Fotografija koja je obišla svijet: Zarobljena Bišćanka nije izdala Tita

Sedamnaestogodišnja partizanka Gospe Talić iz Bihaća preživjela je desant na Drvar i umrla je 1977. godine u svom rodnom gradu. Porodično groblje Talića podno brda Debeljača kod prigradskog naselja Nova Četvrt još uvijek čuva sjećanje na mladu heroinu Drugog svjetskog rata.

Zbog oskudne arhivske građe i nepostojanja dokumenata koji svjedoče o djelovanju komunista u prijeratnom Bihaću, teško je i nezahvalno govoriti o životu Gospe Talić prije početka Drugog svjetskog rata. Razlog se krije u činjenici da je po prvom odlasku u novembru 1942. godine, a potom i drugom odlasku ustaša iz Bihaća 1945. godine spaljena gotova sva zaplijenjena arhiva, pojašnjava historičar Dino Dupanović iz Bihaća.

Poziv Nurije Pozderca

„Primjera radi, najviše podataka o jednom od najistaknutijih bihaćkih komunista, Salihu Mušanoviću, dala je njegova sestra Safija, čija se svjedočenja danas nalaze u Muzeju Unsko-sanskog kantona. Iz dosadašnjeg iskustva, a koliko sam upoznat s arhivskom građom koja se odnosi na ovaj vremenski period, uloga Gospe Talić prije početka Drugog svjetskog rata nije spominjanja, što bi moglo značiti da se priključila NOP-u nakon odlaska partizana poslije prvog oslobođenja Bihaća. Uostalom, tada se na poziv Nurije Pozderca, prvi put u NOP priključio veliki broj, prije svega, muslimana iz Bihaća i okoline, dok se srpsko stanovništvo priključilo nešto ranije. Okolnosti njihovog ranijeg odlaska su već od ranije poznate, kao i karakter onog što danas u historiografiji zovemo – ustanici“, obrazlaže Dupanović.

Dodaje, kako se ideja antifašizma, kao jedna od ideja koje je plasirala komunistička ideologija, veoma sporo probijala u sredinama kao što je bio Bihać, odnosno cijela Bihaćka krajina. Razloga je mnogo, kaže, ali svakako jedan od ključnih je i veliki broj neobrazovanog stanovništva Bihaćke krajine kojem su, kako je to nazivano „napredne ideje“ bile neshvatljive i skoro nedokučive.

„Možda je najbolji primjer toga opisao krajišnik Branko Ćopić u svome čuvenom romanu Gluvi barut, po kojem je kasnije snimljen i istoimeni film. Primjera radi, u Bihaću, koji je poslije Banje Luke imao drugu najveću ‘komunističku ćeliju’ u Krajini, bilo je svega nekoliko istaknutih nosilaca ovih ideja. Čak je i u Bihaću cijela ideja oživjela tek dolaskom Oskara Daviča u bihaćku gimnaziju, da bi se tek poslije izrodili istaknuti bihaćki ilegalci: Nijaz Salihodžić, Salih Mušanović, Ale Galić, Stipe Butorac i ostali. U Bihaću je recimo jedno vrijeme boravio i jedan od najistaknutijih bh. komunista – Avdo Humo. Ono što je vodilo gore pomenute osobe, a među njima i Gospe Talić koja se stavila na liniju antifašizma, jeste nepostojanje druge alternative osim NOP-a, to ne znači nužno da je to bila loša ideja“, ističe Dupanović.

Priče i legende o Gospi

Gospe je tokom njemačkog desanta na Drvar pripremala ručak za drugove sa radio-telegrafskog kursa. Kada je čula zvono za uzbunu istrčala je iz zgrade i ugledala njemačke avione kako bombarduju grad. Gospe je otrčala do rova i tu se sakrila, a ubrzo nakon toga bombardovanje se utišalo i svuda oko nje su bili njemački vojnici. Pomišljala je da sama sebi oduzme život, ali nije imala čime da to uradi.

Tada je primijetila tri njemačka vojnika kako se približavaju, toliko da je mogla čuti njihove glasove.

„Ruke uvis!“ – Gospe je podigla ruke i u istom trenu osjetila tup udarac kundaka u bedra. Nije jauknula, niti je molila za milost.

“Gdje je Tito?” – ponovo se proderao Nijemac.

I opet udarac u slabinu.

“Gdje je pećina?”, sad su i ostala dvojica počela da je ispituju i udaraju kundacima.

Mlada, crnooka Krajiškinja kojoj je rat prekinuo najljepše godine života, prkosno je ćutala, objavio je vojni list Front u izdanju od maja 1974. godine, a obradio portal Yugopapir 2016. godine.

Njena slika poslije zarobljavanja na Šobića groblju u Drvaru tokom akcije nacističke vojske kodnog imena „Konjićev skok“ s ciljem zarobljavanja Josipa Broza Tita i članova Vrhovnog štaba Narodno-oslobodilačke vojske obišla je svijet.

‘Historija sakrila događaje’

Fotografiju na kojoj Gospe privode dvojica pripadnika SS trupa objavio je i američki magazin Life.

„Ostala je legenda o partizanki koja je riskirala vlastiti život i sa partizanskog tenka skinula vojničko ćebe kako bi omogućila vozaču da vidi kuda vozi i nišandžiji da puca mitraljezom u njemačke padobrance. O njoj su kružile različite priče i to da je ubijena na licu mjesta, da su je mučili ali da nije odala gdje se nalazi vrhovni komandant Tito.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Međutim, istina je da je Gospe preživjela Desant i zarobljavanje esesovaca, a sve ono što se dešavalo prije i poslije tog 25. maja 1944. godine, uglavnom je sakrila historija“, piše Midhat Kaliman u lokalnim bihaćkim novinama 037 Plus od 27. maja 2010. godine.

Zločini koje su činile ustaše i druge okupatorske snage nad srpskim stanovništvom bili su jedan od glavnih povoda da se veliki broj stanovnika Bihaća i okoline, poslije Prvog zasjedanja AVNOJ-a stavi na stranu Tita i partizana. Pa tako osim pomenutog zasjedanja, u Bihaćkoj krajini je formiran i Antifašistička fronta žena (AFŽ) i mnoge druge institucije koje će dati legitimitet ovom pokretu.

„Predanost Titu bila je važna i s jednog drugog aspekta. Stupanje u partizane značilo je da nema više povratka nazad bez konačne pobjede. Fašisti su okrutno kažnjavali sviju koji su imali bilo kakvog doticaja s Titom i partizanima, naročito poslije 1943. godine, kada je već bilo jasno da gube rat. Tako je recimo zabilježeno, da su se pripadnici Gestapa u Bihaću okrutno odnosili prema porodicama čiji su članovi otišli u partizane. To je bio jedan od glavnih motiva odanosti Titu, kakav je imala, ali i iskazala Gospe Talić“, pojašnjava Dupanović.

Susret s Titom

Gospe Talić, osim kratke svjetske slave izazvane objavom fotografije njenog zarobljavanja, nije imala nikakve posebne privilegije u poslijeratnoj Jugoslaviji. Najveća čast koja joj je ukazana bila je 1966. godine kada je zajedno sa svojim sinom pozvana da bude gost Titu na njegov 64. rođendan.

„Novine su zabilježile kratkim informacijama vijest o smrti poznate partizanke. Nije imala privilegije koje su imali brojni borci NOR-a. Najveća čast joj je ukazana kada se prvi i posljednji put srela sa Titom, poslije Drvara. S njom je bio i njen maloljetni sin Safet. I dok se njenom junačkom djelu i prkosu divio sav, u to vrijeme slobodni svijet, vlast se zbog načina njenog preživljavanja, pomalo stidila heroine“, napisao je Kaliman u 037 Plus od 27. maja 2010. godine.

Dodaje kako je uloga žena nakon Drugog svjetskog rata bila zaboravljena ili marginalizirana u što spada i slučaj Gospe Talić, koja je po završetku rata živjela sasvim povučeno i za nju gotovo da se nije znalo.

„Često se iz današnje perspektive idealizira vrijeme socijalističke Jugoslavije, koje je neosporno imalo veliki broj svojih kvaliteta, ali kao i poslije svakog rata postojale su elite koje su se ipak uspjele smjestiti na određene pozicije i zahvaljujući ‘zaslugama’ u ratu to dobro naplatiti. Najbolji primjer možda, pored Gospe Talić je i istaknuta bihaćka heroina Raza Kovačević. Tako se desio jedan zanimljiv slučaj o kojem nažalost postoje samo narativna svjedočenja članova Razine porodice. Kada se otvarala škola u Bihaću, danas škola Harmani I, zvanični naziv škole je trebao biti po imenu Raze Kovačević. Međutim, zbog protivljenja nekih članova Saveza komunista Bihać u posljednji tren se odustalo od ove ideje. Kao i uvijek, nacionalna i vjerska pripadnost je igrala važnu ulogu, koliko god se nastojao prikriti ovaj problem“, ističe Dupanović.

Marginalizirana uloga žena

Uloga žena u ratovima, je u historiografiji slabo ispričana priča kaže Dupanović, i dodaje kao se uglavnom sve to svodilo na naglašavanje uloge ratnih komandanata, političkih elita itd.

Međutim, savremena historiografija, ističe, sve više otvara teme kao što je uloga žene, ali i običnog čovjeka u ratu, čiji je doprinos često zanemaren, a bez kojeg sasvim sigurno ne bi bilo moguće ostvariti, što se ostvarilo.

„Kad smo kod toga, evo u mjesecu maju u Berlinu se održava jedna konferencija koja će biti posvećena isključivo ulozi žene u ratu, možda je to prilika da se upravo kaže nešto više o osobama poput Gospe Talić, ali i nekim ženama koje su imale važnu ulogu u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, a sasvim sigurno ih je mnogo. Međutim, nekada se teško izboriti među onima čija je uloga u ratu bila sve, samo ne presudna ili važna“, kaže Dupanović.

Izvor: Al Jazeera