Fitilji novih balkanskih sukoba

Slika o evropskom liderstvu je dodatno srozana već latentnom neodlučnošću njemačke „čelične lady“, a još više kolonijalističkim ponašanjem mlađanog Macrona (EPA)

Da je svaki razgovor korisniji od svađe, a pregovori poželjniji od sukoba, znaju i vrapci na grani.

Kada je, međutim, glavna tema sastanka uopštena, kada su akteri isfiltrirani, kada razgovori postanu sami sebi svrha, a pregovori se upravo zbog toga pokažu nemogućim – tada se sastanci bez obzira na lokaciju, aktere, sazivače i učesnike pretvaraju u pričaonicu i jalovu imitaciju državništva i odvažnosti.

Jedan od takvih „idi mi, dođi mi“ sastanaka bio je ovonedjeljni Berlinski samit balkanskih lidera s čelnicima nekadašnje „lokomotive“ Evropske unije (Njemačka i Francuska) i predstavnicima Evropske komisije.

Kao ikebana su u radu Samita sudjelovali i premijeri Slovenije i Hrvatske u svojstvu članica EU koje su mentalno i politički bliže problematici zapadnobalkanske regije nego ostale članice Unije.

Blijeda slika EU-a

Iako je berlinski sastanak na vrhu bio ambiciozno najavljen nekoliko sedmica ranije, iako Evropska unija čezne za reafirmacijom vlastite kredibilnosti, te iako lideri „Stare Evrope“ pokušavaju očuvati kakvu-takvu reputaciju predvodnika evropskog projekta ujedinjenja, zajedništva i solidarnosti, berlinska predstava njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefice zajedničke evropske diplomatije Federice Mogherini okončana je sa zabrinjavajućim podbačajem.

Sve ono što je trebalo da bude reafirmacija evropske ideje i zajedničkih vrijednosti derogirano je slabom pripremljenošću Berlinskog samita, odsustvom vizije i kalkulantskim odnosom prema balkanskom čvoru koji se s protokom vremena umjesto raspetljavanja, po tragičnom scenariju iz ’90-tih godina sve više zapetljava.

Blijeda slika Evropske unije i njene „lokomotive“ na dvadesetak dana prije vrlo neizvjesnih izbora za novu evropsku vlast ni za jotu nije popravljena. Naprotiv. Slika o evropskom liderstvu je dodatno srozana već latentnom neodlučnošću njemačke „čelične lady“, a još više kolonijalističkim ponašanjem mlađanog Macrona.

U tako nekreativnom ambijentu, balkanski lideri su mogli i biti samo takvima kakvi jesu: uobraženo narcisoidni i kruti, provincijalno tvrdoglavi, nepopustljivi do nepristojnosti i, naravno, nepopravljivo dvolični.

Pobjeda anglosaksonske koalicije

U takvom disbalansu između namjera, htijenja, očekivanja i realnosti, tri se posmatračke spoznaje u ovom času čine najobjektivnijima.

Prva je da Evropska unija (uz svu kozmetiku unutarnjih institucionalno-administrativnih prestrojavanja) nastavlja svoje beznadno plutanje bez kormirala.

Druga spoznaja je da bez Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva kao najodanijeg američkog saveznika, ništa ni dobro ni loše u Evropi nije moguće bez „Velikog brata“.

I treća, još gora, spoznaja je da će na zapadnom Balkanu, s ovakvim liderima i politikama, još zadugo umjesto ruža cvjetati trnje, jer „Velikom bratu“ za sada mir u svijetu ne ide uz važeću politiku globalnog liderstva.

A Evropska unija još uvijek nije pronašla lijek protiv vlastitih frustracija koje u njoj već hronično izazivaju američka superiornost, politika agresivnog protekcionizma i okrutna nemoralnost globalizacije kao nove forme kolonijalizma.

U takvim okolnostima, svaki pojedinačni pokušaj zdravorazumskog pozivanja na logiku, politički racionalizam i sudbinsku geopolitičku međuzavisnost padaju u vodu. Zato i jeste moguće da se usred Berlina ponovo pale fitilji novih balkanskih sukoba, da se rasprostiru mape novih velikodržavnih projekata, da se sanja i iznova zameću priče o prekrajanju granica na Balkanu iako se ne tako davno Njemačka vrlo decidno formalno usprotivila takvim planovima.

Badinterova komisija

Upravo zbog toga i upravo na ovom mjestu možda ne bi bilo suvišno podsjetiti da je Arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatiju kao Badinterova komisija, 27. avgusta 1991. uspostavila upravo tadašnja Evropska ekonomska zajednica kako bi se rješavanjem spornih pravnih pitanja uključujući i granična pitanja, pospješilo rješavanje krize u tadašnjoj Jugoslaviji.

Među desetak pravnih mišljenja koje je do kraja januara 1993. objavila Badinterova komisija, utvrđeno je i to da se „granice između bivših federalnih jedinica bivše SFRJ smatraju državnim granicama sljednica i da se ne mogu mijenjati silom, nego samo sporazumom“.

Ali, imajući u vidu da i balkanskim političarima ponašanja po kojima je u politici sve dozvoljeno idu od ruke, a drže se i dobro poznatog načela po kojem ciljevi opravdavaju sredstvo, ništa više na zapadnom Balkanu nije izvjesno kao neizvjesnost. Pa i kada je riječ o prekrajanju granica.

Sve dok predsjednik Kosova Hashim Tachi usred Berlina može izjaviti da „neće biti razmjene teritorija“, ali da će „raditi na pripajanju Preševske doline koja je većinski naseljena Albancima na jugu Srbije“. Ili da je „podjela Kosova mrtva ideja, kao što je mrtva ideja o Zajednici srpskih općina s izvršnim nadležnostima na Kosovu“.

Loši primjeri evropskog liderstva

Berlinski samit je promašena njemačko-francuska investicija na Balkanu i zbog toga što su tokom šestosatne razmjene mišljenja demonstrirani loši primjeri evropskog liderstva, odsustvo vizionarstva, politička neobjektivnost i drastična neravnopravnost u tretmanu balkanskih problema.

Ničim izazvana opuštenost francuskog predsjednika i vidljivo izvještačena ozbiljnost njemačke kancelarke, pretjeranost u poziranju pred objektivima fotoreportera i kamermana, bljedunjavost odgovora na novinarska pitanja, odsustvo bilo kakvih suvislih zaključaka, te raspusnost glavnih aktera neposredno uoči i nakon Samita – sve zajedno nije ni moglo ishoditi pametnijim rezultatima od nastavka razgovora i novog sastanka za dva mjeseca u Parizu.

Prenaglašavanjem obnove dijaloga između Beograda i Prištine koliko i zaglušujućom glorifikacijom Prespanskog sporazuma između Grčke i Sjeverne Makedonije o novom imenu ove bivše jugoslovenske republike, nisu zasjenjene samo sve ozbiljnije prijetnje po suverenost i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, nego su se u nevakat prokazale i one slabosti evropskih lidera za koje se u javnosti regiona vjerovalo da su oličenje istinskog liderstva.

Nemoć francuskog predsjednika u dijalogu sa kosovskim premijerom Ramushom Haradinajem u ishođenju odluke o povlačenju drakonskih trgovinskih taksi ne otkriva samo Macronovu impotentnosti i na međunarodnoj sceni, već potvrđuje i općepoznato pravilo po kojem su političke junoše na Balkanu oduvijek bile odlučnije, istrajnije i opasnije po mir, zajedništvo i stabilnost regiona od svake strane dobronamjernosti.

Balkanizirani evropski lideri

Organizatori Berlinskog samita su se ponijeli na balkanski način i pri odabiru podobnih i izostavljanju nepodobnih učesnika ovog „otvorenog i iskrenog dijaloga bez zadrške i bez rukavica“, kako su ga prethodno najavljivali sami organizatori.

Isključivanje aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika iz ovog dijaloga ne može se svesti tek na kontekst loše političke poruke prema Dodiku i njegovoj državničkoj reputaciji u Parizu i Berlinu, već se radi o omalovažavanju najviše institucije nalogodavne, konsultativne i izvršne vlasti u zemlji, te o vrlo neozbiljnom simplificiranju aktuelne situacije u Bosni i Hercegovini.

Dodikovim isključivanjem iz berlinskog dijaloga organizatori nisu samo prejudicirali neobjektivnu jednoglasnost o situaciji u ovoj zemlji kroz monolog predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića, nego su i ovoga puta potvrdili dominantnost realpolitičkog pragmatizma po principu „drži vodu dok majstoru odu“ naspram istinske evropske perspektive ovog ekonomski, politički i sigurnosno trusnog područja.

Dodikovim isključivanjem iz berlinskih razgovora, dvije vodeće članice EU su iskazale političku razrokost i prema evropskim institucijama i njihovim čelnicima koji su u kratkom vremenu bili Dodiku domaćini i nekoliko puta bili njegovi gosti u Sarajevu.

Jedini istinski dobitnici berlinskog „idi mi, dođi mi“ samita su Slovenija i Hrvatska, članice Evropske unije kojima je zbog nedavne zajedničke prošlosti s ostalim republikama bivše Jugoslavije udijeljena kakva-takva uloga pomiritelja.

Takva nakana EU je sama po sebi diskutabilna imajući u vidu dosadašnju razumljivu nezainteresiranost Slovenije za zbivanja na zapadnom Balkanu i prenaglašenu neobjektivnost hrvatske državne politike prema Bosni i Hercegovini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera