Faktor „sile“ na beogradskim izborima

Analize i ukrštanja političkih kopalja i strasti ima dosta i u vezi sa plebiscitarnim karakterom i ovih izbora, kao i o jakim potencijalima vlasti za pritiske, marifetluke i izborna „kraduckanja“ i krađe, piše Andrejić (Al Jazeera)

U trenutku kad je pred beogradske izbore 4. marta Gradska izborna komisija „overila“ liste čak 24 takmaca za njih (na prošlim ih je bilo 23) zainteresovana javnost se uglavnom bavila standardnim pitanjima koja ovakav proces prate. Među njima su neravnopravni uslovi za opoziciju, zagonetka izlaznosti, buđenje apstinenata, ko može da pređe cenzus, kakve su potencijalne postizborne koalicije i kome će i koliko mandata doneti rasuti glasovi za fantomske liste i one manje fantomske, ali nemoćne da pređu cenzus…

Naravno, analize i ukrštanja političkih kopalja i strasti ima dosta i u vezi sa plebiscitarnim karakterom i ovih izbora (ili Vučić ili raznoliki „mi“) kao i o jakim potencijalima vlasti za pritiske, marifetluke i izborna „kraduckanja“ i krađe. Ali, nažalost, u poslednjih šest godina zasićenih sa isto toliko izbornih ciklusa od kojih je polovina nerazumna i ove „lopovske“ i „referendumske“ teme ušle su u standarde srpskih (pred)izbornosti.

I, kao što su i ranije pojedina krupna pitanja demokratije ostajala u senci trke, pa makar i neravnopravne, ali po svaku cenu, tako i ovoga puta neki drugačiji fenomeni izlaze iz fokusa javne pažnje. Iako su takvi da svojim vrednosnim nabojem ozbiljno utiču na ozračje (ovde ovaj izraz znatno bolje „leži“ od „srpske“ reči – atmosfera) samog ovog glasanja, a bogme, mogu još dugoročnije inficirati političke tendencije u Srbiji.

Da se odmah ovde razjasni – i velika nada srpske opozicije, i one malo priličnije i onog razdrobljenog dela – da osvajanjem glavnog grada počinje i oslobađanje Srbije od Vučića, kiča i „vučićevštine“ jeste u sferi starih „standarda“. A takođe je i prilično klimava i neizvesna.

Skromna „žetva“ tolerancije

Zato se čini da su važniji fenomeni , jedan miroljubiv – tolerancija i dva prilično suprotna – odsudna bitka i „sila“. Ovo poslednje je pod navodnicima, ne samo zato što je „takozvano“, već i zato što je u konkretnim izborima višeznačno. Jer se u rasponu značenja kreće od poziva na eliminisanje sile kao nasilja, preko one koja se pojavljuje iznebuha i rešava stvari, do novog ohrabrivanja takve sile da i nastavi da vlada po toj metodologiji bezobzirnosti.

Tolerancija je „plemenita biljka“ koja ne nalazi baš plodno tlo, posebno u SNS-ovskoj Srbiji, niti tu i inače daje bogzna kako obilne i kvalitetne plodove. Njena je žetva utoliko skromnija u izbornim sezonama, pa tako i u ovoj.

Stoga nije puka digresija ako nju, bar kao pojam i reč, ovih dana preporuči neko ko je gotovo nikad pre nije upotrebio, a pritom se u političkoj praksi kao trenutno „najmoćniji Srbin“ veoma kloni prakse koju ona, ta tolerancija zahteva.

A učinio je to Aleksandar Vučić, ne u smirivanju predizbornih strasti kao predsednik „svih građana (voljene) Srbije“ već tokom posete Zagrebu, koja je osim realne važnosti smirivanja regionalnih tenzija, bio i njegov jak predizborni potez.

Tolerancije, kaže, malo je bilo prethodnih dana, a ona je nešto u čemu se „ne sluša samo svoje mišljenje“. U istom obraćanju setio se da uz nju neizostavno ide i dijalog čija je odlika da se vodi „pristojnim rečima“.

Pri ovom velikom koraku za samog Vučića, a nedovoljno velikom za samu toleranciju, pažljivom uhu nije promaklo da su izostali neki važni sastojci tolerantnog dijaloga. A to su, suprotno od proste podnošljivosti – razumevanje, kompromis i, napose, prihvatanje i uvažavanje bar dela onog mišljenja koje  „se mirno saslušalo“.

I ako prethodne opaske ne moraju da budu baš zakeranje Vučiću, one, videćemo nadalje, svakako oličavaju jednu važnu osobinu u pripremi glasanja za upravljanje srpskom prestonicom. U čemu, iako dominantna, nije jedino kampanja liste čiji je nosilac predsednik, u snažnom protivrečju sa principima tolerantnog dijaloga.

Ko brani, a ko napada „Staljingrad“

I sama parola kojom se ocrtava „referendumstvo“ ovih izbora kao odlučan korak u „oslobađanju Srbije“ u javnom diskursu svedena je na „ili oni ili mi“. Ona zvuči veoma isključivo i infekcijska je i za zdravo društvo. Ali, sada joj se pridružila i metafora o odsudnoj bici: beogradski izbori su upoređeni sa Staljingradskom bitkom.

Sliku izginuća do poslednjeg u kampanju unela je i prilične packe za to dobila „postkoštunicistkinja“, ex-predsednica Demokratske stranke Srbije Sanda Rašković Ivić koja je sada potpredsednica narodne stranke Vuka Jeremića. Da čitalac ne zaluta – ova stranka na bgd-glasanju nastupa u grupi građana koju je formirala zajedno sa Pokretom slobodnih građana Saše Jankovića i grupom građana oko Dragana Đilasa, bivšeg predsednika demokrata i gradonačelnika Beograda.

Najciničniji komentar „staljingradske epopeje“ aludirao je na potpunu ideološku konfuziju u predizbornim koalicijama. Poznata novinarska „pakosnica“ zapitala se ko su onda u ovom slučaju „Rusi“, a ko „Nemci“. Odnosno, ako je njena koalicija u odbrani „beogradskog Staljingrada“, kako to da se Ivićeva kao desničarka identifikuje sa sovjetskim braniocima. Ili možda, još gore, kao patriotkinja, sa napadačima na taj sovjetski grad, sa tada „nezgodnim“ imenom.

Međutim, u ovom cinizmu bila je još jedna aluzija i to ona na činjenicu da je gospođa Ivić lekarka, humanistička branša, dakle, pa otuda sa tim  nije spojiva ni metafora o ubijanju do poslednjeg kakvo proističe iz odlučujuće bitke Drugog svetskog rata.

Konačno, pojavio se i još jedan „ratni“ kampanjski oreol koji, eto paradoksa – efektno, pitko i čitljivo – u sve uvodi pojam „sila“. Prepoznavši da je to ključna reč u Vučićevom obrascu vladanja i marketinški zgodna da se baš njoj suprotstavi, ta lista je protiv „sile“ isturila prezime svog favorita.

Pošto reč Đilas, sadrži sva slova „sile“, prostim njihovim preme(š)tanjem u spotu se dobija da on kao kandidat i pod  sloganom „Beograd odlučuje, ljudi pobeđuju“, istovremeno uklanja tu vladajuću „silu“. I to zaokruživanjem liste pod brojem 11 (telefonski pozivni broj za Beograd „koji odlučuje“ je, naime 011).

„Predlog“ iz  spota je, dakle, demokratski, ali je konfrontiran sa osiljenošću (osionošću). A porazno je i to što se uopšte u jednom društvu koji teži civilizovanosti sila i nasilje, s pravom prepoznaju i kao ključne reči trenutka i kao obrazac vladavine sadašnje, ali mora se reći i bilo čije većine.

Drugim rečima, istorijska odgovornost SNS vladavine biće nametanje tog borbenog, zapravo „ratnog“ modela poimanja politike i protivnika. A budući da se društvo tome polako prilagođava i na to privikava, odgovornost „omraženih rivala“ – pobedili sada, ili ne – biće ako ne odole iskušenjima da se ubuduće i sami ponašaju po tom vaspostavljenom provizorijumu ratnog logora.

Svađe, podmetanja i krhke koalicije

Međutim, nova srpska politička semantika koja se vrti oko ova tri-četiri pojma, iako ih ima još mnogo, i koja je dugoročno zabrinjavajuća kao trend, primenjiva je i na sagledavanje posledica predstojećih izbora. I bez obzira na njihov ishod, moguće poslednice samo će dokazivati takav trend.

Primerice, odsustvo tolerancije i dijaloga u dobroj je meri uticalo da opozicione grupacije nastupe u većem broju „kolona“ nego što je javnosti, biračima i apstinentima bilo podnošljivo. U samoj kampanji mnogi nisu odoleli međusobnim svađama i podmetanjima.

U tom svetlu samo od sebe se nameće pitanje da li je moguće da se uspostave makar i krhke koalicije i među tzv. proevropskom opozicijom, čak i ako bi dobila većinu mandata? Upitnik se stavlja i na opstojnost upravo ove trojne grupacije kojoj je na čelu Đilas i kojoj se pripisuju najveće šanse s obzirom da je sastavljena od – stranke, pokreta i grupe građana, a lidera-kandidata daje ta grupa građana.

Iskustvo „srednje linije“, pomirljivosti i nenapadanja u kampanju je uneo vaterpolista Aleksandar Šapić, predsednik jedne od najvećih opština – novobeogradske, kome prognoze „daju“ treće mesto po broju glasova. Međutim, pokazalo se s jedne strane da se neisključivi i tolerantni diskurs, među potencijalnim postizbornim koalicionim saveznicima tumači kao sumnjiv, možda provučićevski. A neki „demokratski zagriženici“ koje bi građani voleli da vide u koaliciji sa Šapićem doteruju njegovu saradnju sa radikalima u „vladanju“ Novim Beogradom  do flerta sa ratnim zločincima.

S druge strane, bespoštedni, prljavi, čak neljudski napadi vladajućeg sile/džijstva korak po korak dokidaju Šapićevo „srednjaštvo“ i pristojnost  pa je već došao u fazu „težih reči“ i izjava „nikad sa…“

Vlasti u kampanji u kojoj štedro koriste i državne i sve druge resurse (zlo)upotrebljavaju i isključivost i netoleranciju i silu, i još čitav arsenal mogućnosti, trikova i bezobrazluka kojom se oživljava i postvaruje pomenuta „staljingradska metafora“.

Pretnje gubitkom posla, uključivanje čak i gerontodomaćica i invalidskih udruženja u prikupljanje glasova, zaduživanje svojih aktivista u unutrašnjosti da garantuju za određenu „svotu glasova“ tako što će prijaviti spiskove ličnih matičnih brojeva svojih prijatelja u prestonici… samo su neke novine iz tog arsenala…

Uspeju li da smlave opozicionost Beograda, nastavak priče neće biti samo trijumfalna i ničim ograničena šetnja kroz već smlavljenu Srbiju, već i dogradnja ko zna kakvih sve struktura na terenu „spržene zemlje“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera