Eutanazija kao pitanje oko kojeg nikad neće biti slaganja

S jedne strane su oni koji, kad govore o eutanaziji, ukazuju na argument dostojanstvene smrti kao slobode izbora. S druge su oni koji taj čin smatraju kršenjem etičkih, pravnih, vjerskih i medicinskih kodeksa. Balkanske države nemaju zakonski regulirani eutanaziju i svaka pomoć pri samoubojstvu, kad i ako se dokaže, adekvatno treba biti kažnjena. Ako se uvaže svi argumenti za i protiv, ako je osoba svjesna svog čina, ako su patnja i bol toliko veliki da ne pomaže terapija ni zdravstvena njega, postavlja se pitanje tko ima pravo pustiti ljude da pate?

Al Jazeera se, u potrazi za odgovorom na to pitanje, obratila stručnjakinjama iz područja medicine i medicinskog prava, filozofije, ali i vjerskim zajednicama, pogotovo zbog činjenice da javnost nema dovoljno informacija ili se temi pogrešno pristupa.

Oko pitanja eutanazije teško da ikada možemo očekivati univerzalno slaganje ili neslaganje, ukazuje Ivana Zagorac, docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Podsjeća i kako nas „tijekom cijeloga života društvo, razne institucije, pravni i moralni sustav te različiti kodeksi ponašanja pozivaju, pa i prisiljavaju, da preuzmemo odgovornost za naše odluke“, ali…

Vjerske zajednice protiv

Vjerske zajednice protive se eutanaziji, navodeći kako je to namjerno ubojstvo, a ne pomoć pri umiranju.

„Nijedan, pa makar i najmilosrdniji motiv – kao pošteda od besmislenog trpljenja – ne može oplemeniti životno-uništavajuću namjeru (iz)vršitelja eutanazije. Upotreba riječi pomoć pri umiranju za hotimično ubojstvo otkriva materijalističko-hedonističku sliku o čovjeku zagovorniku eutanazije“, navodi Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine u tekstu „Eutanazija nije pomoć umirućem“, objavljenom na njihovim stranicama.

„To odjednom postaje problematičnim kada osoba donese svjesnu odluku o okončanju vlastitoga života kojemu medicina više ne daje mogućnosti za oporavak niti za poboljšanje kvalitete. Država i institucije ponekad doista moraju štititi građane od njih samih, no sumnjam da ovo može biti slučaj opravdanog institucionalnog paternalizma“, napominje Zagorac.

‘Lijepa smrt, samo da se ne patim’

Podsjećajući da sama riječ eutanazija ima dvije grčke sastavnice koje znače: eu – lijepo, dobro, lako; thanatos – smrt, redovna profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Nurka Pranjić podsjeća na često ponavljanu izjavu u narodu „Lijepa smrt, samo da se ne patim“.

„Mišljenja sam, što je takođe doktrina palijativne hospicijske njege, da treba na njihov zahtjev prekinuti patnju i bol umirućih pacijenata kojima medicinski tretman više ne može pomoći. Treba dopustiti prekid terapije koju umirući bolesnik više ne želi jer rezultira produžavanjem patnji. To nije potpomognuto samoubistvo od strane ljekara (‘aktivna eutanazija’), niti je ubistvo iz milosti. To ništa drugo nije do prepuštanja da bolest ide svojim prirodnim tokom. Ljekarski zahvat koji bi imao za svrhu namjeran prekid života, neetičan i kad je to volja bolesnika“, ukazuje Pranjić.

Podsjećajući kako je „zaštita ljudskog dostojanstva treba da bude, pravno gledano, integralna od momenta dolaska na svet (rođenja), pa i u procesu odlaska sa sveta (umiranja)“, Hajrija Mujović, doktorica medicinskog prava s Instituta društvenih nauka u Beogradu navodi i kako je „protiv ustava i zakona umanjenje pravne zaštite kad čovek umire, samo zato što se ona nedovoljno pravno izvodi i ne sankcioniše, a ljudi se puštaju da pate i umiru u mukama“. Smatra takvu praksu nehumanom i pravno neodgovornom.

Više modela davanja suglasnosti

Ako se govori o utvrđivanju suglasnosti osobe, Ivana Zagorac ukazuje kako u svijetu ima više modela, a jedan od njih jeste i suglasnost dana u nekoj ranijoj fazi života. Ipak, postavlja pitanje koliko je pouzdana odluka koju je netko donio dok se činilo da je nevolja daleko.

„Odluka je to koju mogu mijenjati životna iskustva, primjerice susret s teško oboljelom i umirućom osobom koja pati, vlastito iskustvo bolesti i slično. Vrijednim izvorom informacija mogu biti najbliže osobe, članovi obitelji i bliski prijatelji. Drugačija je situacija s osobama koje tijekom bolesti donesu svjesnu odluku o dobrovoljnoj eutanaziji, no mnogi od nas neće biti u situaciji da naše bolesno tijelo prati i svjestan um“, navodi.

Po njezinim riječima, a zbog mnoštva okolnosti, „svaki slučaj pretpostavljenog ili formaliziranog pristanka treba promatrati pojedinačno“. Misli i da bi takvu vrstu fleksibilnosti, kao i u drugim aspektima vezanima uz eutanaziju, pravni sustav znao odgovarajuće oblikovati u relevantnim zakonima.

„Krivični zakoni uključuju dela ubistva iz milosrđa i pomaganja u samoubistvu, a ne eutanaziju. Laički se to izjednačava, a pravno to nisu iste radnje. Eutanazija ima pasivne i aktivne oblike i tu nije namera da se život umirućeg okonča (kao kod klasičnog ubistva), nego da se proces umiranja učini lakšim i uz poštovanje dostojno čoveku, da se dopusti prirodno stanje kraja života“, objašnjava Mujović.

Laičke interpretacije

Ponavljajući kako „eutanazija nije namerno ubistvo“ i da je to laička interpretacija, Mujović navodi kako je „kod pravnog uređenja bitna pravnička interpretacija“. Pri tome se govori o zakonskom rješenju koje treba da štiti umiruće osobe i sankcionira zloupotrebe ukoliko do njih dođe, nastavlja. Konstatira kako je u svemu „bitna volja umirućeg i da on odlučuje o sebi“.

„Ukoliko umirući ima religijska uverenja, on i neće biti uključen u bilo koji oblik eutanazije, ali pravno rešenje treba da bude takvo da ne sprečava druge koji nisu tog uverenja da traže da budu humano tretirani i da odlučuju o lečenju na kraju života. Dopuštanje eutanazije, posebno njenih pasivnih oblika kod medicinske prakse, ne zavisi od većinskog mišljenja u društvu, niti od ideoloških i religijskih stavova. To je rešavanje konkretnih i vrlo životnih, bolnih problema u okviru zdravstvenih i drugih institucija za negu, a ne proizvoljno i tiču se određene grupacije ljudi a ne svih. Svi i ne treba da odlučuju o tome“, smatra Mujović.

Zbog nedovoljno informacija, a kad ih i ima uglavnom su pogrešne, Pranjić smatra da je nužna šira društvena rasprave koja bi uključivala i vjerske zajednice. Kao dobar primjer podizanja nivoa informiranosti navodi konferencije o eutanaziji, kako to čine u Europskoj uniji, a posebno važnim smatra međunarodne seminare i tečajeve o palijativnoj njezi, eutanaziji i etici sličnih onima koji se redovno održavaju svake godine na Katoličkom sveučilištu u nizozemskom Nijmegenu. Stoga apelira na domaća sveučilišta, medicinske institucije i liječničke komore, vladin i nevladin sektor, uključujući i sve vjerske konfesije da se također aktivno uključe u slične programe.

Poštivanje dostojanstva umiruće osobe

Postoji nekoliko vrsta eutanazije, objašnjava Zagorac uz napomenu kako oko prisilne eutanazije „postoji najmanje podrške“.

„Međutim, dobrovoljna eutanazija, koja podrazumijeva prethodnu suglasnost pacijenta te konsenzus liječničkog tima o tome da se radi o nepovratnom stanju izaziva znatno manje kontroverzi te je i dopuštena u nekoliko država“, kaže Zagorac.

Islam protiv eutanazije i kremiranja

Kada je stav islama o eutanaziji, ali i kremiranju u pitanju, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini navodi kako su oni „nespojivi s islamskim učenjem i svjetonazorom, te su prema tome zabranjeni“.

Kremiranje je hinduistička tradicija, a islam zabranjuje svojim sljedbenicima da se povode za vjerskim običajima drugih. Aktivna eutanazija je vrsta ubistva, što je šerijatski zabranjeno, ali je dozvoljeno obustaviti liječenje osobe za koju ljekari ocijene da više nema nade u ozdravljenje, uključujući i skidanje sa aparata za vještačko disanje i vještačko održavanje krvotoka. Obustava liječenja, tzv. pasivna eutanazija, u spomenutom slučaju se ne tretira kao ubistvo“, navodi se u odgovoru fetva-i emina Vijeća muftija Islamske zajednice u BiH i muftije sarajevskog, Enesa ef. Ljevakovića.

Kad su vjerske zajednice u pitanju, a gotovo sve koje djeluju na balkanskim prostorima prozive se eutanaziji, napominje da ne treba zaboraviti da mnoge od njih „dopuštaju uklanjanje sustava za umjetno održavanje života u slučaju terminalno oboljele osobe te uz potvrdu liječnika“.

„Takav pristup ukazuje na poštivanje dostojanstva osobe te na uvažavanje kriterija kvalitete života naspram mehaničkog održavanja tjelesnih funkcija. Ukazuje to i na činjenicu da se o eutanaziji u javnosti često govori jednostrano i neinformirano, čemu nerijetko pridonose i pojedini pripadnici vjerskih zajednica koji se samopromoviraju razmećući se iskrivljenim tumačenjem religijskih stavova“, smatra Zagorac.  

Pomaže li prethodno odobrenje?

Na pitanje može li rješenje, ako jednog dana problem eutanazije dođe na dnevni red i bude postavljen u zakonske okvire, biti prethodno odobrenje pojedinca u ranijim fazama života (nešto kao u slučaju doniranja organa), Pranjić odgovara negativno.

„Rješenje je u uvođenju promjena u zakonodavstvu koje pogoduju hospicijskoj palijativnoj i pasivnoj eutanaziji sa precizno definisanim uslovima za njeno provođenje“, smatra.

Mujović promišlja drugačije i smatra da „rešenje po kome se dopušta davanje izjave unapred može biti dobro“, ali i da bi pomoglo.

„Načelo pristanka pojedinca je suštinsko i bitno kod odluke o bilo kom zdravstvenom stanju, pa i kod umirućih osoba. Deo tog pristanka je i odbijanje, pa i odbijanje veštačkog održavanja u životu“, ukazuje.

Navodi i kako rješenje u obliku davanja izjave u ranijim fazama života postoji u Zakonu o pravima pacijenata Srbije, ali „ono nije u praksi dovoljno objašnjeno, niti se primenjuje, pa ostaje da se na tome radi i rešenje učini funkcionalnim“.

„Nesporno treba poštovati pravo na pristanak i odbijanje kad su u pitanju umirući u svakom trenutku – i unapred i aktuelno. Prema pomenutom zakonu pojedinac takođe može odrediti osobu koja će doneti odluku o njegovom tretmanu ukoliko on ne bude bio u stanju da je izjavi sam. To su najčešće njegovi najbliži, porodica i slično“,  kaže Mujović.

Izvor: Al Jazeera