francuska policija koristi previše široke ovlasti kako bi izvodila napadne provjere identiteta bez naloga tamnoputih i mladića i dječaka arapskog porijekla“.

„Mladi iz redova manjina, uključujući djecu od 13 godina, meta su stalnih zaustavljanja i dugih ispitivanja, invazivnih pretresa tijela i pretrage ličnih stvari“, dodali su iz ove grupe. „Ova proizvoljna zaustavljanja se dešavaju čak i bez ikakvih pokazatelja nekog prekršaja.“

Žalbeni sud u Parizu je 2015. godine kaznio francusku državu što je dozvolila snagama sigurnosti da vrše proizvoljne provjere identiteta građana i to samo na osnovu fizičkih karakteristika. Država se žalila Kasacijskom sudu kako bi se presuda promijenila, a prema zvaničnim dokumentima koje je dobio i objavio Mediapart, tvrdila je kako policijske snage legitimno provode neproporcionalne provjere identiteta tamnoputih i muškaraca arapskih karakteristika jer „je više vjerovatno da su stranci i stoga bez dokumentacije“.

Uprkos naporima države da legitimizira rasističko djelovanje snaga sigurnosti, Kasacijski sud je ipak potvrdio presudu, istakavši činjenicu kako su provjere identiteta, zasnovane na rasi, svakodnevnost u Francuskoj, uprkos stalnim osudama međunarodnih, evropskih i domaćih institucija.

Nevladina organizacija koja se bori protiv mučenja ACAT, kroz svoju istragu korištenja sile snaga sigurnosti u Francuskoj, je u međuvremenu otkrila kako „vidljive manjine“ čine „značajan dio žrtava… naročito… kada se govori o pogibijama“.

Komitet UN-a protiv mučenja je 2016. također kritizirao Francusku zbog „prekomjernog korištenja sile u radu policije što, u nekim slučajevima, dovodi do teških povreda ili smrti“.

Nova otkrića

Proteklih nekoliko mjeseci, javnost je upoznata sa mnogo novih slučajeva diskriminatorskih i nasilnih djela francuske policije.

U aprilu je StreetPress oznanio postojanje privatne Facebook grupe sa 8.000 članova gdje policajci stalno razmjenjuju seksistički i rasistički sadržaj, te gdje se rugaju žrtvama policijskog nasilja.

U maju je Branitelj Prava, administrativno tijelo zaduženo za borbu protiv diskriminacije u Francuskoj, objavio osuđujući izvještaj gdje se pariška policija tereti za „sistematsku diskriminaciju“ mladeži iz redova manjina.

Prošle sedmice je Mediapart objavio kako je tamnoputi policajac prijavio kolege nadređenima prošlog decembra jer su bili dio grupe na WhatsAppu gdje su dijeljene poruke na temu rasisma, bijele nadmoći, seksizma i homofobije. Pet mjeseci kasnije, svi optuženi policajci navodno i dalje rade.

Diskriminatorno i nasilno djelovanje francuske policije ima dugu historiju. Francuske snage sigurnosti možda ne koriste vatreno oružje često i otvoreno kao američke kolege, no ovaj manjak naoružanja ih rijetko sprečava da čine smrtonosno nasilje nad pripadnicima manjinskih zajednica.

Najveći broj slučajeva smrti u policijskoj vlasti u Francuskoj proteklih godina desio se zbog blokade procesa disanja žrtava.Lamine Dieng je 2007. preminio od gušenja u policijskom kombiju. Hakim Ajimi je 2008. preminuo nakon što su ga dva policajca gušila i pritiskala mu prsa. U 2015., Amadou Koume je umro od gušenja nakon hapšenja u baru. Godinu dana kasnije je Adama Traore umro pod težinom trojice žandarma. Svi preminuli su imali jednu stvar zajedničku – ime koje je imalo afrički ili arapski prizvuk.

Nakon protesta u Parizu „Pravda za Adamu“ 8. juna u Parizu, Vlada Francuske je konačno objavila kako policija neće više moći koristiti zahvat gušenja kada hapsi ljude. Ministar unutrašnjih poslova Castaner je rekao kako je to „opasna metoda“ i kako se više neće učiti na policijskoj obuci.

Suprotno njegovoj nedavnoj kritici izjave Camelije Jordane o policijskoj brutalnosti u Francuskoj, za koju je rekao da je „pogrešna i nepoštena“, on je takošer rekao kako sada čuje „pozive protiv mržnje“ u njegovoj državi. „Rasizmu nije mjesto u našem društvu, niti u našoj Republici“, dodao je bez truna ironije.

Tek početak borbe

Očiti zaokret Vlade o korištenju zahvata davljenja pokazuje kako raširena ljutnja javnosti i protesti mogu uspjeti u probijanju zida francuske države kada je riječ o negiranju i nezainteresiranosti zbog radikalizirane policijske brutalnosti u državi.

Međutim, ovo je tek početak.

Aktivisti, NVO sektor, međunarodne institucije i sudovi dugo francuskoj državi daju brojne dokaze i nedjelima njenih policijskih snaga. Činjenica da je odbila djelovati, pa čak i negirala postojanje problema, toliko godina ukazuje kako ne da joj to ne smeta, već i prešutno podržava nasilje koje francuske snage sigurnosti vrše nad manjinskim zajednicama.

Nadalje, državni stalni pokušaji da utišaju javne ličnosti poput Jordane, a koji se usude govoriti o zlostavljanju koje tamnoputi ljudi trpe od ruku francuske policije, te stalne tvrdnje kako „rasizmu nije mjesto u Francuskoj“ pokazuju kako država nije još spremna prihvatiti svu težinu problema.

Kako bi se okončala policijska brutalnost u Francuskoj, izborila pravda za Adamu, te osiguralo pravo na jednak tretman svim građanima Francuske pod glavnim principima države „Sloboda, jednakost, bratstvo“, borba se mora nastaviti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera