Oglasi

Fenomen poslovica u Bosni i Hercegovini

Neke od bosanskih poslovica su neprevodive igre riječi, u mnogima ima stilskih figura, a što su sočnije, više dobijaju na duhovitosti.
"U svakom žitu ima kukolja" česta je poslovica u BiHAP

Piše: Filip Mursel Begović

Možda je netko o narodnim poslovicama priupitao donedavno dva vodeća bosanska SDP-ovca, te je iz tog razloga došlo do goleme svađe u vrhu stranke koja je dovela do njihovog političkog razlaza. Naime, Zlatko Lagumdžija je navodno poslovično rekao: „U svakom žitu ima kukolja“, a Željko Komšić se ozbiljno pobunio i odlučno odgovorio svom partijskom sudrugu: „Ne, u svakom kukolju ima žita“. Tko je kukolj, a tko žito – e, pa prosudite sami (u Bosni se umjesto „kukolj“ zna reći i „crnad“). No, ništa novo. Lagumdžija je prije toga raskinuo koaliciju SDP-SDA. „Pukla mu glava k'o lubenica“, smislio je netko puno prije pucanja tzv. crveno-zelene koalicije. Nadovezao se neki narodni mudrac iz suvremenosti i smislio da je ta koalicija bila upravo poput lubenice: „Izvana zelena, iznutra crvena“. Bosanac, dakle, ima odgovor na sve, pa i na teška egzistencijalna pitanja odgovara duhovito i poslovično.

Šovinizam i mačizam

Neke od bosanskih poslovica su neprevodive igre riječi, u mnogima ima stilskih figura, poredbi, ironije, personifikacije, aluzije, hiperbole, simbola i metafore, cinizma i eufemizma, a što su sočnije to više dobivaju na duhovitosti. Neki će staromodni i konzervativni Bosanac na pitanje što mu je žena rodila, muško ili žensko, odgovoriti „Sina s tehničkom greškom“. Takav će tradicionalist počesto izgovarati „ženska glavo“, nadalje „U sunce i punicu ne može se gledati“ ili „Žena će samo onu tajnu sačuvati koju ne zna“. Kao da ženama nije dosta što „Tri ćoška u kući drže“, već ih se tretira poslovicom „Žene i ljudi bez slobode uvijek imaju nešto da šapuću“. I o ljepoti žene Bosanac ima šta reći: „Lijepe kolo vode, a ružne kuću kuće“ ili „Lice curu udaje“.

Zatim, jedna stara (bračna), a uvijek aktualna, kaže: „Jezik ženu bije“.

Kad je već riječ o jeziku kao ljudskom govornom organu, taj bitni aribut svakog čovjeka još je na više mjesta u bosanskim narodnim poslovicama aktivan i u pozitivnom i u negativnom smislu. Evo jedne kad jezik okine riječ, pa šta bude. O tome je narod rekao: „Koja izleti – ne uleti“. Ovu poslovicu ponajbolje opravdavaju bosanski političari. Jedan se spotaknuo na vlastiti jezik, pa je u emisiji „Udri muški“ konstatirao: mi vjerujemo u multikulturalnu, multietničku, multikonfesionalnu i multigrađansku BiH. Ha, koji je fakultet taj pametnjaković završio: Multigrađanski. Šta je to? Treba mu dati multi tutti fruti vitamine za oporavak pameti.

Nadalje, u slučaju da netko, ne daj Bože, brani dostojanstvo žene, nazvat će ga se „ženskim Petkom“ ili „tetkicom“, a pridodati će se da „u njihov saz on svira“. Na kraju će „jadne mu majke“ zaključiti, snebivajući se nad svojom sudbinom, da je u „teška vremena“ „teško biti musliman“. Šovinizam i mačizam je radogost bosanskih poslovica, kao i govorni jezik koji često sadrži žargon i šatrovački izraz. Jedna od novokomponiranih (poslijeratnih poslovica) koja još zuji u ušima Bosanaca jest: „Bolje da mi je sin ratni zločinac nego peder“. Zašto se učimo životu iz poslovica, primjerice o ženama koje su postale kućni ukras i roblje, o ljudima koji su druge vjere ili rase ili o ljudima koji su rođeni s manama? Nezgodno pitanje, izgleda, jer su ga već mnogi postavljali i na njega različito odgovarali.

Govorni jezik u Bosni je živ i brz jezik, katkada i neuhvatljiv, koji sve više dobiva na svom bogatstvu, jer svaki dan se rodi barem po jedna nova fraza, izreka, a i poslovica. U Bosni je sve više tih „multigrađana“. Samo tumačenje poslovica naizgled djeluje bespotrebno i smiješno, jer je svakom Bosancu jasno što se misli kada se neka izreka izgovori. Rijetko čujemo da netko upotrebljava izreke u pogrešnom kontekstu. Gen narodne mudrosti duboko je usađen u psihu bosanskog čovjeka i nepogrešivo prepoznaje situacije u kojima treba reagirati poslovicom.

Najviše orijentalizama

U današnje doba Bosanac kaže „da kucnem u drvo“, a govori i to da „kahva nalivena i žena otkrivena ne mogu čekati“, upisujući na taj način u narodni gen fraze koje postaju dugotrajnije od književnog djela. Neke strane izreke su kroz dugotrajnu upotrebu u govoru ušle u stalni fond jezika u BiH. Ponajviše je orijentalizama, odnosno turcizama, jer su arapske riječi kroz turski došle u bosanski, a i u hrvatski i u srpski jezik

S druge strane mi danas pitamo – odakle u „Narodnom blagu“ Mehmeda-bega Kapetanovića Ljubušaka (Sarajevo, 1887) nadahnute istovjetne misli kakve se nalaze u Shakespeareovom „Hamletu“? Ljubušak je zapisao kao narodnu bosansku poslovicu “Oni je mudar koji umije bit lud i pametan”. A to je bitna misao naslovnog lika najčuvenije drame engleskoga i svjetskoga klasika. I da citirana stara bosanska poslovica nije jedina podudarna u Shakespearea i u Ljubušaka, druga je doslovno iste formulacije, a glasi: “Pametnije jutro od večeri”. Može se zaključiti da je ta bosanskohercegovačka „narodna duša“ odavno dio europske.

Ne može se mimoići činjenica da su u prošlosti i bosanske poslovice proživjele razdoblje svojevrsnog zarobljeništva srpske etnologije. Naime, Vuk Stefanović Karadžić je, skupljajući i objavljujući knjige srpskog narodnog blaga, u njih bez kolebanja uz mnoge priče i pjesme uvrstio i dio baštine bosanskih muslimana. Jedan dio tog blaga vraćene su kući u knjizi “Narodni humor i mudrost Muslimana” Naska Frndića davne 1969. godine. No, temeljito etnološko izučavanje još nije završeno. Za ilustraciju, evo nekih po Vuku srpskih poslovica čistog bošnjačko-muslimanskog mjesta rođenja: /Bujrum Musa kupusa. Mogu ja i mesa./ Ćorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu grive otpadoše./ Drugi dan, druga nafaka./ Žalibože tri oke safuna što poharči bula na Arapa./ Vatra se zejtinom ne gasi./ Koji koga begeniše, s onim i egleniše./ Nema smrti bez edžela dana./ Tvoj sevap, a naš dževap. itd.

No, pomislimo li malo bolje ni Vuk Stefanović Karadžić se nije razlikovao od nekih muslimana po izvanjskim turskim insignijama - u odjeći i ponašanju, pa je do kraja života nosio crveni fes na glavi bujne kose i ufitiljenih dugih, sijedih brkova. Eto, takvo mu je bilo i razumijevanje narodnog blaga – paradoksalno, nosio je fes na glavi, a muslimanske poslovice svrstavao u srpske.

Nepogrešiva imitacija života

Važno je istaknuti da kada neki Bosanac odluči koristiti se u pravilu smiješnom i bezobraznom poslovicom, on tada uvijek govori samo ono što misli, pa makar morao „prekinuti s cijelim svijetom“ i to ne mora biti komično, to je dio života i to onaj bolji. Onaj lošiji dio života u današnoj BiH se ogleda u pitanju „kako si našao posao“ i odgovoru koji je u stalnoj upotrebi: „Preko štele, kako drugačije“. Ako neki treći Bosanac, zbog blagosti karaktera, egoizma ili prezira, više voli govoriti ljudima ono što im laska i to će biti dio života, jedino što u tome nema ništa čemu bismo se smijali ili se nad time duboko zamislili. U tom smislu razumjet ćemo poslovicu „Čovjek bi crkao da ne umre“ i shvatiti da je narodna mudrost igra koja nepogrešivo imitira život.

„Maznuo me na foru“ reći će mnogi Bosanac kada se osjeti prevarenim, a poslovica će ostati da nas u budućnosti poučava bolje od stvarnog života. Mnogo se smijem, mogao bih to oplakati“ reći ćemo ne prepoznajući ono što je još dječje u većini naših radosnih emocija. Za koliko bismo sadašnjih užitaka, kada bismo ih pobliže ispitali, ustvrdili da su tek uspomena na prošle užitke i događaje.

Što bi ostalo od izreke „uživa k'o paša“ kad bismo ju sveli na ono što je uistinu doživljeno, kad bismo joj oduzeli sve ono što je prisjećanje? Da li itko uopće zna - postajemo li mi, od određene dobi, nepristupačni za svježu i novu mudru izreku i radost i nisu li najdraža zadovoljstva zrelog čovjeka tek oživljena čustva iz djetinjstva, mirisni lahor što nam ga na mahove, sve rjeđe i rjeđe, šalje dalja i dalja prošlost, mudrost neke nene ili dede. Posebne je vrijednosti poslovica o poznatom bosanskom zajedništvu vjera i naroda: “Brat je mio koje vjere bio, jer ga steže krvca i zemljica”. Neki bi htjeli da se ova stara bosanska poslovica zaboravi, ali džaba, jer još jedna poslovica kaže „Puno se hoće, malo se može“.

Narodna duša

Govorni jezici u BiH su prebogati i psovkama i vulgarizmima (ovom prilikom ih nećemo citirati iako su najpopularnije i najčešće), počesto šaljivim, osim kada vrijeđaju vjerska i nacionalna osjećanja i hule Boga. Primijetit ćemo da takvima može samo „Bog biti od pomoći“. Kada se spominje pojam „narodne“ poslovice, susrećemo se i s poteškoćama u pogledu načina njihova nastanka.

Poslovice se po podrijetlu dijele u dva razreda: književne i one što su proistekle iz naroda. Po toj definiciji lako se može pričiniti da književnost nije proistekla iz naroda. Dugo vremena vladao je književno-znanstveni nazor da narodna poslovica, baš poput narodne lirske pjesme, narodne bajke i narodne sage ima svoj skroviti praizvor u dubinama narodne duše. Svaka tvorevina, otkriće, potječe vazda od pojedine osobe. Bilo gdje i bilo kad svaka se poslovica morala najprije jednom izgovoriti. Ako se tada svidjela onima koji su je čuli, dakle narodu, predali su je kao krilaticu dalje, još je preoblikovali, skratili i dali joj obličje koje posjeduje opću valjanost.

A kad smo kod duše, te čovjekove najdublje tajne koju dijeli s Bogom, reći ćemo u teškim trenutcima, da nas „duša boli“, a potvrdit ćemo to riječima: „Duša ga neće, a tijelo hoće“. Malo je „duša od čovjeka“ primijetit ćemo sa žalošću „i dušom i tijelom“. Kaže se i vjeruje da „duša ašiklije nikad nije kod kuće“, jer ona češće misli na Voljenog nego na sebe samu, za razliku od onih za koje se kaže da su „dušu svoju izbljuvali“. U svakom slučaju ostaje nam na slobodnu volju da izaberemo koju ćemo poslovicu zapamtiti i primjeniti na kraju puta, kada nam „duša bude u nosu“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.