FOTOGALERIJA: Pogled u daleke galaksije

Piše: Mario Pejović

Hiljadama godina oči su bile jedini način na koji su ljudi mogli promatrati nebesa iznad sebe, Sunce, Mjesec, slabo vidljivi Mars i milijarde zvijezda u vedrim noćima, nebeska tijela koja su bila dom drevnim božanstvima, misterijama, ali koja su i bili putokaz ka sigurnim lukama moreplovaca.

Vidljiva svjetlost, odnosno optički dio elektromagnetskog spektra, bila je naša prva stepenica prema okeanu raznovrsnih zračenja koji ispunjavaju svemir, kaže Muhamed Muminović, predsjednik Astronomskog društva Orion iz Sarajeva.

Izum teleskopa

Hansu Lipperheyu pripisuje se izum prvog durbina. Legenda kaže da su “magičnu cijev”, kako se to tada zvalo, otkrila njegova djeca igrajući se sa lećama iz očeve radionice. Vijest o izumu se proširila Evropom i 1609. godine došla i do Galileo Galileja, navodi Muminović. A taj italijanski fizičar odmah je napravio sebi jedan durbin.

Za razliku od drugih koji su ovaj optički izum koristili za promatranje zemaljskih objekata, on je svoj instrument-teleskop okrenuo ka nebu i tako započeo eru teleskopske astronomije.

Kroz zakone optike i slučajna otkrića došlo je do konstrukcije teleskopa i niza drugih astronomskih uređaja, vezanih za vidljivu svjetlost. Danas, zahvaljujući napretku tehnologije, možemo promatrati vidljivi svemir do udaljenosti većoj od 13 milijardi godina, do vremena bliskog trenutku rađanja našeg univerzuma, dodao je sarajevski astronom.

Teleskope, pa i druge instrumente za detekciju, razlikujemo po nosiocima informacija koje sakupljaju i detektiraju, pojašnjava Dragana Ilić, docentica na Katedri za astronomiju Matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Veći dio javnosti sa pojmom “teleskop” povezuje optičke teleskope, koji prikupljaju fotone iz oblasti vidljivog spektra.

“Ti su svakako najzanimljiviji za širu publiku, jer daju prelepe slike nebeskih tela”.

Pored vidljivih fotona, postoje teleskopi koji prikupljaju fotone iz svih ostalih oblasti elektromagnetnog spektra, tako da razlikujemo radioteleskope i infracrvene teleskope za detekciju fotona niske energije, i sa druge strane teleskope za detekciju X-zračenja i gama-zračenja, odnosno fotona izuzetno velikih energija, pojašnjava Ilić.

Novi teleskopi

Iako se čini da na planeti danas ima dovoljan broj velikih teleskopa, već sada se planiraju novi, veći i kvalitetniji, a prečnici teleskopa do jučer nezamislivi uskoro će postati stvarnost, dodao je Muminović.

Globalna saradnja

Dok su uobičajene svađe i prepirke među političarima širom svijeta, ljubitelji svemira idu drugim putem.

Sve opservatorije na svijetu imaju princip da daju teleskopsko vrijeme za kvalitetne projekte, pojašnjava Muminović, a podrazumijeva se da osobe koje konkuriraju za korištenje teleskopa moraju posjedovati relevantne astronomske reference, naročito za područje koje žele istraživati.

“Manje opservatorije obično rezerviraju vrijeme za svoje stručnjake, ali se uvijek nađu mogućnosti”.

Također, postoji nekoliko projekata u kojima i amateri mogu dobiti teleskopsko vrijeme i preko interneta obaviti snimanja ili mjerenja.

Osnovni razlog za konstrukciju novih teleskopa velikih prečnika je potreba za povećanjem rezolucije.

“Moderni detektori su u stanju bukvalno uhvatiti svaki foton koji stigne do nas. Dalji kvalitet se može ostvariti samo kroz rast prečnika teleskopa. Svemirski teleskopi pomažu, ali ni oni ne mogu postići dovoljnu oštrinu slike koju treba moderna astrofizika”, pojašnjava predsjednik Oriona.

Docentica Ilić podsjeća da fotoni nisu jedini nositelji informacija koji se prikupljaju u svrhu otkrivanja svemira i njegovog boljeg razumijevanja.

“Tako, na primer, postoje i neutrinski ‘teleskopi’, koji detektuju vrlo teško uhvatljivu elementarnu čestice neutrino, ali i od skora vrlo aktuelni gravitacioni ‘teleskopi’, koji su konačno uspeli direktno da detektuju gravitaciono zračenje”.

Američki naučnici objavili su revolucionarno otkriće, potvrđujući postojanje gravitacijskih valova koje je fizičar Albert Einstein prije 100 godina prvi opisao kao “pukotine u strukturi prostora i vremena”.

To se smatra velikim probojem u fizici, koji će otvoriti nove poglede na svemir i njegove tajne.

Ogromni prečnici

Ovisno o vrsti i namijeni, današnji teleskopi mogu biti promjera nekoliko centimetara, koji su uglavnom optički uređaji koje koriste astronomi amateri, do ogromnih radioteleskopa, kakav je Arecibo u Puerto Ricu s prečnikom od 305 metara, ili  RATAN-600 na Kavkazu u Rusiji, koji ima kružno postavljene pravougaone reflektore u prečniku od 600 metara, i sa time i najbolju razdvojnu moć koja odgovara tom prečniku, što ga čini najvećim radioteleskopom na svijetu, kaže Ilić.

Problemi regije

Astronomske opservatorije u regiji u zaostaju za svjetskim, pojašnjava Muminović. “Najveći su problemi veliko svjetlosno zagađenje (mi smo mala regija), instrumenti skromnih dimenzija i performansi te mali broj kvalitetnih vedrih noći”.

U kategoriju “teškaša” su se uključili i Kinezi, koji ove godine u pogon puštaju otvoreni sferični teleskop FAST (Five-hundred-metre Aperture Spherical Radio Telescope), koji će sa prečnikom od 500 metara biti najveći teleskop tog tipa.

Iako se u javnosti za radioteleskope obično veže i namjena “otkrivanje vanzemaljskog života”, Ilić napominje da se radioteleskopi koriste isključivo za detekciju nebeskih tijela, a potraga za signalom inteligentnog života je vrlo sporedna i zvanično se ni jedan profesionalni radioteleskop ne bavi time.

“Radioteleskopi se koriste za detekciju radiozračenja. Iako je to zračenje jako niske energije, formira se u vrlo burnim procesima u svemiru, tako da se često kaže da radioteleskopi posmatraju dinamički svemir. Neki od jakih izvora radiozračenja su, na primer, ostatci eksplozija supernovih ili pulsari, brzorotirajuće neutronske zvezde”.

Kako je Zemlja dom sve većeg broja stanovnika, tako se povećavaju kako svjetlosna, tako i atmosferska zagađenja, što otežava rad teleskopa postavljenih na plavoj planeti.

Muminović podsjeća da su zemaljski teleskopi još izuzetno korisni, ali da se moraju postavljati na najudaljenija i najusamljenija mjesta na planeti, na vrhove najviših planina ili u kratere ugašenih vulkana.

Trubulencije u atmosferi

Tri najbolja mjesta za teleskope su havajski otoci, čileanska pustinja Atakama te Kanarski otoci, dodaje Ilić.

Najveći problem u dobijanju preciznih promatranja sa Zemlje su turbulencije u atmosferi, budući da se atmosfera jako brzo mijenja, u intervalima reda mikrosekunde.

Uz razvoj sistema adaptivne optike, veliki teleskopi se uspješno bore protiv turbulencija u atmosferi i praktično u potpunosti eliminiraju taj utjecaj, pojašnjava docentica Katedre za astronomiju Matematičkog fakulteta u Beogradu.

Zračenje Sunca

Sunce se nikada ne smije promatrati direktno kroz teleskop ma kako mali on bio, upozorava predsjednik astronomskog društva Orion. Direktno gledanje u Sunce ili njegovu refleksiju na optički uglačanoj površini golim okom ili ma kakvim optičkim uređajem je izuzetno opasno, te može da izazove trajno oštećenje vida.

Tokom faze djelomičnog pomračenja, disk Sunca je sve manji i to stvara iluziju da ga se može nesmetano promatrati bez opasnosti, a u tome i leži najveća opasnost, jer i najtanji sunčev srp sjaji dovoljno intenzivno da izazove oštećenje vida.

“To je doprinelo odluci vodećih astronomskih sila da prave izuzetno ogromne teleskope na površini zemlje, kao što su Evropski izuzetno veliki teleskop (E-ELT), prečnika ogledala od skoro 40 metara, i Tridesetmetarski teleskop (TMT) prečnika ogledala 30 metara”.

Zemaljski teleskopi su važni i zbog toga jer mogu biti daleko većih dimenzija. Sa sadašnjom tehnologijom ne možemo poslati u orbiti teleskope prečnika 10-20 metara, kaže Muminović.

Ilić pojašnjava da teleskope za detekciju fotona visokih energija (X i gama) moramo poslati kao satelite van Zemljine atmosfere, jer naša atmosfera, na našu sreću, ne propušta ova zračenja.

Vrijedni Hubble

Tako je 1990. godine u orbitu Zemlje smješten teleskop Hubble, što se i danas smatra najvećim dosegom čovjeka u vanatmosferskom izučavanju svemira. Kolika su ograničenja u lansiranju teleskopa u svemir govori i činjenica da Hubble ima ogledalo prečnika 2,4 metra, a cijeli instrument je dug 13,2 metra, što je gotovo zanemarivo u poređenju sa radioteleskopima na Zemlji.

Unatoč svojim “patuljastim” dimenzijama, Hubble vrijedno svakodnevno isporuči između 10 i 20 gigabajta astronomskih podataka, kaže Muminović.

Ilić dodaje da se najdalja potvrđena galaksija koju je otkrio Hubble vidi na samo 700 miliona godina nakon Velikog praska, kada je svemir bio svega otprilike pet posto star.

Već je u toku rad na nasljedniku Hubblea, svemirskom teleskopu Jamesu Webbu sa prečnikom ogledala od 6,5 metara, što je zajednički projekat koji vode američke, evropske i kanadske agencije NASA, ESA i CSA, poručuje Muminović.

Iako se dominantno koriste teleskopi postavljeni na Zemlji, budućnost tih uređaja je van atmosfere naše planete, dodao je on.

“No u sadašnjoj tehnološkoj i finansijskoj situaciji, još niz godina će zemaljski teleskopi biti od krucijalnog značaja”.

Izvor: Al Jazeera