Fikret Abdić, portret jedne kontroverze

Fikret Abdić, 81 godina, tvorac jugoslovenskog prehrambenog giganta Agrokomerca, bivši član Predsjedništva Socijalističke Republike BiH, osnivač i vođa paradržave „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“ na tlu priznate Republike BiH, osuđeni ratni zločinac, naposlijetku i načelnik općine Velika Kladuša u mandatu 2016.-2020., treći put ide u zatvor.

Ili, ako ćemo pravno preciznije, pritvor, koji će vrlo vjerovatno tražiti nadležni tužilac Tužilaštva Unsko-sanskog kantona.

Rat u BiH razdvojio je dvije Abdićeve bliske veze i intimno očijukanje sa zloupotrebama položaja, onom iz 1987. godine  u jednoj od najvećih privrednih afera bivše Jugoslavije, kada ga je uhapsila Titova država zbog izdavanja mjenica bez finansijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 miliona dolara, i drugom 33 godine kasnije u Velikoj Kladuši, Bosna i Hercegovina, nezvanično za visoku korupciju i isisavanje budžetskog novca u sumnjive svrhe.

U ratu je Fikret Abdić odigrao ulogu krajiškog „maršala Petena“ što je osim globalnog svjetskog znanja o njegovoj „Autonomiji“ i počinjenim zločinima potvrdilo i hrvatsko pravosuđe i honoriralo najvišem kaznom za ta (ne)djela od 20 godina, kasnije smanjenom na 15.

Jedna je žila kucavica ili vena koja se provlači njegovom biografijom – privredni kriminal.

Tako je bilo prije rata, u ratu i nakon rata kada je nasmiješeni starac sa reklamnih  džambo plakata sa nepunih 80 godina sjeo u načelničku fotelju, mandat će pokazati, uvjeravajući građane i javnost kako je zapadni ćošak Bosne lično njemu dodijeljen u trajno vlasništvo.

Afera ‘Agrokomerc’

Fikret Abdić rođen je 1939. godine u Donjoj Vidovskoj u siromašnoj 15-članoj porodici. Njegov privredni i politički uspon počinje na položaju direktora poljoprivredne zadruge kada  „iz ničega“,  kontroverznom kombinacijom socijalističkih metoda rada i savremenih zapadnih pristupa poslu, političkom podrškom tada moćne komunističke porodice Pozderac, medijskom promocijom i finansijskim hazarderstvom stvara najveće poljoprivredno i poslovno carstvo na prostoru SFRJ-a – Agrokomerc.

Na svom vrhuncu Agrokomerc zapošljava 13.600 radnika, Fikret Abdić dobija najvišu državnu nagradu za privredu i investicije, a u Krajini ga slave kao „poluboga“, jer je siromašnim porodicama tog kraja dao posao, iškolovao djecu, izgradio Veliku Kladušu.

Abdićev poslovni prodor i širenje Agrokomerca van granica Jugoslavije zaustavila je „mjenična afera“ 1987. godine koja je započela skromnim člankom u beogradskoj Borbi pod naslovom „Udar od 20 milijardi starih dinara: Agrokomerc štampao mjenice bez pokrića“, a završila njegovim prvim hapšenjem i suđenjem.

Četiri dana nakon što je smijenjen sa pozicije direktora Agrokomerca, uhapšen je, a u maju 1988. godine počelo mu je suđenje koje je trajalo godinu dana. Sudija Rifat Konjić iz Tuzle, danas advokat, osudio je Abdića na četiri godine zatvora i dvije godine zabrane obavljanja rukovodećih funkcija zbog štampanja lažnih teleks naloga, a oslobođen je za kontrarevolucionarno djelovanje.

Sukob sa Alijom Izetbegovićem

Presuda nikada nije postala pravomoćna. Krajem 1989. godine, Fikret Abdić izlazi iz bihaćkog pritvora i sa prvostepenom presudom za privredni kriminal nastavlja da vodi Agrokomerc.

Naredne godine ulazi u Stranku demokratske akcije, a kao njen kandidat na prvim višestranačkim izborima biva izabran u Predsjedništvo SR BiH, dok mu Vrhovni sud ukida presudu. Ovakav epilog afere koja je uzdrmala temelje već klimave Jugoslavije stvorio je cijelu „nauku“ o teoriji zavjere koja je zanemarivala sve dosada objavljeno i istraženo o ovoj aferi.

Po jednima, afera je poslužila kao povod obračuna političkih republičkih vođa i ubrzala neminovno rušenje Jugoslavije, a po drugima, njom se (s)rušio Hamdija Pozderac, tadašnji predsjednik Ustavnog povjerenstva Skupštine SFRJ. Treći su tvrdili da je krah Agrokomerca posljedica osvjedočene megalomanije njegovog tvorca.

No, u percepciji naroda Krajine Abdić je nakon ove afere, u predvečerje raspada Jugoslavije, tretiran kao spasilac ali i žrtva montiranog pravosudno-političkog slučaja i takva mu je slava donijela više od milion osvojenih glasova na prvim višestranačkim izborima. Tačnije, milion i dvjesto hiljada.

Političkim dogovorom, Abdić je mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva BiH ustupio Aliji Izetbegoviću. Izetbegović je u jednom intervjuu izjavio kako je njegov izbor za člana Predsjedništva logično rješenje, jer je on predsjednik najjače muslimanske partije. Ipak, kao opće mjesto bošnjačke povijesti, ostao je sukob između ove dvojice političara sa različitim konceptima i neskrivenim ličnim animozitetima, pri čemu je Abdić teško skrivao mržnju prema Aliji Izetbegoviću.  

Paradržava za bratoubilački rat

Ovaj je „unutrašnji“ liderski sukob u ratnoj Bosni kulminirao Abdićevim odlaskom u Krajinu 1992. godine gdje je u Velikoj Kladuši osnovao svoju privatnu vojsku i do svog konačnog vojnog poraza zajedno sa vojskom hrvatskih Srba borio se protiv Armije BiH.

Tako se dogodilo da su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić uspjeli preko vječito nezadovoljnog  Fikreta Abdića da ostvare strateški ratni cilj – sukob unutar bošnjačkog naroda.

Fikret Abdić formirao je tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB) 1993. godine u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom zbog „neslaganja sa tadašnjom politikom SDA i predsjednikom Alijom Izetbegovićem.

Potom je kao predsjednik paradržave potpisivao sporazume sa Matom Bobanom (priznao „Herceg-Bosnu“, a Boban priznao „APZP“) i Radovanom Karadžićem  o trajnom miru. Svoju paradržavicu proglasio je 29. septembra, na svoj 54. rođendan. U to ratno vrijeme, od Franje Tuđmana dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci.  

Kao sredstvo plaćanja u svojoj „državi“ proglasio je njemačku marku. Promet sa Hrvatskom i inostranstvom obavljao se po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke „Voće“. U ratnim sukobima „protiv braće“, Abdićevoj paratvorevini pomagale su i specijalne snage srbijanske vojske i policije sa notornim Miloradom Ulemekom Legijom i pukovnikom Kopcem,  tzv. Arkanovi “Tigrovi”, “Panteri” Ljubiše Savića “Mauzera”, a spominjao se i bivši šef Miloševićeve službe Državne bezbjednosti (DB) Jovica Stanišić, srbijanski general Manojlo Milovanović i hrvatski Srbi Martić i Mikelić.

Blagodeti režima Franje Tuđmana

U unutarbošnjačkom sukobu, u kojem je Peti korpus predstavljao regularne snage Armije Republike BiH, a „APZP“ kvislinške formacije, poginulo je 1.700 ljudi. Braća su jedni drugima stajali na nišanu u dvije vojske. Abdić je na području svoje paradržave formirao i logore o kojima je prvi međunarodnu zajednicu izvijestio specijalni izvjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki. U njima su civili i zarobljenici maltretirani, mučeni, ponižavani i strijeljani. 

Nakon što su jedinice Armije RBiH konačno slomile otpor „autonomaša“ u akciji „Tigar 94.“, Abdić je pobjegao u naručje Martićeve paravojske u Hrvatskoj, a potom nakratko uz pomoć njegovih falangi osvojio Veliku Kladušu i proglasio „Republiku Zapadnu Bosnu“.

Nakon novog poraza u završnim operacijama 1995. godine, Fikret Abdić je pobjegao u Hrvatsku i dok je živio Franjo Tuđman, koristio blagodeti tog režima, nastanjen u Opatiji.

Istovremeno je vodio svoje preduzeće  „Finab“ u Rijeci u hotelu „Kontinental“. Sa svojim firmama u Hrvatskoj, Abdić se “proslavio” kao jedan od 10 najvećih poreznih dužnika.

Dugovi radnicima “Finaba”, nezvanično, dostigli su brojku višu od osam miliona KM (četiri miliona eura).

Zločin i povratak na mjesto zločina

Fikreta Abdića u Bihaću Više javno tužilaštvo u avgustu 1996. godine optužilo je za ratne zločine, a sudilo mu se u odsustvu u Karlovcu nakon što je hrvatsko pravosuđe 2001. godine preuzelo krivični predmet.

Konkretno, optužen je za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, te za ranjavanje više od 400 civila na bihaćkom, cazinskom, bužimskom i velikokladuškom području 1993. i 1994.

U julu 2002. godine Sudsko vijeće Županijskog suda proglasilo ga je krivim što je „protivno Ustavu BiH proglasio tzv. APZB i kao vrhovni komandant tzv. Narodne odbrane Zapadne Bosne naredio, planirao i organizirao otvaranje logora i prihvatnih centara u velikokladuškoj općini u koje su zatvarani protivnici uspostave APZB-a“, te osudilo prvostepeno na 20 godina zatvora.

Tri godine kasnije, Vrhovni sud Hrvatske smanjio mu je prvostepenu kaznu za pet godina. Nakon odsluženja dvije trećine zatvorske kazne, hrvatske vlasti su ga 2011. godine pustile na prijevremenu slobodu. To vrijeme Abdić je koristio za pripremu političkog povratka na bazi podobro stigmatizirane priče o ponovnoj revitalizaciji „njegovog čeda“ Agrokomerca. Mase su mu i tada vjerovale.

Godine 2012, njegova stranka DNZ na izborima je uspješno za načelnika općine „gurala“ Edina Behrića, kojeg su u Velikoj Kladuši, zbog očitog inkliniranja Babi, prozvali njegovim „petim djetetom“ (Abdić ima četvoro djece). Već tada je mlađahni Behrić važio za tzv. Zamjenskog, odnosno „papirnatog načelnika“, jer je procesima u kladuškoj općini upravljao Abdić.

Privatizacija općinske administracije

Četiri godine kasnije Fikret Abdić je u 78. godini života, kao ugledni član Laburističke stranke koju vodi njegova porodica (kćerka Elvira je predsjednica), postao načelnik općine Velika Kladuša. Tokom mandata, ako sudimo po brojnim medijskim izvještajima, Abdić je u potpunosti privatizirao javnu administraciju općine i podredio je svojim i potrebama njegove porodice i nekolicine bliskih saradnika.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nije pogrešno braniti tezu kako je načelnik Abdić svoj četvorogodišnji mandat potrošio šireći granice porodične imperije i vodeći općinu kao svoju porodičnu ložu.

Nekadašnji „njegov“ Agrokomerc je danas oronulo državno preduzeće sa dugom od oko 200 miliona KM (100 miliona eura) i skoro svakodevnim sudskim prodajama ogromne imovine.

Posljednji Abdićev providni gaf dogodio se 2013. u Šumatcu sa polaganjem kamena temeljca za novi Agrokomerc – betonirani kamen je bio poziv naivcima da „iskeširaju“ dolare i eure za još jednu privrednu ublehu.

Na oporavak ovog nekadašnjeg privrednog mastodonta odavno je spuštena zavjesa. Kako stvari stoje, i na njegovog vremešnog osnivača i generalnog direktora u „zlatno doba“ 80-tih godina, potom tvorca „Autonomije“ i osuđenog ratnog zločinca, zbog nove afere iz načelnikog mandata, a opet je riječ o novcu, pala je debela zavjesa, ali kako stvari, stoje „tačku na i“ jedne kontroverzne ličnosti, dat će bh. pravosuđe.

Kladuški publicist Ramo Hirkić u jednom tekstu napisao je slijedeće:

„Koncem 2020. raspravljaće se o velikim poremećajima u budžetima pod kontrolom Fikreta Abdića.  Simptomi su već tu, samo ih slijepci ne vide, a ostali bagatelišu. Ove poremećaje platiće Kladuščani! Daj Bože da ne bude ovako!“.

Bio je u pravu, s jednom razlikom – poremećaje u budžetu pod kontrolom Fikreta Abdića raspravit će krajiško pravosuđe već tokom ljeta 2020. godine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera