Oglasi

Fotografija dječaka s podočnjacima

Sto godina poslije atentata i 22 nakon svađe s profesoricom o ulozi Principa, vrijeme je da se taj mladić pospremi u knjige.
Ideja nacionalizma sto godina poslije ovdje je življa nego ikada, ali ne samo ovdje već i u cijeloj EvropiArhiv BiH

Piše: Nihad Kreševljaković

U udžbeniku historije bila je ta fotografija dječaka s podočnjacima. Zvao se Gavrilo. Tužnjikav neki pogled, a pomalo i strašan kao neki "psycho killer".

Bili smo istih godina. Bilo je to krajem osamdesetih. Imali smo oko 17 godina. Bio sam panker. Čak smo imali i punk-grupu koju će, nekih dvadeset godina poslije, kada smo je i mi zaboravili, proslaviti Aleksandar Hemon, spominjući je afirmativno u jednom svom tekstu. 

Gitarista u toj grupi bio je jedan od mojih najboljih prijatelja iz tog vremena. Osim što smo dijelili interese poput onog za muziku, izdavali smo i neke poprilično loše školske novine.  

Uglavnom, trudili smo se biti pametni i glumiti neke mlade intelektualce. Sa sviranjem nismo imali pojma, ali smo posvećivali pažnju tekstovima, trudeći se opet biti drugačiji: revolucionarni, kritični, u kontri sa svima - "antiprotivni".

Birali smo tekstove koji su bili politični, a "naš hit" bila je uglazbljena "Priča o crvenoj kapici" Vladimira Majakovskog. Dosadnjikava i duga, jednolična melodija u kojoj pjevušimo uzbudljivi, dramatični tekst o kadetu u čijem životu osim te crvene kapice nije bilo ni trunke crvenog u njegovom svijetu.

Opet, ne bih rekao da smo i tada pretjerano kontali o čemu to zbori Majakovski, ali je dobro zvučalo. Kao rezultat te mladalačke napuhanosti, pretencioznosti, arogancije pa i latentne agresivnosti, posvađali smo se s profesoricom historije zbog toga što je mladić s podočnjacima predstavljan kao heroj.

Mi smo smatrali da je to, bez obzira na motive, bio čin ubojstva. Pobunili smo se optužujući je da nam nameće lik ubojice zapakovan u herojski celofan. Sistem je već ispuhivao kao dušica, pa takav "bezobrazluk" nije mogao zagorčati život nama i našim roditeljima, ali nije bilo ni tako bezbolno. 

Naprimjer, nikad nakon toga nisam dobio nijednu peticu iz historije. Zaista, u tim našim prepirkama s profesoricom nije bilo nikakve ideologije, a niti smo pretjerano poznavali i razumijevali temu Prvog svjetskog rata.

Sve to bilo je isključivo rezultat nekog tipičnog mladalačkog bunta u kome se suprotstavljate autoritetima bez pretjerane potrebe za nekim argumentima, a i bez pretjeranog shvaćanja tema o kojima pričate. Jednostavno, tražite da se i vaša logika uvažava, a ono što vam se ne čini logičnim tražite da se pojasni.

Moglo bi se reći da smo u neznanju shvatili o čemu je ta cijela priča govorila te da smo nekako praktično demonstrirali ono što je bila bit te historijske lekcije. Samo nekoliko godina poslije ona će se potpuno različito interpretirati u udžbenicima zemalja nastalih raspadom SFRJ. Hrabrost da se suprostavimo autoritetu profesorice učinila je da smo se nekako osjećali dobro i više svojim, iako za razliku od lika s fotografije u udžbeniku nismo nikoga ubili.

'Naša tradicija'

Nekoliko godina poslije već smo naučili ko je ko u Bosni i Hercegovini, pa je moj prijatelj postao Srbinom dok sam se ja još malo tražio. Nisam znao toliko šta želim, koliko mi je bilo jasno šta ne želim. Na televiziji su prikazivani snimci granatiranja Dubrovnika. Bol, bijes i nevjerica.

Iste večeri bio je neki koncert u CDA-u u kome danas pišem ovaj tekst i koji se danas zove Sarajevski ratni teatar. Na koncertu sam sreo i onog svog prijatelja pankera. Naša punk-grupa se brzo nakon onog spomenutog koncerta na početku priče raspala.

Pitao sam ga, vidno uzrujan, je li vidio snimke granatiranja Dubrovnika? Nije djelovao pretjerano uzbuđen. Naprotiv, pokušao mi je objasniti kako bi bilo najbolje da građani Dubrovnika napuste grad te da će na taj način najefikasnije spriječiti njegovo dalje razaranje. Bio sam šokiran njegovom logikom.

Upitao sam ga misli li i dalje da je Gavrilo Princip terorista. Malo je zašutio, jer je dobro znao zašto ga baš to pitam, a onda je odgovorio da ne misli da je terorista. Pojasnio je to, dodavši da je „bez obzira na sve Gavrilo, ipak, dio njegove tradicije“. Opsovao sam mu tradiciju i obojica smo nastavili uživati u koncertu, ali ne skupa.

Mislim da se do početka opsade nismo više mnogo viđali, a od njenog početka on je već bio van grada. Napustio je svoj dom i u potrazi za, valjda, vlastitom tradicijom otišao u Beograd. Jednom se moj brat čuo s njim, a on je imao neko objašnjenje za oružje koje je pronađeno u njegovoj kući. Naime, otac mu je bio rezervni vojni oficir, iako je bio iznenađen da moj brat ne zna da su Srbi imali oružje prije početka rata. 

Iskreno, bez obzira na te vrlo emotivne i intenzivne prepirke sumnjam da smo i tada mnogo više znali nego nekoliko godina prije. Ipak, bez svoje volje postali smo svjedoci historijskih dešavanja o kojima smo počeli zauzimati vlastite stavove, emotivne i tvrde. Od one naše iskrene i naivne rasprave o tome slavimo li heroja ili teroristu, ta tema postaje sve prisutnija u medijima.

Manje se priča o muzičkim pločama, a više o ploči na mjestu ubistva prestolonasljednika i njegove supruge. Zaglibljen u ono što sam osjećao svojom tradicijom, napisao sam i nekoliko tekstova, opet mladalački brutalnih, bezobzirnih i vrlo površnih u kojima sam slovima pucao na već mrtvo tijelo Gavrila Principa.

Tada čak nisam ni znao mnogo o ulozi organizacije "Crna ruka" i opskurnim likovima iz sjene koji su upravljali tim mladićima, sanjajući o nekakvoj "Velikoj Srbiji". Na neki način, u mojoj mašti agresija devedesetih počet će opet s tog mjesta u nadvikivanju je li Gavrilo heroj ili terorista i je li most Principov ili Latinski. 

Baš kao što je moj prijatelj prigrlio svoju tradiciju, prigrlio sam i ja svoju, odnosno ono što se i meni i njemu nametalo kao "naša tradicija". Iskreno, iako nije bilo sve tako loše, ne sjećam se perioda u životu da sam radio gluplje stvari od te faze zanesenosti nacionalnim idejama. Ako bih ijedan period života volio zaboraviti, to bi bio upravo taj. Zapravo, više nego jasno je bilo da niko od nas, u toku brojnih proba i svakodnevnih sedmominutnih mantranja, nije upamtio tekst Vladimira Majakovskog, a koji smo i snimili u srbijanskom prijevodu.

Bio jednom jedan kadet,
Crvenom kapicom beše snabdet.

Osim te kapice što pripade kadetu
ni trunke crvenog u njegovom svetu.

Revolucija je negde-ću kadet-začeta,
al' je kapica još uvek na glavi kadeta.

K'o bubreg u loju živeli za kadetom kadet,
I otac kadetov i kadetov praded.

Podiže se jednom neki silni vetar,
u parčiće razdra kapicu kadeta

i on ostade crn. Videć' ga gde šeta,
vuci revolucije ščepaše kadeta.

Zna se u vukova kakva je dijeta:
Zajedno sa manžetama proždraše kadeta.

Kad se budeš bavio politikom, dete,
Ne zaboravi priču o ovom kadetu.

Sto godina poslije tog događaja. Sarajevo, 2014. Mjesto atentata.

Stope u asfaltu

Ploča s natpisom koja danas stoji na mjestu atentata čini se, prema mom skromnom mišljenju, u potpunosti adekvatnom i oslobođenom od bilo kakvog ideološkog naboja. "Navještenje slobode na Vidovdan" ili "pucnji koji su izrazili želju naroda za slobodom", a što je pisalo na pločama prije ove posljednje ne zvuči kao nešto o čemu će se ljudi složiti, i za to postoji mnogo, što subjektivnih što objektivnih razloga. 

Nisam siguran ni da se slažemo o vraćanju spomenika ubijenom Ferdinandu i njegovoj supruzi. Meni je prije svega taj spomenik estetski totalno upitan, da ne kažem ružan. Ono o čemu bi se, ipak, svi trebali složiti je da je uništavanje stopa ispred muzeja bio vandalski čin, te suludo uništavanje nekih drugih zapjenušanih omladinaca nesvjesnih uništavanja jednog vanredno značajnog spomenika kulture, djela Voje Dimitrijevića.

Osim što se radilo o jednom od prvih, ako ne prvom konceptualnom djelu jednog našeg umjetnika, on zaista nije imao nikakvu ideološku dimenziju. Stope otisnute u asfaltu uvijek su mi i kao djetetu bile zanimljive (baš je imao mala stopala). Njihovo uništavanje, sigurno nije neka od lijepih priča o nama, iako ne bih baš rekao da joj se, u kontekstu vremena i okolnosti, treba pretjerano čuditi. Zanimljivo je da ploču postavljenu na mjestu, odakle je Nedeljko Čabrinović bacio prvu bombu, niko nije ni dirao, a vjerovatno ni primjećivao pa tako i danas stoji na istom mjestu.  

"Sarajevo je srce Evrope", rekao je jednom prilikom jedan humanitarac s kojim sam razgovarao u periodu opsade. Zanimljivo mi je da je to i naziv ovogodišnjeg programa kojim se obilježava stota godišnjica početka Prvog svjetskog rata.

Iskreno, ne mogu reći da mi je pretjerano jasno zašto je za datum godišnjice odabran atentat, odnosno datum početka, a ne kraj rata što mi se čini da bi bar zvučalo logičnije. Istina je ono što je jednom prilikom napisala i Susan Sontag kako je 20. stoljeće počelo i završilo u Sarajevu. U tom kontekstu vjerovatno treba tražiti i razloge za odabir Sarajeva da bude centralno mjesto održavanja programa posvećenog ovoj stogodišnjici. 

S ogromnim novcima uloženim u održavanje kulturnih programa sve zvuči kao još jedan poprilično jeftin način da se sapere savjest Evrope i Ujedinjenih nacija za sve ono što su učinili, i što nisu učinili, za vrijeme razaranja Bosne i Hercegovine. Još važnije je reći da se tu ne radi samo o razaranju Bosne kao države i kao ideje, već i o razaranju same ideje Evrope koja nakon Bosne više nije ista.

Ideja po kojoj je različitost vrijednost ugušena je ne samo nijemošću svijeta pred genocidom, već i aktivnom politikom koja je jednu prirodno izmiješanu zemlju podijelila po etničkim linijama. Ideja nacionalizma sto godina poslije ovdje je življa nego ikada, ali ne samo ovdje, već i u cijeloj Evropi.

Zbog svega toga, kao zaključak, sto godina poslije atentata, a 22 poslije one svoje svađe s profesoricom historije o ulozi Gavrila Principa shvaćam kako je vrijeme da se taj mladić pospremi u historijske knjige kao priča o odnosu društva spram mladih i njihovom odnosu spram društva. Mislim da će iz te perspektive mladi ljudi moći pronaći i neke pouke u svemu tome, ne upuštajući se u neka međusobna ideološka naklapanja. 

Jesmo li zapravo kao društvo spremni progovoriti mladim ljudima o manipulaciji, a kojoj su i danas tako često izloženi unutar školskog sistema, od strane medija i društva uopće? Možda je sto godina poslije jasno da je teško tumačiti postupke tinejdžera, optužujući ih ili veličajući kroz prizmu politike i historije, a zanemarujući odgovornost društva za njihove postupke. 

Oni su odraz vremena i odnosa društva prema njima. Nerijetko su baš oni žrtve i mislim da ih je bolje tako posmatrati nego kao pripadnike neke ideologije, tradicije ili politike. Oni koji su poslali Gavrila i ekipu u smrtonosnu misiju, ostali su u istoj onoj sjeni u kojoj su se nalazili i tada, upravljaući tim mladim ljudima ne mareći ni za njihove živote niti za živote miliona ljudi koji će stradati kao posljedica njihovog čina. 

Nevažna mišljenja o Gavrilu

Morao bih se praviti lud da ne primijetim sličnost s vremenom u kome živim. Nisu se razlikovali opskurni Dimitrijević, Tankosić i drugi članovi organizacije „Crna ruka“, kao ni drugi svjetski ratohuškači od onih koji su manje ili više tajno huškali svoje sunarodnike preko Drine i Une u rat protiv njihovih komšija devedesetih. U statistikama poginulih u ratovima koji su se uvijek vodili između Srbije i Hrvatske, najveći broj poginulih bio je upravo u Bosni i Hercegovini.

Njihovi dušebriznici pobrinuli su se za njihov lijep spomen na pločama, iako bi bilo bolje da su se pobrinuli da ne ginu za neispunjena apstraktna obećanja o nekim velikim državama na račun njihove vlastite države. Ne razlikuje se to ni od mladih Amerikanaca koji u općem kaosu ginu u Iraku ili Afganistanu, vjerujući da brane ideale slobode i demokracije dok se istovremeno tamo, baš kao i u miru, uredno eksploatiraju nafta ili plin.  

Osobno vjerujem da sarajevski atentat mojoj zemlji, kao ni cijelom svijetu, nije donio nikakvo dobro. Uostalom, rat bi očigledno izbio i s atentatom i bez njega. U biti, ni plemenita ideja o ujedinjenju Južnih Slavena, nažalost, nije imala sluha za svu raznolikost tog južnoslavenskog bića. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca već u svome imenu determinirala je odnos prema onima koji se u imenu te države ni ne spominju.

Iskreno, ne bih volio da današnju djecu uče da su ljudi poput Gavrila Principa heroji. Vjerujem da je važnije naučiti ih kako se sačuvati od manipulacije. 

Ne znam, niti me zanima, šta moj prijatelj s početka priče danas misli o Sarajevskom atentatu i Gavrilu Principu. Ali me zanima šta misli o postavljenim pločama koje, npr., veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili Dražu Mihajlovića. Jesu li i oni dio neke tradicije?

Završio sam tekst i ulazim u salu Sarajevskog ratnog teatra, nekadašnjeg CDA-a, na isto mjesto gdje je početkom devedesetih okončano moje prijateljstvo zbog neslaganja je li Gavrilo heroj ili ubica.

Na sceni su tinejdžeri, mladi ljudi koji u okviru programa „Fakat drama“ izvode predstavu „Naše priče“. Izgledaju kreativni, pametni, profesionalni, vrijedni. Vole svoju zemlju i oštri su. Izgledaju kao da bi mogli promijeniti svijet. 

Zamišljam sliku naše zemlje u budućnosti i izgleda mi... dobra i lijepa.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.