Evropski put Srbije između ćorsokaka i slijepe ulice

Ana Brnabić, Aleksandar Vučić
Vučić je izjavio da su aktualnu predsjednicu vlade Srbije Anu Brnabić članovi SO SNS-a aklamacijom prihvatili za članicu predsjedništva stranke (Tanjug)

Izveštaj Evropske komisije o evropskim reformama Srbije u 2018. godini prilično je porazan. U izveštaju je akcenat stavljen na manjkavosti u vladavini prava i konstantovano je kako je “nužno da Srbija znatno ubrza ritam reformi u oblasti vladavine zakona”.

Navedene su i konkretne oblasti u kojima se tapka u mestu, za nastavak evrointegracija je neophodno da se stvari pokrenu s mrtve tačke kad su u pitanju stvaranje nezavisnog pravosudnog sistema, borba protiv korupcije, sloboda medija, rešavanje slučajeva ratnih zločina i organizovanog kriminala, funkcionisanje Parlamenta, usklađivanje sa spoljnom politikom Evropske unije (koje sada iznosi jedva 53 posto) i mnogo toga drugog.

Srbiji se priznaje da je ostvarila izvesne reforme u oblasti ekonomije, ali se i tu konstatuje da su “ključne strukturne reforme javne uprave, poreskih vlasti i državnih preduzeća sporo napredovale, a privatni sektor trpi loše posledice manjkave vladavine zakona i loše primene pravila o poštenoj konkurenciji”.

Zabava za premijerku

Izveštaj potanko govori o negativnim pojavama koje su dobro poznate svakom građaninu Srbije koji više veruje svojim očima nego propagandnoj mašineriji vladajuće garniture. U oblasti slobode izražavanja nema napretka, što izaziva zabrinutost Brisela, govori se o pretnjama i nasilju nad novinarima, o nepoštovanju medijskih zakona, o smanjivanju prostora za različita politička mišljenja, o nepravilnostima u izbornom procesu, o kontinuiranom podnošenju amandmana vladajuće većine na sopstvene predloge zakona u cilju onemogućavanja rasprave, o neprihvatljivom donošenju zakona po hitnoj proceduri, o političkom uticaju i pritiscima na pravosudne organe, o neprihvatljivom dovođenju u pitanje presuda Haškog tribunala, čemu su skloni i najviši državni funkcioneri, i tako dalje, i tome slično. Ukratko, Kosovo više nije na prvom mestu i ne može da služi kao pokriće za nesprovođenje reformi u svim ostalim oblastima.

Na brojne primedbe iz izveštaja Evropske komisije, koje su zasnovane na činjenicama vidljivim golim okom, premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić reagovala je u svom oprobanom maniru – infantilno, neprimereno, neadekvatno i promašeno. Premijerka je rekla da je izveštaj u pojedinim delovima neobjektivan, da su u pitanju političke ocene, te da je izveštaj nije iznervirao, već zabavio.

Rekla je i da nije zabrinuta za evrointegracije Srbije, da će Vlada nastaviti da radi po preporukama iz izveštaja i dodala:

“Da li će biti otvoreno neko poglavlje – konstatovala sam da to više nije ni bitno. Na otvaranje poglavlja više utiče politička situacija u EU, nego napredak. Dakle, idemo dalje.”

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić reagovao je malo pribranije, kao prevejani političar, rekavši da se nasekirao samo zato što se Ana nasekirala, te da tajkuni diktiraju šta će da piše u tom izveštaju.

Tapkanje u mestu: Brže, jače, bolje

Premijerkina reakcija je na nivou osnovnoškolca koji se roditeljima pravda zbog jedinice iz matematike:

“Dobio sam keca jer me nastavnik mrzi, a ne zato što sam od pet zadataka na pismenom uradio samo jedan, a i tu mi nije bilo tačno rešenje.”

S tim što klinačka opravdanja ovog tipa imaju nekog smisla, a premijerkine reči baš nikakvog, bar na prvi pogled. Čisto da se podsetimo – Srbiju niko ne tera da postane članica Evropske unije. Što se EU administracije tiče, njihov stav prema Srbiji je jasan: ako hoćete da budete deo evropske zajednice naroda – hoćete, ako nećete – nikom ništa, niko ne može da vas prisili.

Srbija je dobrovoljno ušla u proces evrointegracija koji podrazumeva reforme i usklađivanje sa zakonodavstvom Evropske unije. Izveštaji Evropske komisije služe kao orijentir za srpske vlasti na tom putu koji su svojevoljno izabrali. Onda dođe šef Delegacije EU u Srbiji Sem Fabrici, donese izveštaj u kojem stavku po stavku stoji da vam evropske integracije ne idu od ruke, da ne radite dovoljno, da se ponašate kao da ne želite u Evropsku uniju, a premijerka Vlade koja bi trebalo da predvodi evrointegracije kaže da je takav izveštaj zabavlja. Zaista antologijska izjava, ali za antologiju političke nesvesti i gluposti.

Pritom Brnabić tvrdi da nije zabrinuta za evrointegracije zemlje čiju Vladu vodi, a iz svakog retka izveštaja vrišti zabrinutost, to je suština svega što u njemu piše. Nije izveštaj zabavan, izveštaj je alarmantan za svakog ko želi dobro ovoj zemlji, a ono što je zabavno je premijerkina izjava kako će “Vlada nastaviti da radi po preporukama iz izveštaja”.

Dakle, nastaviće da radi ono što do sada nije radila, jer da je radila – ovakvog izveštaja ne bi ni bilo. Nastavićemo da tapkamo u mestu, samo – što bi rekli u Srpskoj naprednoj stranci – brže, jače, bolje, trudeći se da ne stignemo nigde, jer nigde nismo ni krenuli. Pogotovo što se u izveštaju eksplicitno kaže da se “Srbija samo delimično pozabavila prošlogodišnjim preporukama”.

Srbija, žrtva zavere

Premijerkina govorancija o tome da na otvaranje poglavlja više utiče politička situacija u EU, nego napredak u reformama – ne može se okarakterisati čak ni kao priča za malu decu, jer deca nisu ni naivna ni glupa. To bi trebalo da znači da su srpske vlasti učinile sve što je trebalo, da su uredili pravosuđe, medijsku sferu, izborni proces, politički život, ali uprkos svemu tome neke zle čike u Briselu odbijaju da to prihvate, pa nam iz čiste pizme uskraćuju otvaranje poglavlja. Nije uopšte stvar u tome što su sve navedene oblasti u Srbiji u katastrofalnom stanju, nego je opet u pitanju stara priča o svetskoj zaveri protiv nas, samo što sada u njoj ne učestvuju Vatikan, CIA, masoni i vanzemaljci – nego evropska administracija.

U toj večnoj kuknjavi na svet koji nas ne razume, koji je uvek protiv nas i radi nam o glavi, Ani Brnabić se pridružio i njen nezvanični šef Aleksandar Vučić. On je rekao da “napredak na putu ka EU ne zavisi samo od nas, klima za proširenje danas je jako teška”, a ispričao je i tužnu priču o tome kako ga je premijerka zvala, zdravo besna, pa mu se požalila kako ono što piše u izveštaju nije istina, a iskusni predsednik ju je tešio: “Eh, Ana, da je prvi ili poslednji put da nešto nije istina”. Nesrećna Srbija, niko je ne razume, svi se uvek urote protiv nje, ponekad vasceli svet, a ponekad samo Evropska unija, sirak tužni bez igde ikoga, slamka jedna među vihorove.Kad bi se premijerkine i predsednikove reakcije shvatile bukvalno, sve bi to ličilo na igrokaz u domaćem teatru apsurda. Međutim, u njihovim naizgled besmislenim rečima krije se vrlo jednostavan smisao. Srbija bi da bude na evropskom putu i da uđe u Evropsku uniju, ali pod svojim uslovima i ako je ikako moguće, da se ništa suštinski ne promeni. Što reče onomad Boris Tadić: “U Evropu samo sa identitetom”.

Drugog puta osim evropskog nema, alternativa ne postoji, a jedini plod domaće političke pameti je nacionalistička ideja o stvaranju Velike Srbije, što je već oprobano i završilo se svekolikom katastrofom. Srpski put u Evropu je nekako išao, traljavo i tromo, brzinom usporenog puža, ali se ipak napredovalo, sve dok na red nije došla ta prokleta vladavina zakona toliko strana srpskom biću, pogotovo onom koje je na vlasti.

Kada bi se preporuke Evropske komisije sprovele u delo, od toga bi građani Srbije imali samo koristi. Kad sudovi ne bi sudili po naprednjačkom babu (kao što to čine danas) ili po demokratskim stričevima (kao što su činili juče), već kad bi se držali isključivo slova zakona – to bi bilo u interesu svih žitelja ove zemlje koji traže pravdu na sudu. Iskorenjivanje korupcije, slobodni mediji, poštena konkurencija, razdvajanje pojedinih grana vlasti, kažnjavanje ratnih zločinaca i članova kriminalnih klanova – od svega toga imali bi koristi svi građani Srbije. Odnosno, da budemo sasvim precizni – skoro svi.

Problem je u tome što su vladavina zakona, pošten izborni proces, nezavisno sudstvo, ukidanje korupcije kao osnove sistema, uvođenje istinskog političkog pluralizma i sloboda govora – sinonim za samoubistvo vladajuće političko-finansijske oligarhije. Jednostavno, u takvoj uređenoj zemlji naprednjaci i njihova klijentelistička klika ne bi bili na vlasti. A sa pravosuđem koje radi svoj posao, verovatno mnogi od njih ne bi bili ni na slobodi. 

Tako opet dolazimo do stare istine da nama nikakvi spoljašnji neprijatelji nisu potrebni, džaba ih izmišljamo, jer mi sami sebi najuspešnije radimo o glavi. Najveća prepreka na putu Srbije u Evropsku uniju ne nalazi se u Briselu, već u našoj zemlji – to je vladajući režim. A s obzirom da vodeća opoziciona grupacija, Savez za Srbiju, u svom programu nijednom rečju ne pominje evropske integracije, reklo bi se da nas čeka svetla perspektiva: možemo da biramo između ćorsokaka i slepe ulice. Dotle smo stigli na evropskom putu.

Neki građani Srbije su izgubili strpljenje i počeli pojedinačno da se pridružuju kako Evropskoj uniji, tako i Norveškoj, Švajcarskoj, SAD-u, Novom Zelandu i drugim zemljama gde se može živeti životom dostojnim čoveka. Taj individualni proces pridruživanja dobio je razmere epidemije, pa se procenjuje da je broj onih koji godišnje napuste Srbiju i priključe se uređenijem svetu negde oko 60.000. Sa ovakvom vlašću kakvu imamo, oni koji ostaju mogu samo da zapevaju stari hit Đorđa Balaševića, nastao u vreme kad smo bili potpuno otcepljeni od sveta:

“Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas (…) Putuj, planeto, super smo se družili, nama je dobro, taman kako smo zaslužili.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera