EU mora zaštititi BiH od ilegalnih migracija

U Bosni i Hercegovini je trenutno prema procjenama oko pet hiljada migranata (Arhiva)

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini samo se redaju razlozi za otvaranje novih političkih napetosti. Većinu tih razloga stvorili smo sami, a posljedica su neraščišćenih grijeha iz prošlosti i podozrenja službenoga Sarajeva, ali i bosansko-hercegovačkoga građanskog društva, prema potezima službenog Zagreba.

Najneugodniji problem, koji se otvara, nisu, međutim, generirale niti Bosna i Hercegovina, niti Hrvatska, a on sve snažnije utječe na bilateralne odnose dviju država. Bosna i Hercegovina pritisnuta je teretom migracijske krize, a taj teret sve teže podnose i država i društvo u BiH. U Bosni i Hercegovini trenutno je prema procjenama oko pet tisuća migranata, a Hrvatska je u prvih deset mjeseci ove godine zabilježila tek nešto veći broj, oko 6500 pokušaja ilegalnoga prelaska granice.

Hrvatska je u vrlo neugodnoj situaciji. Od nje se, kao države s najdužom vanjskom granicom EU, koja međutim još nije dio Schengenskog sustava, očekuje da funkcionira kao predziđe Europske unije i da ilegalnim migrantima sprečava pristup Schengenskoj granici. Iako su njeni kapaciteti zaštite granice još donedavno bili vrlo skromni, od pristupanja Uniji, nakon velike krize na balkanskom migracijskom pravcu 2015, a posebice od proljeća prošle godine otkad hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova vode današnji ministar i njegov tim, Hrvatska je povukla relevantna europska sredstva za zaštitu granice.

Čestitke Angele Merkel

Ljetos je premijer Plenković od njemačke kancelarke Angele Merkel primio čestitku za uspješan rad hrvatske policije u zaustavljanju ilegalnih migracija, a uz tu čestitku provukla se i naznaka kako bi Hrvatska, ostane li ovako uspješna u kontroli vanjske granice EU, mogla ostvariti jedan do svojih dvaju ključnih još neostvarenih političkih ciljeva. Naime, ova je administracija kao ključne hrvatske europske ciljeve definirala pristupanje Schengenskom sporazumu i Europskoj monetarnoj uniji. Hrvatska preuzima predsjedanje Unijom u siječnju 2020. godine, a premijer Plenković se nada da bi do početka predsjedanja Hrvatska mogla biti primljena u Schengen.

Hrvatsko pristupanje Schengenskom sporazumu ovisi, prije svega, o tome hoće li se u njenom slučaju vrednovati samo tehnička pripremljenost za provođenje schengenskog režima na granici, ili će se uvesti i dopunski, politički kriteriji, kakvi su bili uvedeni Bugarskoj i Rumunjskoj. Uvedu li se politički kriteriji, jasno je Plenovićevoj administraciji, pristupanje se odgađa ad Calendas Greacas, do neizvjesnoga, jer Bugarska i Rumunjska su odavno ispunile tehničke kriterije za članstvo, a još uvijek nisu dio prostora slobodnog kretanja ljudi Europske unije. U Zagrebu su uvjereni da Ljubljana nije u pravu kad misli da je ona ključar hrvatskog članstva u Schengenskom sporazumu, kao što je držala ključeve hrvatskog pristupanja Uniji. Ključne odluke u Schengenskoj zoni se, doduše, donose konsenzusom, ali je jasno da se  zapravo odlučuje u najužem europskom središtu. Budući da je Hrvatska prevladala neugodnu fazu, u kojoj je prema njenom članstvu u Schengenskoj zoni rezervirana bila i Mađarska, Slovenija kao „solo igrač“ ima vrlo malo šansi blokirati to hrvatsko članstvo.

Međutim, da bi članstvo u Schengenskoj zoni bilo ostvarivo, Hrvatska mora biti besprijekorna u ostvarivanju svoje europske zadaće, a njena policija maksimalno efikasna u zaštiti vanjske granice Unije. Administracija Andreja Plenkovića bila je već pod pritiskom Unije da prizna „izvanredno stanje“ na svojoj granici s BiH, posebno onom njenom dijelu u zoni Bihaća i Velike Kladuše, i to izvođenjem vojske na granicu. U Zagrebu su sve vrijeme bili svjesni da bi to bio pogrešan signal o funkcionalnosti sustava nacionalne sigurnosti i da bi time šanse za schengensko članstvo bile anulirane.

Europska unija, međutim, od Hrvatske ne očekuje samo ono u čemu je uspješna, na primjer, mađarska administracija, dakle, zaštitu vanjskih granica i zaustavljanje toka ilegalnih migranata, nego i to da pritom temeljne europske vrijednosti budu poštovane. Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odbila sudjelovati u usvajanju Marakeškog kompakta, Vlada je žurno preuzela ulogu potpisnice sporazuma i Hrvatska je među članicama EU koje su sudjelovale u početku izgradnje međunarodnih mehanizama za zaštitu izbjeglica, ali i za uspostavljanje razlikovanja između legalnih i ilegalnih migracija.

Suprotstavljen interes

Najteža optužba, koja danas može stići na račun Hrvatske, glasi da ona odbija migrantima pružiti pristup azilnoj zaštiti na svom teritoriju. Hrvatska, međutim, voljko sudjeluje u preuzimanju svoje „kvote“ zbrinjavana azilanata, koji su se zatekli u Grčkoj ili u Italiji, iako među njima nema neke volje da Hrvatsku odaberu kao prostor unutar EU gdje bi živjeli. Migranti, koji zatraže azilnu zaštitu u Hrvatskoj i dobiju je, uglavnom ne dočekaju da Hrvatska potvrdi status njihove zaštite, nego prije toga ilegalno nastavljaju put prema europskom Zapadu.

U narednim mjesecima to će bitno zakomplicirati hrvatsku situaciju, jer kad ti migranti budu identificirani negdje na zapadu Europe, bit će transferirani natrag u Hrvatsku, a prema pravilima bi tada trebali ostati i bez prava azilne zaštite u Hrvatskoj, pa bi ih Hrvatska morala izručiti u zemlje njihova porijekla.

Hrvatska policija tvrdi da je svima, koji se zateknu na hrvatskom teritoriju, omogućen pristup traženju azilne zaštite, ali to osporavaju nevladine organizacije, koje se bave zaštitom migranata. Objektivno, interes policije, kao predstavnice države, i nevladinih organizacija u ovom je slučaju suprotstavljen. Interes države je smanjiti pritisak na svoju granicu i onemogućiti da njen teritorij bude korišten za ilegalan prijelaz u Schengenski prostor, a interes nevladinih organizacija je zaštita interesa migranata – te organizacije imaju za cilj da migranti uz što manje rizika i muke stignu na svoja planirana odredišta. Stoga nije moguće bez ostatka pokloniti vjeru niti onome što govori policija, niti onome što tvrde nevladine organizacije.

U cijelom procesu BiH, i njene institucije, i njeno društvo, snose veliku socijalnu cijenu. Unija, doduše, financira dio troškova zbrinjavanja migranata, ali nitko ne može platiti štete koje nastaju privrednicima i građanima kad je, na primjer, danima zatvoren međudržavni granični prijelaz Maljevac, koji predstavlja europska vrata cijelom kladuškom području.

Sukobi Sarajeva i Zagreba

Adresiranje nezadovoljstva na hrvatske policijske organe i hrvatsku državu, čemu su pribjegli neki od bosansko-hercegovačkih funkcionara, ne čini se racionalnom političkom pozicijom. Naime, činjenica da Hrvatska sustavno sprečava prijelaz svoje granice nije glavni razlog nastanka migracijskog problema u BiH. Ključni je razlog činjenica da BiH ne kontrolira svoju granicu prema Srbiji, a da Srbija omogućava migrantima da po volji prelaze granicu na Drini. Pritom dodatni problem predstavlja činjenica da Republika Srpska na neki način potiskuje migrante prema prostoru Federacije, a onda oni traže put prema Velikoj Kladuši i Bihaću, dakle, prema prostoru gdje je Hrvatska „najtanja“ i gdje ih tek šezdesetak kilometara dijeli od schengenske granice na Kupi.

Hrvatska policija nevladine organizacije u regiji sumnjiči za sudjelovanje u usmjeravanju migrantskog vala i plasiranje informacija da će se granica BiH i Hrvatske otvoriti za migrante, iako je pouzdano da se to neće dogoditi.

Unija insistira na čvrstoj zaštiti vanjskih granica od ilegalnih migracija. Na poteze nekih država, koje pogoduju povećanju migracijskog vala, kao što je bilo poigravanje Srbije s ukidanjem viznog režima s nekima od država s kojima je Beograd sklapao sporazume političke trgovine vezane uz (ne)priznavanje Kosova, Unija reagira sporo i zakašnjelo, kad problem već ekspandira, a ni na koji način ne pomaže BiH da uspostavi čvrstu granicu prema Srbiji.

Migracijski problem na granici BiH i Hrvatske stvorili su drugi, a vjerojatno se neki od njih smješkaju zbog međusobnih sukoba Sarajeva i Zagreba koji su time potaknuti. Probleme, kakav je problem ilegalnih migracija, nije moguće rješavati parcijalno. Zbog problema u BiH nije moguće da Hrvatska odustane od svoje politike rigorozne kontrole granice, ali bi i Hrvatska i, prije svega, Europska unija morale voditi računa o ranjivosti institucija i društva u BiH i osigurati da oni ne budu žrtvom još jednog izazova s kojim se sami ne mogu nositi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera