Oglasi

Film 'The Post': Spielbergova zastarjela oda američkom novinarstvu

Šta je tačno funkcija Hollywooda u moderiranju američke / izraelske ratne mašine?
"Novi film Stevena Spielberga 'The Post' (nominovan za Oscara za najbolji film) slab je pokušaj da se vrati herojsko doba američkog novinarstva", piše autorReuters

Objavljene su nominacije za nagradu Oscar za 2018. i ljubitelji Hollywooda zauzeti su nagađanjima ko je na listi, ko nije, zašto, zbog čega i šta sve ne. Ne, Wonder Woman nije na listi nominovanih, ni u kategoriji glume ni režije. Hvala Bogu: izgleda da je prisutan neki osjećaj kinematografske pravde o svijetu. Istina je, Meryl Streep uspjela je dospjeti na listu, ovo je njena 21. nominacija, za ulogu u filmu Stevena Spielberga The Post. Ali Spielberg nije nominovan za najbolju režiju, i to s razlogom.

Nominacije za Oscar uvijek su ključni barometar duha godine, ne samo u Hollywoodu već i u SAD-u uopće. Liberalna elita, kako ih konzervativci nazivaju s prezirom, izašla je i na pozornicu postavlja ono što oni misle da je dobro, loše i ružno u svijetu kakvim ga oni vide. Ove godine nema ništa ružnije od Trumpa kad je u pitanju legitiman drhtaj od straha koji je njegovo neprijateljstvo prema Prvom amandmanu poslalo niz kičmu američke demokratije.

Zamke slobode medija

Prošla je tek godina dana otkad je na vlast u SAD-u došao Donald Trump i američko novinarstvo već je u velikoj nevolji. Pošteno je reći da ta nevolja nije ograničena na američko novinarstvo i proteže se do same institucije novinarstva uopće – u SAD-u ili bilo gdje drugo. Jednako je važno prisjetiti se da traumatski zaokret u američkom ili bilo kojem drugom tipu novinarstva nije zapravo počeo s Trumpom, već da ga duže vremena more dosta žilavije boljke. The New York Times možda želi podsjetiti svijet na svoju ulogu u razotkrivanju laži o ratu u Vijetnamu. Ali, sigurno ne želi da se svijet podsjeti na njegovu ključnu ulogu u izmišljanju lažnih dokaza o oružju za masovno uništenje kao uvod za američku invaziju, okupaciju i uništenje Iraka. Okrivljavanje Trumpa za sve sada je izgovor za prikrivanje duže prisutnih sistemskih bolesti američkog novinarstva.

Međutim, ovdje nije riječ samo o New York Timesu; američko novinarstvo uopće voli o sebi razmišljati kao o prepreci ili ravnoteži za moć vladajuće elite. Činjenica je, međutim, da je američko novinarstvo sastavni dio te vladajuće elite. Američko novinarstvo glavna je ideološka mašinerija izgradnje pristanka na status quo. Aktivno protivljenje američkog novinarskog establišmenta Trumpu, za koje mora postojati ozbiljno saosjećanje, događa se jer ih je on pomoću svojih zloglasnih tvitova nadmašio i na taj način promijenio pravila igre. Njemu nije potreban New York Times ili Washington Post ili CNN da dopre do svoje baze. Činjenica da on zloupotrebljava nove medije kako bi propagirao mržnju, rasizam, pa čak i potencijalni okvir za fašizam ne skida odgovornost s američkih medija što su zadovoljni nježnijim, liberalnijim, više zakukuljenim, manje vulgarnim (sjetite se Obame) i stoga prihvatljivijim militarizmom širom svijeta.

U ovom kontekstu novi film Stevena Spielberga The Post (nominovan za najbolji film) slabašan je pokušaj, uzaludno nastojanje da se vrati herojsko doba američkog novinarstva. Da, ovo je doba "lažnih vijesti", "alternativnih činjenica" i "post-istine". Tako je, cijenjeni Prvi amandman Ustava SAD-a pod združenim je napadom, a napada ga upravo predsjednik i Ovalni ured, na kojima je najveća odgovornost da ga zaštite. Ali, je li Spielbergov zastarjeli sentimentalizam pravi način da se pristupi tom problemu?

The Post je naglašeno veličanje izdavačice Washington Posta Katharine Graham (Meryl Strrep) kao ličnosti nadljudske snage koja je dorasla izazovu i uspijeva odbraniti slobodu medija i objaviti povjerljive dokumente koji razotkrivaju američke laži i zlodjela tokom rata u Vijetnamu. Spielberg, što i jest neophodno, izbliza prikazuje borbu Katharine Graham, koja se bori protiv ukorijenjenog patrijarhata svog vremena. Njena je hrabrost udvostručena jer je ustala i suočila se i s korumpiranom administracijom za vrijeme Nixonove vladavine i muškom mizoginijom svog doba u krupnom planu. Scena u kojoj ona izlazi iz američkog Vrhovnog suda dok joj se mlade novinarke dive gledajući je s ljubavlju nužna je aluzija na uspon žena u toj profesiji u kojoj do danas postoji problem strukturalne neravnopravnosti i grabežljivog seksualnog maltretiranja.

Ali, dok on slavi te aspekte ličnosti Katharine Graham, Spielberg je podjednako svjestan, kao što i treba biti, da su ona i njena klasa bili sastavni dio elite koja je došla sve do Bijele kuće. Prikazane su ispovijesti iza zatvorenih vrata između nje i Bena Bradleeja (Tom Hanks), izvršnog urednika The Washington Posta u to vrijeme, u kojima se oni povjeravaju jedno drugom da su oni zapravo profesionalno i stoga moralno kompromitovani jer su bliski moći. Prisan odnos između predsjednika Obame i američke štampe uprizoren je da ga cijeli svijet vidi tokom večere za dopisnike u Bijeloj kući – duboko problematičnog društvenog okupljanja za instituciju koja tvrdi da ima autonomiju od političke elite.

Nostalgija za vremenom kojeg nikad nije ni bilo

Niz priča koje je prvo New York Times, a kasnije Washington Post objavio o ratu u Vijetnamu, zasnovanih na tajnim informacijama poznatim kao "dokumenti iz Pentagona", otkrio je da su Nixonova, Johnsonova i Kennedyjeva administracija dosljedno lagale i sakrile činjenicu da je SAD gubio rat u Vijetnamu.

Kad se uporedi s dobom interneta i otkrića WikiLeaksa, taj period u američkoj historiji sada je drevna historija. Spielberg se zapravo kinematografski odlično nostalgično prisjeća zastarjele analogne tehnologije novinarstva, koja danas izgleda još arhaičnija od arheoloških grobnica koje je s Harrisonom Fordom istraživao u filmovima o Indiani Jonesu. Spielbergov nostalgični romantizam savršen je kao komad novinarskog antikviteta. Ali, isto tako je politički djetinjast, nezreo, čak i neodgovoran.

Daniel Ellsberg, bivši vojni analitičar, obavijestio je i The Times i The Post o dokumentima iz Pentagona kao čin patriotske dužnosti. Slaviti Ellsberga u vrijeme kad su Edward Snowden, Chelsea Manning i Julian Assange, ili Mordechai Vanunu u Izraelu, aktivno kriminalizovani čin je tužnog licemjerstva koji govori mnogo više o kompromitovanoj politici Spielberga i njegovom aktivnom cionizmu nego o bilo kakvom lijeku za ozbiljne boljke američkih medija.

Neodgovorno je i budalasto što su libanske vlasti prvobitno zabranile Spielbergov film samo zato što je on aktivni cionist i finansijski pomaže izraelsku ratnu mašinu. Mudro je što su kasnije povukle tu odluku. Te filmove treba pogledati jer su oni prilike za kritičke refleksije o tome šta je tačno funkcija Hollywooda u moderiranju američke / izraelske ratne mašine i kako, čak i u svojoj nostalgiji za herojskim novinarstvom, oni predstavljaju vlastitu historijsku amneziju i moralne slabe tačke. Zabranjivanje i cenzurisanje filmova posljednja je stvar koju arapski i muslimanski svijet treba u svojim kritičkim susretima s američkim imperijalizmom, izraelskim cionizmom ili arapskim i muslimanskim fanatizmom, kad smo već kod toga.

The Post završava vještom aluzijom na činjenicu da, dok se zahuktava priča o dokumentima iz Pentagona, ubrzo je trebala uslijediti afera "Watergate" – epizoda u američkom novinarstvu koja zaslužuje biti slavljena i cijenjena zbog onog što je napravila, tik prije nego što je ta profesija ažurirana za period kad su i Washington Post i New York Times zapravo aktivno implicirani u američko ratnohuškačko ponašanje širom svijeta i izraelsko kolonijalno osvajanje Palestine.

Značajan aspekt kritičkog susreta sa The Postom u filmskim kritikama obuhvata zasluge listova u porodičnom vlasništvu i rivalstva između New York Timesa i Posta, u smislu čiji je pristup više herojski u izvještavanju o istini.

"Važnija lekcija", piše Jim Rutenberg u svojoj kritici filma The Post za list The Times "jest da su u oba slučaja novine kao porodični biznis stavile svoje novinarske misije ispred poslovnih imperativa. I učinile su to pod velikim vladinim pritiskom, što je podsjetnik važne uloge koju principijelno porodično vodstvo igra u biznisu informisanja."

Rutenberg radosno slavi tu oligarhijsku moć jedne ili dvije porodice nad glavnim tokom novinarstva u SAD-u, što je ključna tačka koju treba imati na umu kada Times sljedeći put napiše nadmeni članak o tome kako Al Jazeeru "posjeduje" vladajuća katarska porodica! Kad bi porodica Sulzberger kupila Al Jazeeru i vodila je na način na koji vodi New York Times, svijet bi bio sigurniji za američki imperijalizam i izraelski cionizam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera