Finale Lige prvaka na stadionu ‘Aleksandar Vučić’

Kada fudbal bude bio na takvom nivou da će ljudi hrliti na utakmice, tada možemo da pričamo o stadionima, piše autor (Fudbalski savez Srbije)

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić iz sve snage se bacio na posao koji za cilj ima da ostavi pečat svoje vlasti za neka buduća pokoljenja. U više navrata je rekao da njega više pobede na izborima ne zanimaju i da sada razmišlja o tome šta će ostaviti za sobom. Drugim rečima, u Srbiji je odavno u toku stvaranje kulta ličnost jednog čoveka. Unucima će, kako je pre nekoliko dana izjavio, pričati o tome kako je ubedljivo pobeđivao na najpoštenijim izborima u Srbiji, a oni ostali moći će da uživaju u njegovoj zaostavštini. Kao najveći spomenik svoje vlasti Vučić vidi “Beograd na vodi”, fabrike i puteve koje je otvorio tokom svog mandata, fontanu na Slaviji, uskoro i spomenik Stefanu Nemanji. Sve ovo, ovako nabrojano, malo je za Vučića. Potrebno je na taj spisak doneti još nešto, na primer – nacionalni stadion.

To je nova koska koju je Vučić bacio pred svoje podanike. Objasnio je građanima kojima predsedava da je nacionalni spomenik “nasušna potreba Srbije”, da se bez njega gotovo ne može ni disati. Srbija vapi za nasušnim potrebama i teško da je stadion baš najnasušnija, ali ako tako Vučić – kaže ko smo mi da sumnjamo? Valjda on zna šta je Srbiji najpotrebnije u trenutku kada se ceo svet bori sa nezabeleženom pandemijom u novijoj istoriji. A tek nas očekuju problemi.

Sanjao sam Messija i Ronalda…

Beograd ima nekoliko stadiona, od kojih su najpoznatiji “Rajko Mitić” (nekadašnja “Marakana”), na kojem igra Crvena zvezda, i “Stadon JNA”, gde igra Partizan. Umesto da se ta dva stadiona renoviraju i naprave multifunkcionalni moderni objekti, koji će ispuniti svaki kriterijum, pa i one za evropska i svetska prvenstva, Vučić nastavlja da stvara kult (svoje) ličnost na terenu koji mu najviše znači i kojim upravljaju njemu najdraži sloj društva – navijači. To bi mnogo manje koštalo, za početak. Srpski fudbal je odavno u ponoru i kandžama kriminala, korupcije i partijskih interesa. Za početak bi bilo mnogo pametnije izboriti se za sportski aspekt fudbalske priče. Kada fudbal bude bio na takvom nivou da će ljudi hrliti na utakmice, tada možemo da pričamo o stadionima, a ne sada, kada se publika na utakmicama najvišeg ranga meri u nekoliko stotina, a reprezentacije u nekoliko hiljada posetilaca.

Kada govori o nasušnoj potrebi Srbije da ima nacionalni stadion, predsednik Srbije razmišlja o turizmu, a njegovi glavoklimači povezuju stadion sa, na primer, “Arenom” u Beogradu koja je, po njima, značajno podigla turističku ponudu zemlje. U onim retkim trenucima sna, pošto je opšte poznata činjenica da Vučić non-stop radi i da gotovo ne spava, umesto da broji ovce, on zamišlja da je Beograd domaćin finala Lige šampiona, Lige Evrope, Superkupa, ko zna, možda i finala Evropskog i Svetskog prvenstva. Javljaju mu se u snu Mesi i Ronaldo, koji su oduševljeni nacionalnim stadionom i tako savršenstvo nikada nisu videli dok ih Vučić nije ugostio. Predsednik Srbije je već najavio da će taj stadion biti lepši od Bajernove “Allianz arene”. Ako san potraje, Vučić na tom stadionu vidi i sebe na sletu, kako mu 5. marta, na dan njegovog rođenja, donose štafetu, i to verovatno neko od mladog sveta sa teritorije Kosova. Nije nemoguć i takav scenario. Od sna do realizacije, dugačak je, međutim, put. Da je bilo po njegovim ranijim obećanjima, već bi odavno bio domaćin Mesiju i Ronaldu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kada je prvi put pomenuta izgradnja nacionalnog stadiona, pre nekoliko godina, bio je to popriličan bum u Srbji. Onda je usledila pauza, pa je početkom jula 2018. godina na sajtu Fudbalskog saveza Srbije objavljena slika makete stadiona u Ostružnici, pored Beograda, kapaciteta 60.000 gledalaca, za čiju će izgradnju država da izdvoji 150 miliona evra. Cifru je lično obeledanio, znatno ranije, tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić. Planirano je da gradnja tog stadiona počne krajem 2018. godine, ali kao što može da se pretpostavi, nije. Vučić se naobećavao izgradnje još nekoliko stadiona širom Srbije, ali ni taj posao nije započet. Ono što je najzanimljivije, svi podaci koji su objavljeni na sajtu Fudbalskog saveza Srbije su promenjeni u okviru nove predsednikove najave da će Srbija dobiti nacionalni stadion od pre nekoliko dana. Prvo i najvažnije, cena je porasla na 250 miliona evra. Stadion neće primati 60.000, već 55.000 gledalaca. Neće biti izgrađen u Ostružnici, nego u Surčinu, a za svaki slučaj je promenjena i maketa stadiona.

Ranije je bila ideja da se taj objekat zove “Stadion siti”, a sada se po društvenim mrežama pojavila inicijativa njegovih najiskrenijih fanova da stadion dobije ime “Aleksandar Vučić”. I naravno da je tako nešto morao da prokomentariše predsednik Srbije. “Kada bismo hteli, mnogo, mnogo toga bi se zvalo ‘Aleksandar Vučić'”, rekao je on, imajući pre svega u vidu fabrike koje je on otvorio, dajući do znanja da, ako to želi, može taj stadion da nazove po sebi.

Ko će vratiti još pet milijardi eura?

Naravno da je u toj ideji prepoznao ironiju, ali sam je kriv što u trenucima velike svetske krize zamajava naciju nerealnim megalomanskim projektima. Ekonomska situacija u Srbiji je daleko od dobre, kakvom je karakterišu vlasti. Srbija se, za svega nekoliko meseci, zadužila više od pet milijardi evra po nepovoljnijim kreditima, od onih namenskih, koje je nudila Evropska unija. Sva pomoć koju su dobili privreda i građani Srbije nije iz budžeta, već iz kredita, i to mora da znaju građani, a ne da slepo veruju da je to Vučić izvukao iz svog džepa i dao građanima. Vučić verovatno nije stavio ni svoj potpis za te kredite, već neko drugi. Megalomanske ideje predsednika Srbije imaju političku podršku i nije isključeno da će Vučić pre da obezbedi milione evra za nacionalni stadion umesto za zaštitne maske za školarce, koje moraju da nabave roditelji. Ili za lećenje teško obolele dece, ili za izgradnju kanalizacije, koju ni taj velelepni spomenik vlasti Aleksandra Vučića “Beograd na vodi” i dalje nema.

Srbija sve više liči na Potemkinovo selo. Izgradnja tog sela košta mnogo više nego što neko može da zamisli. Napumpan poput helijumskog balona zbog podrške za koju veruje da je najveća u istoriji srpskog političkog života, Vučić ispunjava svoje dečačke fantazije na uštrb cele nacija. I nikoga nema ko bi mogao celu priču da vrati u normalni kolosek. To će potraji sve dok se srpski narod ne bude probudio, a onda će se osvestiti i konačno suočiti sa svime šta se decenija unazad dešavalo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera