Fra Orlovac: U ratu se čovjek imao čemu nadati

Franjevački red više od 700 godina, još od 1291, prati životni put stanovnika Bosne i Hercegovine, a i same ove države. Na pitanje koliko ćē to još činiti fra Ivo Orlovac, župnik župe Sveti vid – Barlovci na sjeveru Bosne i Hercegovine, uz široki osmijeh kaže: “Pa, bar još 700 godina.”

Kad krenete sjeverno od Banje Luke ka Prijedoru, naići ćete na tablu koja kaže: Ramići. U tom je mjestu sjedište ove župe i crkva koja se nalazi kod Fra Vidova bunara. Nekada su tu bile hiljade vjernika, sada ih je ostalo jedva 150. Ipak, ostali su i franjevci Bosne Srebrene.

“Mi se Bosne i Hercegovine nikada nismo odrekli niti je se odričemo nit’ ćemo to ikada uraditi. Možeš li se ti odreći svog oca ili majke? Naravno da ne možeš, a kako ćemo onda mi? Odavde potječemo, nismo došli odnekud, mi franjevci smo iz ovog naroda izrasli i njemu pripadamo”, ističe fra Ivo u razgovoru za Al Jazeeru.

“Mi se znamo hvaliti da smo najstarija institucija u BiH koja je preživjela 700 godina, imamo kontinuitet od 1291. godine. Nastojimo uvijek, pa i u proteklom ratu, biti uz svoj narod. Ovdje su svećenici ostali dok je bilo realno moguće ostati, a oni koji su otišli odmah su se vraćali kada su uvjeti omogućavali. Ovdje ima 150 vjernika od 4.000 predratnih. Ne možemo ih ostaviti, mi smo jedini kojima se mogu obratiti. Ne možemo im pomoći u mnogočemu, ali ih možemo saslušati.”

Najgore nije prošlo

Fra Orlovac je rođen u ovoj župi i cijeli svoj “radni” vijek kao svećeno lice, a koji je počeo 1984. godine, proveo je u Bosanskoj krajini, pa i tokom rata. Na pitanje da uporedi vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kad je bio u Bihaću, s ovim sada odgovara:

Obnova crkve na banjalučkom Petričevcu

Tokom proteklog rata, pripadnici Vojske RS minirali su i u potpunosti uništili crkvu svetog Ante i samostan u dijelu Banje Luke koji se zove Petričevac.

Fra Ivo Orlovac, koji je donedavno službovao upravo na Petričevcu, navodi da je crkva minirana, srušena i opljačkana maja 1995. godine.

“Ona je bila daleko od linija bojišta, namjerno je srušena 1995. godine. Prije nekoliko godina započela je njena obnova i grubi radovi uglavnom su završeni i ona se, zajedno s kapelicom Ivana Pavla II, može upotrebljavati. Ostalo je unutra poslova i da se uredi pristup, fasada… To je veliki projekt koji se privodi kraju, a koji će trajati još nekoliko godina. Nije bitno kad će biti završena do kraja, bitno je da služi svojoj funkciji i da bude u njoj više vjernika”, govori Orlovac.

Kaže da su u obnovi mnogo pomogle vlade bh. entiteta Republika Srpska i Federacije BiH te Vlada Republike Hrvatske.

“Kad uspoređujem sa ratnim vremenom koje sam proveo u Bihaću, tada se čovjek imao nečemu nadati, postojala je nada da će rat stati i da će biti bolje. Sada čovjek ne vidi da će biti bolje. Nijedan grad u Bosni i Hercegovini nije što je nekad bio – ni Sarajevo ni Banja Luka ni Mostar, da ne nabrajam dalje. Ljudi su došli na druga mjesta, a mnogi od njih su to uradili zato što su morali, a ne zato što su voljeli.”

Ističe da su na prostore Banjalučke biskupije došli mnogi ljudi, a katolici su otišli prodavši svoj imetak, pa se cijela struktura promijenila. Čini mu se da najgore ipak nije prošlo.

“Najgore je što mladi odlaze. Od Hrvata nema šta odlaziti, ali od drugih naroda ima i svi gledaju da odu gdje se može zaraditi komad kruha”, govori župnik.

I za povratak nakon rata u Bosnu i Hercegovinu kaže da nije išao pravim smjerom.

“Međunarodna zajednica najviše se angažirala na obnovi kuća i to je u redu, ali šta je kuća? Kad je čovjek obnovi, od čega će živjeti? Zidovi se ne jedu, a da je bilo pameti, pa da se prvo obnavljalo gospodarstvo, pa čovjek, kad zaradi, može kuću napraviti… Ljudi inače idu gdje mogu zaraditi, budu podstanari čitav život, ali dobro žive.”

Dalje kaže kako je u manjim krajiškim gradovima najteža situacija jer se u Banjoj Luci i drugim centrima posao i nekako može naći.

“Bojim se kako će Bosna i Hercegovina postati jedan veliki starački dom i jednih i drugih i trećih.”

Materijalno, pa duhovno

U godinama nakon rata katolici i muslimani u Banjoj Luci i njenoj okolini često su bili mete provokatora koji su odnekud, ratnim dešavanjima, došli u ovaj šeher na Vrbasu. Izgleda da su ti dani uveliko prošli jer takvih problema više nema, ističe sagovornik Al Jazeere uz komentar: “Svima su uvjeti života dovoljno teški i bez toga.”

“Ko je naučio žaliti se u životu on se žali na sve”, dodaje.

Šta uraditi kako bi bilo bolje? Kako povećati broj vjernika, kako da oni budu sretni, zadovoljni?

“Kad smo učili marksizam na teologiji, bila je jedna maksima: ‘prvo materijalno, pa duhovno’, kao temelj i nadgradnja. Možda da se vratimo na to. Konkretno u Banjoj Luci, ljudi su ovdje bili zaposleni u velikim preduzećima, imali su plaće i bili osigurani. Sada je drugo vrijeme, nažalost, ovdje je divlji kapitalizam i ljudi rade, ali ili nisu prijavljeni ili se izrabljuju, ne dobiju ni onu dnevnicu. Kako olakšati? Da je stvoriti uvjete da se pošteno može zaraditi i živjeti pošteno.”

Fra Ivo ističe da ni domaći proizvođači nemaju zaštitu jer ih uvoz uguši, ma šta oni pravili.

“Primjera radi, ovdje imaju veliki voćnjaci i, kad rode jabuke, one su skuplje od onih koje se uvezu od ko zna gdje. Ili krompir iz Glamoča, koji mora biti skuplji od onog iz Nizozemske. No nije do radnika niti do prodavača već do države.”

“Bosna i Hercegovina mogla bi sama hraniti tri puta više nego što ima stanovnika, ali u glavama svih nas nešto nije u redu. Kada odemo na Zapad, pridržavamo se svih propisa, a čim pređemo granicu, odmah bacamo smeće gdje stignemo. Svi trebamo nešto u glavi promijeniti, a to je, bojim se, vrlo teško. Trebamo svi shvatiti da mimo BiH nemamo alternative i trebamo učiniti ono što možemo da napredujemo”, dodaje Orlovac.

Karijerni vjernici

Ostaje pitanje: kako sad glave promijeniti, može li vjera pomoći u tome?

“Vjera sigurno može pomoći, ali je problem – koliko ima pravih vjernika. Koliko pravih muslimana poste cijeli ramazan, koliko ima pravoslavaca i katolika koji se drže Deset zapovijedi? Sve vjere isto naučavaju i kad bi se svi toga pridržavali, makar temeljnih postavki, bilo bi sasvim dovoljno. Vjera je nešto privatno i nije joj mjesto u institucijama. Oni koji su u prvim redovima na prijemima prvo se trebaju pridržavati vjerskih propisa.”

U Bosni i Hercegovini, kaže, ima dosta “karijernih vjernika”, isto kao i u vrijeme bivše Jugoslavije, kad je bilo dobro reći da si ateist. Ima dosta onih koji su bili u objema ulogama.

“Zbog takvih se sada pitam – kad laže? Onda ili sad? Izgleda da smo skloni biti ‘kako vjetar puše’, mnogi nastoje izvući korist tako što kažu da pripadaju ili ne pripadaju vjeri, da će dobiti bolji posao ili nešto slično”, dodaje fra Orlovac.

Istinska vjera i vjernici mogu spasiti Bosnu i Hercegovinu, poharanu stoljećima, kažu franjevci. Da se hoće “prvi” u svih naroda povesti primjerima ovih ljudi od vjere, koji 700 godina baštine sve dobro ove države, lako bi došli do staza ka boljem životu.

Izvor: Al Jazeera