Francuska decenijama na pogrešnom putu u politici prema islamu
Neuspjeh države da se suprotstavi islamizmu postao je očit, jer su zakonodavne i administrativne mjere koje su poduzete dovele do ćorsokaka u odnosima s ovom religijom, što upozorava na veliku preobrazbu sekularizma. Stoga je vrijeme da se temeljito preispita ova politika, čiji su rezultati kontraproduktivni, napisao je Farhad Khosrokhavar u uvodu svog teksta.
Farhad Khosrokhavar je francuski sociolog i prodekan za nastavu na prestižnoj Školi za visoke studije društvenih nauka u Parizu (Ecole des hautes études en sciences sociales; EHESS – Pariz).
Khosrokhavar je u tekstu, objavljenom na francuskom web portalu Mediapart, napisao da je Francuska više od 30 godina na pogrešnom putu u svojoj politici prema islamu. Upozorava da se sekularizam transformirao iz sistema za očuvanje neutralnosti države u građansku religiju, čiji su sveti standardi u koliziji s islamskim.
Ovaj francuski sociolog iranskog porijekla piše kako je došlo vrijeme za sveobuhvatnu reviziju ove politike, koja je kontraproduktivna na nekoliko nivoa. Takva politika uzrokuje otuđenje velike većine muslimana koji osjećaju da su na meti sve restriktivnijeg zakonodavstva, koje će ih vjerovatno stigmatizirati zbog njihove religije, pored toga da promovira fundamentalizam kroz negiranje raznolikosti islamskog ponašanja, posebno u pogledu hidžaba, odnosno pokrivanja kose maramom.
Da bismo pokazali nedosljednost ove politike, piše Khosrokhavar, ukratko ćemo analizirati dva najpoznatija aspekta ove politike: islamski veo i selefizam.
Popularizaciju hidžaba među muslimankama
Iako je Francuska zapadna zemlja koja je provodila najveći broj zakonodavnih i administrativnih mjera kojima se ograničava nošenje marame, to nije spriječilo porast nošenja hidžaba i njegovu popularizaciju među muslimankama. Marama se u Francuskoj doživljava kao simbol patrijarhata, muške dominacije i slabog statusa žena, a također je znak odbacivanja francuske modernosti i suprotstavljanja sekularizmu, rekao je.
Autor ističe da je neprimjetno došlo do identificiranja vela i islamskog fundamentalizma, dok univerzitetska istraživanja pokazuju da ne postoji jedna vrsta vela, već najmanje tri tipa: individualni veo, fundamentalistički veo i tradicionalni veo, koji nose starije žene kako bi sačuvale tradicionalnu islamsku kulturu koja je u nestajanju.
Što se tiče individualnog vela, kako kaže autor, to je veo mladih žena koje tvrde da ga nose u skladu sa svojim pogledima na lični odnos s Bogom. Fundamentalistički veo nose osobe koje tvrde da polažu pravo da se u njemu pojave u javnom prostoru, dajući apsolutnu prednost vjerskim normama u odnosu na republičke.
Prema autoru, među ove tri vrste samo je tradicionalni veo u osnovi “patrijarhalni”. To nije slučaj kod individualnog vela, a osobe koje ga nose mogu usvojiti republičke norme o ravnopravnosti spolova, dok je fundamentalistički veo najizrazitije usmjeren protiv republike, a da nije patrijarhalan. Često žene same preuzimaju inicijativu da ga nose i promoviraju nove vrijednosti, uglavnom na provokativan način, usmjeravajući se protiv društva koje im ne donosi smisao u životu, kako navodi autor.
‘Republička marama’ i ‘fundamentalistički veo’
Khosrokhavar dalje ističe da se državna politika u Francuskoj ogledala u tome da se marama isključi iz javnog prostora i da se nizom prisilnih mjera diskreditira, pa čak i stigmatizira kroz zakone ili kulturnu osudu (ministri koji izjavljuju da je veo neprihvatljiv u Francuskoj, gradonačelnik koji zabranjuje burkini na plaži…). Međutim, to nije pokazalo obećavajuće rezultate, čemu svakodnevno svjedočimo.
Dobra politika bi bila, smatra autor, legitimizacija individualnog nasuprot fundamentalističkog vela. Mnoge mlade žene koje nose veo (zapravo, maramu na glavi) slažu se da će sudjelovati u “republičkoj” verziji marame, jer priznaju ravnopravnost spolova, odbacuju poligamiju i osuđuju kršenje ženskih prava.
Međutim, umjesto da ih se podstiče na pridruživanje republici, one su izolirane i lišene mogućnosti da budu punopravne građanke. Izložene su sumnjama da kriju mračne fundamentalističke planove u pogledu sekularizma, pa su bespravno odbačene i osuđene da nisu istinske Francuskinje.
Kao posljedica toga, dolazi do jačanja ciljeva vjerskih fundamentalista, čije pristalice osuđuju državu i društvo koji odbacuju islam u cjelosti, a ne onome što se smatra ekscesima, navodi Khosrokhavar.
Autor u tekstu poziva na prihvatanje “republičke marame” davanjem prilika muslimanskim ženama da se mobiliziraju protiv “fundamentalističkog vela”, kao i da se zaustavi njihova diskreditacija i guranje u zagrljaj fundamentalista. Naglašava da država treba promovirati progresivni islam ne stigmatiziranjem marame, već favoriziranjem onih koje se, noseći maramu, dobrovoljno obavežu na poštivanje državnih normi, naime rodne ravnopravnosti, odbacivanje prozelitizma, poligamije i priznavanje prava žena da odluče hoće li nositi maramu ili ne.
Što se tiče selefizma, smatra autor, nova vizija “separatizma” označit će njegove granice u budućnosti. Naravno, ograničavanje obrazovanja kod kuće je “zdrav razum”, kao i druge odluke povezane s vjeronaukom, ali bitno je nešto drugo.
Kako izaći iz socijalne i kulturne isključenosti
Autor je upozorio da selefizam posebno uspijeva u marginaliziranim četvrtima, gdje vjersku segregaciju prate visoke stope nezaposlenosti, siromaštvo, delinkvencija i nedostatak nade.
Khosrokhavar kaže da društvo diskreditira islam, što dovodi do sljedećeg: stanovnici ovih kvartova osjećaju deligitimizaciju svoje kulture i općenito svog postojanja, a to mnoge od njih navodi da zauzmu prkosan i provokativan stav prema zajednici koja im oduzima dostojanstvo i pravo na društvenu raznolikost.
Selefizam je u ovom urbanom i ekonomskom okviru, kako to vidi Khosrokhavar, pokušaj samoostvarenja nasuprot osjećaja uskraćenosti. Selefizam izmišlja restriktivne standarde i pripisuje ih Svemogućem Bogu u društvu koje ih isključuje u ime sekularizma. Mladi ljudi koji se osjećaju diskriminiranim novi identitet stječu religijskim fundamentalizmom koji ih uzdiže u njihovim očima kroz vrijeđanje onih koji su ih ponižavali tokom cijelog njihovog postojanja u getoiziranim četvrtima.
Rješenje pitanja selefizma, prema njegovim riječima, nalazi se u projektu Borloo (koji se pripisuje bivšem predsjedniku Unije demokrata i nezavisnih Jean-Louisu Borloou). Doduše, to je skup, ali neophodan projekt, a predstavljen je prije dvije godine, no država ga je odbila. Zasniva se na tome da se zaustavi koncentriranje muslimanskog stanovništva u posebnim četvrtima i da im se pruži prilika za republičku socijalizaciju, na način da im se pruže ekonomske mogućnosti i pomogne da izađu iz socijalne i kulturne isključenosti.
Rješenje nije u vladinoj politici “separatizma”, koja je osuđena na neuspjeh, kako kaže Khosrokhavar, unatoč pozitivnim aspektima koji se ne mogu poreći. To neće riješiti problem fundamentalizma i radikalizacije. Pogotovo jer se država 30 godina nije uspjela suprotstaviti “islamizmu”. Dokaz je velik broj francuskih džihadista koji su otišli u Siriju, kao i smrtonosni napadi koji su više pogađali Francusku nego susjedne zemlje.
Rehabilitacija individualnog islama
Budući da Francuska kombinira kulturni i vjerski imidž, tako da sekularizam sve više funkcionira kao građanska religija, i urbanu strukturu poput predgrađa, nužno je u kulturnom smislu vratiti sekularizmu njegovu organizacijsku funkciju i lišiti ga svetost koju ima kao građanska religija, kako se posmatra već nekoliko desetljeća, dok na društvenoj razini treba zaustaviti segregaciju u radničkim naseljima.
Došlo je vrijeme da se preokrene državna politika, prema autoru, te stane ukraj urbanim getima, koji će vjerovatno u velikoj većini postati islamska geta, i drugo, u potpunosti priznati legitimni islam, naročito priznavanjem individualnog hidžaba.
Khosrokhavar članak završava decidnom izjavom: “Separatizam je prvenstveno odnos društva i države prema muslimanima, a ne obrnuto. Okončanje sumnje, koja predstavlja teret za muslimane, dovest će do lakšeg postizanja rješenja, jer će se civilno društvo i muslimani u njemu aktivno angažirati na blokiranju puta koji vodi fundamentalizmu i vjerskom ekstremizmu. To će se dogoditi samo rehabilitacijom individualnog islama kako bi se omogućilo njegovo suprotstavljanje fundamentalističkom islamu. Druga stvar je ukinuti socijalnu segregaciju u izoliranim četvrtima, koje su pogodne za širenje selefizma.”
Izvor: Agencije