Eror: Nema oružanog sukoba, ali ni mira u BiH

Dok god mladi ne odlučuju o sebi, neko drugi će odlučivati za njih i zbog toga gube pravo na upražnjavanje omiljenog bosanskohercegovačkog sporta – da se žale, navodi Daniel Eror, predsjednik organizacije Youth for Peace (Mladi za mir).

Ova organizacija godinama u Bosni i Hercegovini djeluje na promociji mira, suživota, zajedničkog rada na boljoj budućnosti mladih svih etničkih i vjerskih pripadnosti. Za naš portal prvi čovjek organizacije govori o perspektivi mladih u BiH, ali i o odnosu mladih prema svojoj budućnosti.

• Možete li nam dati više podataka o organizaciji Youth for Peace, odnosno Mladi za mir?

Youth for Peace je organizacija koja je osnovana od mladih ljudi, vođena mladim ljudima i usmjerena ka njima. Organizacija već pet godina implementira projekte usmjerene ka edukaciji i osnaživanju djece i mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim državama kroz međunarodne saradnje.

Youth for Peace svoje djelovanje bazira kroz tri polja rada. Prvo polje rada je usmjereno okupljanju, podršci, edukaciji i mentorstvu djece do 18 godina koji dolaze iz socijalno depriviranih ili siromašnih porodica. Kroz dječje kampove, te susrete tokom godine edukatori Organizacije nastoje pružiti znanja i iskustva djeci o temama relevantnim za njihov uzrast, potrebe, ali i društveni kontekst u kojem žive.

Drugo polje rada je usmjereno ka srednjoškolcima i studentima, a govori se o temama dijaloga, pomirenja i izgradnje mira. Organizacija želi okupiti mlade ljude i potaknuti ih na razmišljanje i aktivno djelovanje na ovom polju, jer očigledno da bosanskohercegovačkom društvu je potrebna edukacija i veliki broj kvalitetnih individua ili grupa koji će raditi na izgradnji mira.

Konačno, treće polje rada je usmjereno za okupljanje mladih i uključivanje u aktivnosti civilnog sektora. Svjedočimo jako malom broju mladih ljudi koji su aktivni, koji su voljni inovirati, pronalaziti alternative ustaljenoj društvenoj apatiji, te spremni uzeti „svoj život u svoje ruke“.

Youth for Peace primjerom, ali i edukacijom, želi potaknuti mlade ljude i pokazati im prilike koje je poželjno koristiti ukoliko žele napredovati.

• Koliko mladi mogu uraditi na dijalogu i pomirenje kroz dijalog u BiH?

Svaka osoba može i treba raditi na pomirenju u BiH. Mladi su još pozvaniji za taj zadatak iz razloga što, generalno govoreći, imaju više snage, energije i vremena da djeluju. Nevladin sektor i neformalno obrazovanje je najviše usmjereno na njih, a tim kanalima se može veoma kvalitetno raditi na pomirenju.

Također, nevladin sektor je dosta fleksibilan i dozvoljava različite pristupe i metode rada koji mogu rezultirati kvalitetnim dijalogom i napretkom kada govorimo o pomirenju. Mladi ljudi trebaju raditi na pomirenju u bilo kojoj sferi svog formalnog ili neformalnog angažmana, direktno ili indirektno – u sklopu različitih akcija, edukacija, manifestacija, putovanja.

Mnoge su prilike oko nas koje treba prepoznati, iskoristiti i djelovati, napraviti mali korak ka pomirenju.

• Koje su ključne stavke tog procesa, kao i na izgradnji mira kroz djelovanje mladih?

Proces izgradnje mira je izuzetno složen i mnoge prepreke stoje na tom putu, potrebno se konstantno boriti sa negativnim trendovima, te djelovati kontinuirano. Prvi korak bi trebao biti priznanje da bosanskohercegovačko društvo ne živi u miru, te da trebamo raditi na izgradnji mira. Iako oružanog sukoba nema više od dvije decenije, mira u BiH nema.

Sa oružanog sukoba, društvo je ušlo u tihi sukob strukturalnim nasiljem. Često se predstavlja sa etno-nacionalnim predznakom, ali to je maska za univerzalno nasilje koje ugrožava svakoga ko živi u BiH.

Diskriminatoran Ustav, politička struktura, izborni zakon, nametnuta segregacija, degradiran obrazovni sistem su veoma važne odrednice naše države. Realnost je takva, a važno je to prepoznati kao pogrešno, te ne dozvoliti da to postane norma, i da se naviknemo na to. Tačno da društvo trenutno nema moć da promijeni ove stvari, ali lagano počinjemo živjeti u uvjerenju da alternative nema i da je sasvim uredu prihvatiti ovu realnost, što je veoma opasno.

Drugi korak bi trebala biti edukacija o miru. Iako zvuči trivijalno učiti o miru ili izgradnji mira, očigledno je da ne znamo šta je mir. Treba učiti, razmišljati i djelovati na svim nivoima društva, u različitim sferama, ljudi različitih zanimanja mogu i trebaju raditi na ovome. Mir je toliko važan da bi svako trebao pomoći u izgradnji. Od akademskog diskursa, do nevladinog sektora, od osnovne škole do fakulteta, za djecu ili penzionere, potrebno je ljude naučiti kako mogu graditi mir i učiniti život u svojoj državi boljim.

Konačno, potrebno je biti iskren i dosljedan. Često sam se susretao sa deklarativnim aktivnostima pomirenja, dijaloga ili izgradnje mira, poetičnim izrekama suživota iza kojih ne stoji prava želja i dosljednost u tome. U etnički heterogenim društvima ponašanje ljudi je često cenzurisano, te se izjavljuju društveno poželjne rečenice, dok po povratku u svoju sredinu, stavovi se potpuno promjene i istinska želja za suživotom nestane.

Ipak biramo segregaciju, često je lakše i manje riskantno, nemamo povjerenje u drugačije od nas, te je sigurnije ostati „s ove, naše strane“ ma koliko loše i tu bilo. Prošlo je vrijeme kada se izgradnja mira bazirala isključivo na susretu osoba različitih etničkih grupa. Potrebno je raditi na pomirenju mnogo dublje, potrebno je kritički pogledati na bolne tačke prošlosti i sadašnjosti, ma na kojoj strani one bile.

Živimo razmišljajući da je ovako dobro, i da ne trebamo „talasati“ samo da ne bi bilo gore. Ovaj iracionalni strah vodi društvo u ponor.

• Koliko Vašoj organizaciji otežava djelovanje aktuelna nacionalistička politička klima u BiH?

Smatram da cijelom društvu šteti loša, nekvalitetna politika u BiH, pa tako i radu nevladinog sektora.

Etno-nacionalistička politika doprinosi udaljavanju i segregaciji, što definitivno djeluje suprotno od onoga čemu Youth for Peace teži. Svrha politike je postala sama politika, a ne sistem upravljanja državom s ciljem postizanja blagostanja građana te države.

Većina političara ne razmišlja da je njihov zadatak izgradnja mira, a vjerovatno i ne znaju na koji način to trebaju raditi.

• Čini se kako i vjerski poglavari često šalju poruke koje su negativne po život mladih?

Vjerski poglavari su oni kojima se najviše vjeruje, narod ih doživljava kao autoritete i samim tim njihove poruke su izuzetno važne. Ne bih generalizovao, jer postoje mnogi vjerski lideri koji iskreno rade na izgradnji mira, ali svjedoci smo i izjava koji potiču ekskluzivitet i segregaciju, te naglašavaju potencijalnu opasnost od drugih, tako hraneći sveprisutno nepovjerenje jednih prema drugima.

Smatram da svaki vjerski poglavar ima zadaću i mora svakodnevno i aktivno promovisati suživot i raditi na pomirenju.

• Koliko su uopće mladi, bez obzira na naciju i vjeru, u vidokrugu politike?

Mladi ljudi su veoma malo aktivni u politici, često su potpuno apolitični, te doživljavaju politiku jednaku stranačkoj pripadnosti, a jedinu političku aktivnost – izbore. I nevladin sektor je jedan od načina kako mladi se mogu baviti politikom, kako mogu djelovati na politiku, osim glasanja od izbora do izbora.

Nivo političkog obrazovanja među mladima je nedovoljno visok, a dok god ne postoji dovoljan broj politički obrazovanih ljudi, svjesnih političke scene i dešavanja, ne možemo se nadati promjenama. Cilj ne treba biti svrgavanje jedne stranke, a pobjeda druge, dok god nemamo kvalitetnu politiku generalno, osobe koje su voljne aktivno sudjelovati u procesima odlučivanja i kritički analizirati situaciju. Ne razumijem ljude koji su voljni prepustiti odluke o njihovim životima drugima u ruke.

Dok god sami ne odlučujemo o sebi, neko drugi će odlučivati za nas, pa se nemamo pravo žaliti, a to nam je najdraži sport u BiH.

• Evidentan je odlazak mladih iz BiH u Njemačku i druge evropske države. Kako zaustaviti taj negativni proces?

Emigracije mladih ljudi iz jedne u drugu državu je normalan proces koji se oduvijek događao, te je u današnjem svijetu izazov za svaku državu, pa čak i spomenutu Njemačku. Bosna i Hercegovina je jedna od ekonomski slabije razvijenih zemalja u Europi, i dok god se to ne promijeni mladi će odlaziti u većem broju.

S druge strane, situacija nije toliko beznadežna koliko volimo predstavljati i u tome nalaziti opravdanje. Veliki broj mladih ostaje u državi, kvalitetnih mladih ljudi, s kojima treba razgovarati, promišljati, djelovati. Potrebno je kreirati prilike, suprotstaviti se problemima i izazovima, te bježati od apatičnog razmišljanja.

Svaka osoba je najodgovornija za svoj život od bilo koga drugog, ne možemo čekati da će se problemi sami riješiti, ili da će neko drugi nešto nekada riješiti. Ako tako razmišljamo, osuđeni smo na propast, bilo u BiH ili u Njemačkoj, samo što ćemo u Njemačkoj toga prije postati svjesni, i prionuti na posao, a nećemo imati neku slijedeću i bolju „Njemačku“ da pobjegnemo.

Izvor: Al Jazeera