Evropska prijestolnica smeća, javašluka i kriminala

Građani Mostara najbolje znaju da prijestolje za koje se natjecalo ne može skriti sve one nebuloze u kojima se grad nalazi, piše autor (Reuters)

Nije moglo drugačije. Ni odluka o Europskoj prijestolnici kulture za 2024. godinu, ni pravdanje mostarskog tima zašto Mostar nije odabran. Uz opasku kako je ljudima koji su birali bilo žao što nisu odabrali Mostar, na press-konferenciji nakon povratka iz Bruxellesa, za sve je, po dobrom starom običaju, optužena politika. I ovog je puta, baš kao s mostarskim smećem, optužena neka sitna stranka, a čak se i direktor mostarskog Narodnog pozorišta kao poigrao glumom te kao jedva došao do imena stranke.

Pozorište je to koje nije moglo odglumiti da smije primiti manifestaciju drugačijeg predznaka i direktor, koji je, spašavajući kazalište, govorio između redaka čije je kazalište i tko smije u njega. U financijskoj krizi govorio je da, ako se ugasi Narodno pozorište, “svi Mostarci koji nisu Hrvati moći će gledati pozorišne predstave samo onda kad odu na ekskurziju u Sarajevo”. Dakle, lekcije o premostivosti i krivcima za podrivanje imaginarnih mostova dijeli netko tko je poene skupljao na podjelama i na tome da kazališta treba pretvoriti u torove.

Naravno da i optužena Naša stranka, koja gradske probleme vješto skreće na svoj mlin, pa se čak i u medijske priče upetljala proglasivši (re)akcije na uspješne tekstove svojom pobjedom, nije sva čista i naša. No, jeftino prebacivanje krivnje i davanje velike važnosti stranci da može srušiti nešto u Bruxellesu samo je dokaz potrošene mašte i skretanje s pravih tema i pogleda s ogledala. Smiješno je bilo slušati i presicu u kojoj se isticala krivnja onih koji nisu prepoznali Mostar, kao da se pobjednik može usporediti s gradom na Neretvi nad kojim se, umjesto opjevanog sunca i svjetlosti, vijore tisuće kesa i lebde tisuće upitnika na koje nema odgovora.

Velike stranke i mali krivci

Nema odgovora i na ozbiljne tvrdnje (iskorištene za još jedan politički poen) da se unaprijed Europa ogradila od Mostara jer nije željela trpati novac za kulturu grada čiji su kolektori već progutali, bez puno pojašnjenja, novac iz Švedske. Veleposlanik ove zemlje u Bosni i Hercegovini javno je u Mostaru rekao kako građane Švedske zanima u što je potrošen novac koji je ta zemlja donirala za kolektore. I zbog toga su, valjda, velike stranke, koje bdiju i nad kandidaturom, pronašle krivca u maloj stranci i onima koji žele prijestolnicu, ali su realni. A da bdiju, ma koliko tko demantirao, govori i skandal s početka rada na kandidaturi, kada mostarski pisac Elvedin Nezirović nije bio dovoljno Bošnjak da bude u timu.

To i kazalište za odabrani narod valjda su nepremostive stvari koje ne može premostiti ni sve ono što je premostivo u mostarskoj aplikaciji. Mostar, dakle, ne može premostiti sam sebe. A ne može ni svoje susjede, pa je tako krivica spala i na Trebinje, i na Konjic, i na Sarajevo, koje nije stalo na stranu Mostara, kao i na uspavanog visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, koji je, kako kažu, javno u New Yoku govorio protiv Mostara. A uspavani predstavnik, čija je institucija i ukopala u Mostar kojem mostovi ne pomažu, toliko duboko spava da je čestitao samo Banjoj Luci što je dogurala do finala. Do Mostara mu, očito, nije stalo.

Domaće snage, čiji se trud, u skladu s trenutnim mogućnostima, ne smije osporavati (ali način da), nisu uspjele uvjeriti one koji odlučuju da okrune Mostar. To je konačna odluka, ma koliko mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić govorio da je onima koji su donijeli odluku krivo. No, na kraju krajeva, nije bilo bitno ni uvjeriti strane suce da Mostar mora biti na tronu. Potrebno je u to uvjeriti sve one koji ne konzumiraju Mostar samo jedne, prijestolničke godine, nego se spotiču o njega svaki dan, svake bezizborne godine.

Kad se godišnje operu četiri ulice…

Građani Mostara najbolje znaju da prijestolje za koje se natjecalo ne može skriti sve one nebuloze u kojima se grad nalazi, niti riješiti probleme koje su neke druge prijestolnice kulture riješile davnih dana. Tako se u projektu koji je, kako reče gradonačelnik, trebao “preporoditi grad, skloniti ruševine”, naglasivši kako su to “bile velike zamisli”, govori i o postavljanju klupa i predstavama za one koji napuštaju grad. Istina je i da bi trebalo sve one novce koji su ranije dolazili za sklanjanje ruševina pročešljati, pa da se otklone sumnje da bi se i s novcem za kulturu – a novca Mostaru s nametnutim proračunom uvijek treba – radilo čisto i premostilo džepove.

Naravno da netko tko nema kante za otpatke, usklađen sustav odvoza smeća i kazni za prljanje okoliša, i to sad, kad svijet cvili nad onim što nas zbog smeća čeka, teško može povjerovati da se nepometeni grad može pretvoriti u kulturni centar Europe, pa makar i za pet godina. Jer, u Mostaru se, uz medijske najave, operu četiri ulice čitavu godinu.

Ono što bi trebalo premostiti svakako je i strah od crnog na bijelom, pa bi valjalo saznati može li poslije ovog računa kandidature, apliciranja i čekanja rezultata biti čista ljubav. Premostiti treba, ako se već kune u grad i njegove veličine, razne utvrde ega i premostiti spuštanje na nisko članova tima koji se neprimjerenim jezikom, dalekim od kulture, obračunavaju s onima koji se usude biti realni, uputiti kritiku i imati svoje mišljenje. I željeti bolji grad.

Svaka kritika je neka zavjera

U sve je umotana i misteriozna mostarska ljubav, misteriozna jednako kako ljubav prema Bosni, koja se iskazuje skakanjem, pa tko ne skače mrzi Bosnu. I tako tri puta. Tako su, ispada po analizama aplikacije pred novinarima, krivci i oni koji vole Mostar a koji pričaju ružno o njemu. Naravno, u definiranje ružnih priča ubacuje se i priča o realnosti, kritika onih koji su po dužnosti izloženi kritici te traženje promjena koje bi zadržale ljubav prema gradu, ali i grad pretvorile u grad. Kritičarima se pripisuju misteriozne pripadnosti, a za njih je svaka kritika neka zavjera osim politika koje, kako se vidi, ne žele kritiku.

Titula kulturne prijestolnice odlazi u gradić u zemlji iz koje je turist ovoga ljeta sam čistio smeće pred zgradom u Mostaru. Mostar ostaje tu gdje jest. Možda ode korak unazad s novim spoticanjima, sad kad su otvorene priče tko voli Mostar, tko o njemu priča i tko kako troši novce. No, sve je, očito, u Mostaru premostivo, osim onog što je nepremostivo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera