Oglasi

Film kao lijek za PTSP

Dva debitantska dugometražna igrana filma - Muškarci ne plaču i Žaba - svaki na svoj način propituju PTSP.
Muškarci ne plaču dijelom je nastao po motivima stvarnih događajaDeblokada 2016. Fotograf: Imrana Kapetanović

Film kao sedma umjetnost danas je najrasprostranjenija i slobodno se može reći najutjecajnija umjetnost. Kao i na svom samom početku, film danas nudi bijeg od stvarnosti u svijet magičnih pokretnih slika, a vrlo često i katarzu u slučajevima gdje je sami bijeg od stvarnosti nedovoljan.

Da bismo se filmom zabavili da zaboravimo na brige teške i sumorne svakodnevnice dovoljno nam je da pogledamo kakvu komediju, animirani film ili naučno-fantastično ostvarenje (akcije i trileri svakako dolaze u obzir), ali da bismo uspjeli filmom pozitivno utjecati na psihu, različito od onoga kada gledamo pomenute žanrove, potrebno nam je zaista ostvarenje koje u sebi ima sastojke i odlike djela koje je spremno ponuditi nešto više od puke zabave, nešto čime će nas dovesti do duhovnog pročišćenja.

U historiji svjetske kinematografije postoji mnogo djela koja na izvrstan način tematiziraju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP – kao oblik psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, uključujući smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom/fizičkom integritetu osobe koje ta osoba doživljava krajnje traumatično), poput maestralnog Lovca na jelene (1978) reditelja Michaela Cimina, filma Rođen 4. jula (1989) Olivera Stonea, ili čak i prvog dijela Ramba (1982) sa Sylvesterom Stalloneom (sva tri filma na izvjestan način tematiziraju Vijetnamski rat, tj. njegove posljedice).

A osobe koje su na riziku da obole od PTSP-a uključuju ne samo ratne veterane, jer ne moraju preživjeti opasan događaj da bi oboljele od PTSP-a. Neki ljudi obole od ovog poremećaja nakon što im se prijatelji ili član porodice suoči sa opasnošću ili bude povrijeđen.

Također, iznenadna, neočekivana smrt drage osobe može uzrokovati PTSP.  Da bismo se pozabavili tom tematikom i obuhvatili sva ostvarenja koja tematiziraju PTSP to bi iziskivalo široki naučni rad i istragu svjetskih razmjera.

Filmovi sa teritorija bivše Jugoslavije nude uvid na posljedice nedavnih ratova vođenih na ovim prostorima.

Metafora bolesnog društva

Dva debitantska dugometražna igrana filma Muškarci ne plaču i Žaba (2017), ujedno i dva najnovija bosanskohercegovačka filmska ostvarenja, reditelja Alena Drljevića, odnosno Elmira Jukića, svaki na svoj način propituju PTSP.

U prvom filmu desetorica ratnih veterana, s različitih strana, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, koji su nekada pripadali vojskama koje su ratovale jedne protiv drugih u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije, okupljeni su na mirovnoj radionici, koju organizira jedna organizacija u udaljenom i izlovanom planinskom hotelu.

Drugi film je priča koja se dešava u jednoj brijačnici za Kurban bajram čiji su protagonisti PTSP-ovac Zeko (Emir Hadžihafizbegović), njegov brat Braco (Aleksandar Seksan) koji je nezaposlen, kocka i posuđuje novac, i taksista Švabo (Mirsad Tuka) koji nije bio u BiH za vrijeme rata i koji ima svoju priču zašto se izmjestio iz Bosne u toku agresije, te prodavač knjiga Muki (Moamer Kasumović).

Muškarci ne plaču dijelom je nastao po motivima stvarnih događaja, dok Žaba predstavlja filmsku adaptaciju istoimenog popularnog pozorišnog komada Dubravka Mihanovića postavljenog na daskama sarajevskog Kamernog teatra 55.

Oba ova ostvarenja služe kao filmska metafora bolesnog društva, zatrovanog ostacima otrova iz proteklih ratova na području bivše Jugoslavije. U slučaju filma Muškarci ne plaču reditelj Drljević pokušava i uveliko uspijeva da svoje protagoniste prikaže kao ljude koji su razdijeljeni borbom sa samim sobom i onim na što ih poziva psihoterapeut (Sebastian Cavazza), a to da je „najbolji način suočavanja sa PTSP-om direktan susret s bivšim neprijateljima“, gdje bivši vojnici prepričavaju i ponovno odigravaju svoje traume iz rata.

Služeći se tako svojevrsnom psihodramom kao psihoterapijskim pravcem u kojem se kroz korištenje akcijskih dramskih metoda istražuju interpersonalni odnosi i unutrašnji svijet pojedinca s ciljem buđenja spontanosti i kreativnosti, protagonisti Drljevićevog filma suočavajući se sa svojim “fiktivnim fizičkim neprijateljima“ pobjeđuju one koji su se godinama skrivali u njima... one koji im nisu dozvoljavali da nastave sa svojim životima.

U filmu Žaba, reditelj Jukić od svojih protagonista također izvlači ono najbolje, te i tu film vode iznimno emotivne glumačke interpretacije, koje vjerno prate unutrašnje borbe glavnih likova.

U lik Zeke, Emir Hadžihafizbegović unio je sav svoj glumački talenat i nesumnjivo je uvjerljivo odglumljen čovjek rastrzan demonima rata i sumorne postratne svakodnevnice.

Izgubljeni u okrutnom poraću i na granici da odustanu od vječite borbe sa prošlošću, protagonisti Jukićevog filma dane troše u bjesomučnom pokušavanju da promijene svijet, kada već ne mogu sebe.

Zeku je napustila žena i odvela dijete zato što ju je udario, a on bježći od toga pokušava da „soli pamet“ mlađem bratu govoreći mu kako je porodica sve i da treba da se izmiri sa svojom. Na Zekinu psihu rat je utjecao i mnogo više nego što bi on htio da prizna, a flashbackovi na ratna dešavanja samo ga dublje uvlače u ambis traume.

Sva lica PTSP-a

„Samo mrtvi su vidjeli kraj rata“, rekao je grčki filozof Platon.

Da PTSP nije striktno vezan za žrtve pokazuje i film Četvrti čovek (2007) srbijanskog reditelja Dejana Zečevića u kojem Nikola Kojo portretira lik Majora koji se nakon dva mjeseca provedena u komi budi sa potpunom amnezijom i otklupčavajući klupko istine otkriva da je uzrok cijele njegove porodične tragedije (ubijeni žena i sin) upravo on sam.

Reditelj Zečević pažljivo skicira lik Majora kao nemilosrdnog i učinkovitog ubice čiji motivi ni samom njemu nisu jasni, a da Majora progone sjenke sumnjive prošlosti, da je neosuđeni ratni zločinac, otkrit će u bravuroznom finalu.

Posttraumtaski stresni poremećaj u ovom filmu vidan je kroz potpunu prazninu i očaj u koji je upao glavni protagonista nakon što po izlasku iz bolnice pokušava da za sebe skroji koliko-toliko normalan život. Flashbackovi i izmjena brzih montažnih rezova i rakursa kamere ocrtavaju Majorovu izmučenu psihu.

Kraj filma otkriva snimku likvidacije nedužnih civila negdje u Bosni koju je dobrovoljno počinio Major, a poveznica sa filmom Muškarci ne plaču može se očitovati sa likom Srbina koji se ispovijeda da je bio primoran da puca u neduže civile. Lika u filmu Muškarci ne plaču to strašno mori, dok Major nakon amnezije ponovno otkrviši snimku shvata da je ona ustvari i proizvod kompletne njegove traume koju je sam prouzrokovao usmrtivši ženu i sina.

„U borbi imate posla sa složenim psihološkim stanjima. U borbi niko nije uistinu 'duševno zdrav'. Stanje vojnika na bojišnici vrlo je uzburkano i javlja se epidemija ludila koja utječe na sve, a one koje ne zahvati, vrlo brzo umiru“, iskaz je američkog marinca iz Drugoga svjetskog rata iz knjige Nema više heroja Richarda Gabriela.

Hrvatski film Crnci (2009) je film u potpunosti ogoljen od bilo kakve ideologije i univerzalna je psihološka drama smještena u okrilje domovinskog rata. Radnja je koncentrisana oko jedne hrvatske paravojne formacije, zvane "Crnci", koja dobije zadatak preći liniju bojišnice kako bi vratila tijela trojice poginulih boraca.

Crnci su hvaljeni od kritičara, a film je implicitno progovorio o ratnom zločinu na hrvatskoj strani tokom domovinskog rata. Riječ je o pravom filmu koji se bavi ratom i krivnjom kao nezobilazne pratnje istog. Film Crnci su primjer kao iz udžebnika o tome šta sve dovodi do PTSP-a kod vojnika.

U filmu Grbavica (2006) Jasmile Žbanić PTSP je prikazan kroz vizuru silovanih žena bošnjačke nacionalnosti za vrijeme rata u BiH. Esma, koju maestralno portretira Mirjana Karanović, krije tajnu od svoje kćerke Sare (Luna Zimić Mijović) da je ona u biti proizvod silovanja i da ne zna ko joj je otac.

Rijetko je to problematizovan slučaj i još pogotovo što je ispričan iz perspektive žene koja mora da se nosi sa svojom boli i pretrpljenom patnjom. Malo ili gotovo nikako nismo imali prilike u filmovima sa ovih prostora vidjeti sliku žena silovanih u ratu koje se bore sa ovom vrstom PTSP-a.

Rediteljica Žbanić uz pomoć uvjerljivog glumačkog ansambla predvođenog Mirajnom Karanović i Lunom Zimić Mijović pravi nevjerovatan portret napaćenih žena koje ipak ne gube nadu i vjeru u bolju budućnost.

Humorom protiv PTSP-a

Radnjom smješten u postratnu BiH svega nekoliko godina od prestanka agresije, film Gori vatra (2003) Pjera Žalice oslikava mjestimično svijetlom i humorom obojena vremena u kojima gradić Tešanj treba da posjeti tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton.

Protagonisti Žalicinog filma svaki na svoj način vodi borbu sa PTSP-om. Jedan je od rata samo profitirao (lik Velije kojeg tumači Senad Bašić) i baš ga ne muče demoni rata koliko glavnog junaka Faruka kojeg portretira Enis Bešlagić, i koji nastoji da sazna šta mu se stvarno desilo sa bratom Adnanom (Feđa Štukan) koji je ubijen.

Taj isti brat se njegovom ocu Zaimu (Bogdan Diklić) priviđa i Zaim uvjeren da je još živ sa njim vodi dijaog i pokušava da otkrije da li se nalazi negdje u rudniku u Srbiji. Gori vatra humorom je obojena slika bh. društva prožetotog posttraumatski stresnim poremećajem.

Mir sa samim sobom

Vrijedno spomena jeste i ostvarenje bh. oskarovca Danisa Tanovića Trijaža (2009) koji opet ne progovara o ratnim dešavanima na području bivše Jugoslavije već onima na području Bliskog istoka, i s obzirom da je riječ o domaćem autoru.

Na izvjestan način Tanović u svom prvom filmu na engleskom jeziku prikazuje istinski PTSP sa kojim se bori protagonista i ratni fotograf Mark Walsh (Colin Farrell). Preživjeviši tešku i stravičnu smrt svog radnog kolege na terenu Farrellov lik slično će protagonistima Drljevićevog filma Muškarci ne plaču uz pomoć psihijatra Joaquína Moralesa (Christopher Lee) oživjeti i izborit se sa traumatskim sjećanjem, te pronaći mir sa samim sobom.

Građani sa prostora bivše Jugoslavije uopšte nisu ni svjesni posljedica rata i PTSP-a i jako mnogo ih ima posttraumatski stresni poremećaj, a da ni sami ne znaju da im je potrebna pomoć.

Odgovorni kao da pokušavaju zataškati sve to i „sakriti pod tepih“, a narod još uvijek živi sa posljedicama rata i živjet će još. Jedna od stvari koja preostaje običnom čovjeku jesu film i filmska umjetnost koji mogu i trebaju proizvesti pozitivan efekat, te koristiti kao svojevrsni lijek za PTSP,  jer pružaju svojevrsni „ispusni ventil“ i izvjesnu katarzu.

Bilo kroz sumorne drame iza kojih se nazire tračak svjetlosi ili čak si dati oduška i komedijom i humorom zacijeliti rane koje je otvorio posttraumatski stresni poremećaj.  

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.