Evropska zvjezdica za građane koji kopaju po kontejnerima

Hrvatska, EU, Evropska unija, Europska unija, Zastave
Je li se Hrvatska dobro pripremila za izazove predsjedanja i koji su joj kapaciteti svladavanja zahtjevnih zadaća tek će se vidjeti (EPA)

Još 1991. godine, na početku stvaranja samostalne hrvatske države, u antiratnoj pjesmi/apelu “Stop the War in Croatia” tragično preminuli Tomislav Ivčić ispjevao je stih “Let Croatia be one of Europe stars”.

Ulazak u Europsku uniju bio je strateška odrednica svake hrvatske vlasti od osamostaljenja, a većina građana je EU priželjkivala kao ‘obećanu zemlju’.

Put je bio dug i težak, da bi prije pet godina, 1. srpnja 2013, Hrvatska napokon postala ‘jedna od europskih zvjezdica’.

Paradoksalan efekt

Očekivala se nova etapa u razvoju, no pet godina kasnije Hrvatska je na začelju EU-a po standardu i razvijenosti, razdiru je unutarnji sukobi i mnogi smatraju da je situacija uglavnom ista, u nekim apektima i gora.

Umirovljeni profesor Tomislav Biljak nadao se da će se stvari poput nacionalističkih ispada i kriminala žešće sankcionirati. Umjesto toga, kaže, dogodio se paradoksalan efekt – ništa od uređenosti, stabilnosti, ekonomskog napretka i poštenog poslovanja, pravne sigurnosti.

Nedostupne i najniže cijene

Ivan, koji je dulje od 30 godina trgovac na tržnici, nabraja: standard je nula bodova, plaće su tri puta ispod europske razine, dok su cijene na njoj, pa i više. Ljudi odlaze, politika ih je izvarala kaže – predsjednica i premijer prepucavaju se tko će imati veće ovlasti, a umjesto da su u službi naroda, narod je u njihovoj službi.

“Ja radim na tržnici 12 sati na dan. Cijena ima raznoraznih i kvaliteta raznoraznih, no i najniže cijene našem građaninu nisu dostupne jer takva su primanja – mi svi živimo više-manje od umirovljenika, a umirovljenici imaju crkavicu, ne mogu preživjeti. Kad plati režije, njemu može ostati 300-400 kuna (40,7-54,3 eura). Znači nema za kruh i mlijeko”, kaže Ivan.

Prilike nude europski fondovi, kaže, ali treba stvoriti projekte i preduvjete – Slavonija je prazna, raste korov. Mladi su vani, stari više ne mogu. Uvozi se loša roba jer kvalitetna ostaje ‘tamo’.

“Zagreb je jedno najveće selo jer se koncentrirala sva politika tu, Pantovčak i Banski dvori, i tu se kreira politika za građane koji kopaju po kontejnerima. Ali krivi su i građani, oni moraju nešto poduzeti, oni su birali rukovodioce. Kod nas je milion ljudi nezadovoljno, ali su samo priče po birtijama i ulicama, kad treba nešto poduzeti, svatko u onom kolaču vidi svoj dio pa veli: Meni je dobro. A ima 2.000-2.100 kuna (271,5-285 eura) mirovine i njemu je dobro. A ima režija 2.300 (312 eura)”.

“Ispalo je obrnuto – nacionalistički ispadi su sve žešći. Prije su bili čak malo pristojniji jer su trebali ugoditi kriterijima EU-a pa su se ovi ekstremni prikrili, a sada su se valjda pod utjecajem istih pojava u Europi osilili i najedanput su se pojavile raznorazne grupacije sa čudnovatim idejama da je zemlja ploča, da ne treba cijepiti djecu… Razni ridikuli su se pojavili, osjetili su da je došlo njihovo vrijeme. Čak smatram da je za vrijeme rata bilo manje šovinističkih ispada negoli sada”, kaže Biljak.

Postojalo je i pretjerano visoko mišljenje o EU-u – on smatra da postoje dvije-tri Europe.

‘Zakašnjela nacija’

“Ova rubna gdje se može prodavati ‘bofl’ roba, gdje ne vrijede ista pravila tržišta što se tiče zaštite kvalitete, postoje dvije vrste proizvoda, jedni za ovakve kao što smo mi, jedni za recimo Njemačku i Francusku. I mene kao skeptika i pomalo cinika je razočarala situacija oko ulaska jer ništa se u pravnom, civilizacijskom, kulturološkom smislu nije dogodilo, dapače”.

Hrvati su, kaže, ‘zakašnjela nacija’, koja čak ni rat nije iskoristila za homogenizaciju jer su ‘uzde’ preuzeli elementi u kulturološkom smislu daleko od srednjoeuropskog mentaliteta pa nikakvi obrasci korektnog europskog ponašanja nisu zaživjeli, a vlada rođački, ortački kapitalizam. Princip je duboko ugrađen u društveni i mentalni sklop, a puk je pasivan.

“Mi smo kao nacija nedovoljno intelektualno, etički kapacitirani. John Stuart Mill je rekao da za neke narode još nije demokracija jer nisu dozrijeli – mi nismo politički sazrijeli i ne možemo mehanički primjenjivati mehanizme u koje je Europa došla nakon 200 godina prakticiranja demokracije i određene kulture. Oni nama nakaleme te mehanizme, a kod nas oni ispadnu karikaturalni”.

Stanje je sada, zaključuje, još gore jer Unija nije ispunila očekivanja, a razočarani građani ne vide što se još uopće može dogoditi.

Krivnja i izgovori

Vinko Petričić, radnik u održavanju, kaže da je jedino dobro to što su otvorene granice.

“Ako može roba i usluge, onda neka idu i ljudi. EU je dobila dobru poziciju za penzionere – bit ćemo kao starački dom EU-u, a mi smo dobili mogućnost da idemo negdje drugdje šljakati kad ne moremo doma”, kaže Petričić, dodajući da je 90 posto krivnje na Hrvatskoj.

“To je mentalitet da nam je uvijek netko drugi kriv – Mlečani, Venecija, Avari, Turci, Srbi, Austrija, Austrougarska i sada nam je Bruxelles kriv. Krivi smo sami – uvijek očekivamo nešto od drugoga, umjesto da sebe sredimo. Možda je čak krivica EU-a što su nas uopće primili, mislim da su političari dobronamjerno potpisivali dokumente, ali mi u praksi to nismo proveli”.

Problem je i naslijeđe bivšeg sustava. Previše se, smatra, oslanjalo na državu i državne tvrtke, siguran posao i mirovinu, a kapitalizam je borba – tko što proda taj ima, tko ne, nema.

“Ovi nam svi govore zadnjih pet godina: počnite reforme, krenite. Međutim političari ništa, uvijek nađu neki izgovor. Sad je Agrokor zadnjih godinu dana izgovor, ne znam što će sad – aha, sad je ljeto, godišnji odmori, pa će jesen, možda kvalifikacije za Europsko prvenstvo”.

Ortački kapitalizam

Poljsku, Rumunjsku i Bugarsku navodi kao primjere onih koji su iskoristili članstvo. No, bez toga bi, kaže, bilo još gore.

“Da nisi u EU-u ne znam bi li to išlo. Dobro je što si u većoj ekipi, imaš tržište od 500 milijuna ljudi, nemaš carina i ako si dobar u nečemu, uspjet ćeš. A to što smo dobili dobro su naši domaći političari opet zeznuli i poništili jer neće da provedu reforme i uvedu pravi kapitalizam, nego taj ortački, zemljački”, zaključuje Petričić.

Stanko Mamula, stručnjak za telekomunikacije, kaže da Hrvatska uopće nije bila spremna za tako veliko tržište, pa nije ni očekivao mnogo.

“Uvozimo trećerazredno meso koje je negdje smeće za spaliti, a naš poljoprivrednik radi toga ne može postići normalnu cijenu jer meso koje je smeće u EU-u, kod nas je kao valjana roba, prodaje se za kikiriki i uništava se domaća proizvodnja. Eventualno sam imao nade da će se možda pravni sustav poboljšati i da će europska regulativa donijeti nešto korisno i za običnog čovjeka, bolji nadzor nad pravosuđem, no ni to se nije desilo”, kaže Mamula.

Sustavni problemi koji su postojali i sada su tu. No, otvaranje je ipak, smatra, donijelo bolju kontrolu nad politikom i interesnim skupinama.

Odmah po ulasku – kontra principa EU-a

Tijekom najopsežnijeg pregovaračkog procesa i najdužeg usklađivanja s pravnom stečevinom EU-a, uz stalan pritisak Haškog suda, navodi Rimac, nije bilo prevelikih ekscesa radikalizacije ideologija iz Drugog svjetskog rata, niti odstupanja od općih standarda. A onda je Hrvatska prestala biti objekt monitoringa.

“Već prvi zakon koji smo donijeli kao članica, ‘lex Perković’, je praktički išao kontra onih principa koje smo zadovoljavali i usvojili u vrijeme pristupanja EU-u. Kasnije je i opća revitalizacija populističke desnice u tranzicijskim zemljama otvorila prostor da se pojavi cijeli niz inicijativa, pokreta, građanskih udruga i političkih stranaka koje otvoreno praktički revitaliziraju nacističku ideologiju NDH i koji koristeći se slobodom govora, a nedovoljnom prisutnošću kulture i znanosti u javnom prostoru, kontaminiraju javni prostor netolerantnim govorom i revitalizacijom, bolje rečeno revizijom povijesti u njihovom viđenju stvari”.

Iako EU nudi niz modela i agencija koje pružaju provjerene srategije za vođenje pojedinih politika, Hrvatska je, ističe, manje-više ostala gluha i nijema na te izvore znanja. Ono što smatra dobrim je napredak turizma – zemlja je, kaže, otvorenija i privlačnija, no problem je što je to zemlju orijentiralo pretežno na turizam, a manje na proizvodne grane. Došlo je i do devastacije slabo profitabilnih grana, koja će se nastaviti.

“Naš obrazovani sustav sada je takav da gotovo kooptira u visoko školstvo gotovo cijele generacije koje dolaze iz srednje škole, tako da ćemo imati sve manje ljudi koji se bave zanatskim djelatnostima ili koji rade u građevinskom sektoru i to će predstavljati sve veći problem, sve dok Hrvatska ne donese neku suvislu imigrantsku politiku kojom će popunjavati te rupe u našoj strukturi radne snage”.

Društvena kontrola

“Više stvari izlazi na vidjelo, kriminal je puno teže zataškati. Društvena kontrola, odnosno kontrola novinara dobila je malo na težini – ne mogu političari baš raditi što žele bez da ih itko što pita”, kaže  Mamula i zaključuje da je vrijeme da se Hrvatska više okrene sebi.

Politički analitičar Ivan Rimac ističe kako očekivanja građana nisu bila velika – u izolaciji ratom, a potom zbog nesuradnje u istragama ratnih zločina, nije se ni shvaćalo što se u tako velikoj zajednici događa.

“Kod većine građana je bio svojevrsni ponos da ipak ulazimo u zajednicu razvijenih, kulturnih demokracija koje su prisutne u tom skupu zemalja. Što se tiče političara ili onih koji su sudjelovali u pregovorima, manje-više i oni su bili izloženi u prvom redu upoznavanju s europskim politikama, vođenju pojedinih sektora i manje-više su to doživljavali kao potrebu da se legislativno uskladimo s EU, a ne toliko da iz njihovih iskustava brzo naučimo kako konfigurirati naš politički sustav ili vođenje države, kako bi on bio efikasniji”, kaže Rimac.

S ponosom je išlo i očekivanje uređene demokracije, procesa odlučivanja, manje diskriminacije i učinkovitije pravosuđe, koje bi štitilo sve građane.

“Vidim da od toga baš do sada nismo osjetili mnogo i da je jedini mehanizam koji je profunkcinirao to da se pojedini građani žale na istance izvan zemlje u pogledu zaštite svojih prava ili sprječavanje diskriminacije”.

Mantra prikupljanja novca

Ono što se potom generiralo su izjave da treba povlačiti što više novaca iz programa za razvoj manje razvijenih članica.

“Ta mantra oko prikupljanja novaca, manje-više socijalne pomoći, na nivou država je zamijenila suštinske promjene u društvu koje su trebale približiti Hrvatsku razvijenim zemljama i razvijenim demokracijama”.

Kao suštinske probleme danas izdvaja presporo i neučinkovito pravosuđe i ukupno zakonodavstvo koje ne štiti pojedinca, nego adekvatan pristup pravosuđu imaju istaknutiji pripadnici društva, dok se većina smatra isključenom, ako zbog ničega drugoga, onda zbog cijene i dužine trajanja postupaka.

Istovremeno, krive interpretacije modela europskih modela, kao što je ovršni zakon, sloboda odlučivanja i govora, poprimili su u Hrvatskoj karikaturalne karakteristike.

Novi je problem što hrvatski ekonomski model, posebno proizvodnja, nije našao svoje mjesto na europskom tržištu, a teret represivnog sustava oporezivanja i parafiskalnu nameti guše realni sektor, koji jedva ostaje profitabilan. Javni i državni je, pak, pod pritiskom politike.

Popularnost EU-a ovisi o nacionalnoj vladi

S nedostatkom nacionalnog ‘brendinga’, slobodni protok roba postao je nedostatak jer mnogo robe u Hrvatsku ulazi, a malo izlazi.

I dok u ostalim članicama popularnost EU-a raste, u Hrvatskoj je 49 posto građana neutralno u pogledu članstva, a tek 36 posto to smatra dobrim. Popularnost EU-a, kaže, ovisi o povjerenju i podršci nacionalnoj vladi, a hrvatska Vlada tu slabo stoji.

“Nacionalne vlasti su glavni transmitor europskih politika i ako građani ne vjeruju nacionalnoj vlasti, onda ne vjeruju načelno niti EU-u”, zaključuje Rimac.

Izvor: Al Jazeera