Oglasi

Fetva kao lijek

I 30 godina nakon 'slučaja Rushdie' postavlja se pitanje: zašto nema fetvi koje će osuditi svetogrđe slobode koje je nespojivo sa islamom?
Prije tačno 30 godina, zbog knjige 'Satanski stihovi', Salman Rushdie je fetvom osuđen na smrtEPA

"U zatamnjenoj sobi ležao je smrtno bolestan čovjek. Njegov sin mu je govorio da su muslimani ubijeni u Indiji i Pakistanu, a uzrok je jedna knjiga, rekao je sin tom starcu, jer je protiv islama. Nekoliko sati kasnije, sin je ušao u prostorije iranske televizije s dokumentom u rukama. Fatva ili edikt u suštini je formalni dokument, potpisan i zapečaćen pred svjedocima, ali ovo je bilo samo parče papira s otkucanim tekstom. Niko nikada nije vidio formalni dokument, ako je takav ikada i postojao, ali je sin smrtno bolesnog starca rekao da je to edikt njegovog oca i niko se nije usuđivao da se razjašnjava s njim. Parče papira dali su spikeru državne televizije i on je počeo da čita. A bio je Dan zaljubljenih".

Ovo su riječi kojima je Salman Rushdie u svojoj autobiografiji (Joseph Anton: Memoari) opisao kako je prije tačno 30 godina, 14. februara 1989. godine, dočekao vijest o fetvi koja ga osuđuje na smrt zbog knjige Satanski stihovi, a kojom je, prema odluci tadašnjeg duhovnog i političkog vođe Irana Ayatollaha Homeinija, uvrijedio sve muslimane.

A Hamid Dabashi, savremeni iranski disident, tvrdi da je Rushdie ovim romanom doveo muslimansku nepovredivost do obnovljenog susreta sa njihovom poviješću.

Indijski autor i novinar Salil Tripathi smatra da je "slučaj Rushdie" izazvao mentalnu kočnicu. "Mnoge teme se danas smatraju tabuom", kaže taj autor.

'Fudbalska lopta u političkoj igri'

I sam Rushdie će u svojoj autobiografiji priznati kako su Satanski stihovi "korišteni kao fudbalska lopta u političkoj igri s kojom nisu imali ništa zajedničko", ali je ipak njegov pokušaj da kroz fikciju problematizira krajnje osjetljive teme kod muslimana, ustvari ukazao na vulkan nezadovoljstva i nerazumijevanja koji se budio zajedno sa milijardama muslimana u postkolonijalnom vremenu.

"Ne želim živjeti skrivajući se", kazao je u povodu 30 godina od famozne fetve u razgovoru za AFP.

Njegov život se zauvijek promijenio, a on, kojeg neki smatraju najvećim indijskim piscem nakon Tagorea, je proveo 13 godina skrivajući se pod lažnim imenom Joseph Anton (koje je uzeo u čast imena dvojice pisaca Josepha Conrada i Antona Čehova) i pod stalnom policijskom zaštitom.

"Sada su stvari u redu. Živimo u svijetu u kojem se stvari mijenjaju jako brzo. A moj 'predmet' je dosta star. Danas ima mnogo drugih stvari koji ih se treba bojati i drugih ljudi koje žele ubiti", kazao je snuždeno u intervjuu za AFP.

Prestao koristiti lažno ime

Iako je bilo pokušaja da se kontroverza oko fetve razriješi, kao što je slučaj nekoliko mjeseci nakon 11. septembra 2001. godine, kada je tadašnji iranski predsjednik Mohammad Khatami izjavio da fetva više ne vrijedi, te je i sam Rushdie prestao koristiti lažno ime i slobodnije se pojavljivati u javnosti, ipak Homeinijev nasljednik Ajatollah Ali Khamenei, sadašnji vrhovni vođa Irana, nikada fetvu službeno nije povukao.

Svojevremeno je, u martu 1989. godine, tokom posjete Jugoslaviji, tada u svojstvu iranskog predsjednika, Khamenei Rushdieu otvoreno zaprijetio: "Crna strijela osvete leti prema srcu tog bogohulnog skota".

Salman Rushdie kojemu je roman Satanski stihovi bila njegova peta knjiga, a u međuvremenu ih je napisao još 13, već dvije decenije živi u Sjedinjenim Američkim Državama i vodi prilično normalan život. Osvrćući se danas na te teške godine protesta, sukobljavanja i stradanja ljudi zbog knjige, kao i na svoje progonstvo, Rushdie je u spomenutom intervjuu za AFP izjavio kako je to zapravo bila knjiga o južnoazijskim imigrantima u Londonu.

"Islam tada nije bio tema. Niko nije mislio o islamu na taj način. Ljudi na Zapadu su sada mnogo informiraniji nego što su bili", kazao je.

I danas na pitanje da li je trebao napisati knjigu odgovara filozofski, citirajući slavnu pjesmu francuske šansonjerke: "Zauzimam poziciju Edith Piaf: 'Je ne regrette rien' (Ne žalim ni za čim)".

Tiranija mišljenja

Satanski stihovi kolikogod i kakogod shvaćeni od strane muslimana kao uvreda, i kolikogod neshvaćeni od drugih da to jeste tako (bilo) zbog političkih okolnosti i stanja muslimanskog svijeta, u suštini nisu ni blizu različitim uvredama i svetogrđu koje je historija o islamu i njegovim svetinjama zabilježila. Dakako i od nemuslimana i od muslimana, i za vrijeme života poslanika Muhammeda i nakon njegove smrti.

Međutim, ono što je ostalo trajno svetogrđe i svojevrsni usud muslimana jeste tiranija mišljenja i nezaštićenost slobode izražavanja koje se isprepliću u muslimanskom nedovršenom suočavanju sa modernim svijetom.

Zar može knjiga, poglavito fikcija, biti uvreda Poslaniku čiju misiju i vjeru koju je svijetu donio odlikuje upravo knjiga, riječ, čitanje? Zar nije poslanik islama lično doživio uvrede i upravo te koje su ga vrijeđali pretvarao u prijatelje? Zar Kur’an ne dopušta čak i arhetipskom zlu, prokletom Satani da na njegovim stranicama govori i iznosi svoje stavove, argumente, čak ga citirajući u izravnom govoru? Zar, naposlijetku, muslimani ne mogu dokučiti tu širinu svoje vjere i tradicije?

Kako se desilo da su muslimani postali ranjivi na "uvrede" jedne fiktivne priče o krizi identiteta, otuđenju, brutalnosti života u imigraciji bez korijena, onda i ne čudi da su danas poput nezrele djece ranjivi na svaku vrstu provokacije, na karikature, recimo, iako per se, slika i ikona poslanika Muhammeda nikada nije postojala, niti je dio svekolike muslimanske kulture, vjere i tradicije? Sve su ovo pitanja koja muslimani danas prvenstveno sebi trebaju postaviti, tri decenije nakon famozne Homeinijeve fetve.

Fetva kao strah, a ne lijek

Umjesto da fetva bude lijek za dušu, ona je u posljednjih četiri decenije u muslimanskom svijetu, a poglavito u odnosu između muslimana i Zapada postala strah za ljude. Fetva nipošto ne bi trebala biti sudska odluka, već savjetodavna preporuka, ali ona danas nije utjeha vjere, ona je danas, nažalost, zastrašujuće sredstvo vlasti. Ona danas ne služi da liječi ljudske duše, već služi moći, politici, mezhebu, sekti – služi da ljude progoni, umjesto da ih utješi.

Upravo zbog ovakve svijesti i razumijevanju vjere danas je u muslimanskom svijetu sloboda mišljenja i izražavanja prognana. Dok je tako muslimani neće naći lijek za svoju svetost i nepovredivost, a da ona ne bude ranjiva, a da to ne dožive uvrjedljivim. U Iranu i danas vješaju pjesnike, dok u susjednoj Saudijskoj Arabiji u zatvorima truhnu stotine vjerskih učenjaka samo zato što su se usudili drugačije misliti ili pisati.

U Pakistanu se i dalje zbog zakona o blasfemiji čitava nacija sramoti kada kršćanka Asia Bibi biva optužena i osuđena na smrt zato što je navodno uvrijedila muslimanke s kojima je radila na polju (jer se prije njih napila vode iz iste kofe), a potom u nastaloj svađi uvrijedila i islam i navodno počinila blasfemiju!? I nakon osam godina Asijinog čekanja smrtne kazne, brojnih ljudskih života koji su u međuvremenu besmisleno i suludo izgubljeni u sukobu oko ovog slučaja, i nakon njenog konačnog sudskog oslobađanja, ova kršćanka i dalje ne može napustiti Pakistan i pridružiti se svojim kćerkama u Kanadi.

Kako izliječiti nastalu situaciju?

Stoga, 30 godina nakon Homeinijeve fetve i toliko sukoba i nerazumijevanja, muslimani se danas moraju zapitati zašto nema fetve koja će ovu situaciju izliječiti? Zašto nema fetvi koje će osuditi ovakvo svetogrđe slobode koje je nespojivo sa islamom? Na koncu, Iran je osudio Rushdieja iako je on, paradoksalno, u svom pisanju žestoko kritizirao ekstremnu puritansku ideologiju koju je u muslimanskom svijetu, a poglavito u Rushdievoj domovini tada širila Saudijska Arabija, najveći neprijatelj Irana, i to svu kontraverzu oko Rushdija čini dodatno zanimljivom.

"Kada se bude pisala historija 20. vijeka, odluka da se saudijska kraljevska kuća stavi na Prijesto koji vlada naftom izgledaće kao najveća greška politike zapadnih sila, zato što su Saudijci upotrijebili svoje neograničeno naftno bogatstvo da sagrade medrese kako bi propagirali ekstremnu puritansku ideologiju njihovog obožavanog (a prije toga marginaliziranog) Muhammeda Ibn Abdul Vehaba. To je dovelo do toga da je vehabizam toliko narastao od svojih početnih oblika malog, zanemarenog kulta, da je preplavio čitav arapski svijet. Njegov procvat ulio je samouvjerenje i donio energiju ostalim islamističkim ekstremistima…

Medrese koje je izdržavala saudijska nafta obrazovale generacije mladih koji imaju sužene poglede, bradata lica i lako potežu noževe, tako je islam prelazio dug put, udaljavajući se od svog porijekla dok su oni tvrdili da se vraća korijenima", zapisao je Salman Rushdie, odnosno Joseph Anton, u svojoj autobiografiji.

Salman Rushdie se jeste upustio u opasne i mutne vode blasfemije onako kako je ona shvaćena na Zapadu i kako nikad neće biti prihvaćena na Istoku, igrajući se i svjesno provocirajući, ali danas nema onih koji će uz sve zamjerke Rushdieju u muslimanskom svijetu izdati fetve protiv porobljavanja intelektualaca, brutalnog ubijanja neistomišljenika i gušenja slobode. Danas su oni, nažalost, u sličnoj poziciji skrivanja i bježanja od smrtnih prijetnji i fetvi u kojoj se 14. februara 1989. godine, na Valentinovo, zatekao taj pisac.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.