Erdoganovo neoosmansko putovanje na zapadni Balkan

'Nevjerovatno je da je Recep Tayyip Erdogan u Aleksandru Vučiću našao partnera', piše autor (AFP)

Povratak historijskih imperija odavno je omiljena tema zapadnjačkih stručnjaka koji pišu o Balkanu. Evropska unija, koju potresaju krize, gubi tlo pod nogama, kako nam kažu, a Rusija i Turska uskaču da popune prazninu.

Svi pričaju o “neoosmanizmu”, a Strateška dubina, traktat Ahmeta Davutoglua, u kojem se zalaže za proaktivnu vanjsku politiku, koja crpi inspiraciju iz turskog imperijalističkog naslijeđa, preveden je na doslovno sve balkanske jezike. Ne manjka ni protivnika koji galame o geopolitičkim aspiracijama Ankare i ponovno oživljenim vezama s lokalnim muslimanskim zajednicama. Čak su i američki diplomati izrazili zabrinutost zbog turskih “ambicija” na Balkanu.

Ali, u predsjedničkoj posjeti Recepa Tayyipa Erdogana Srbiji teško je pronaći neoosmanske “ambicije”. Srbija je daleko od historijskog saveznika, blago rečeno, i nimalo ne pati od nostalgije za osmanlijskim sultanima (iako je turska serija Sulejman Veličanstveni popularna u Srbiji).

Ova posjeta ima daleko pragmatičniju svrhu. Dvanaest novih sporazuma potpisano je s Vladom Srbije, uključujući i dopunu sporazuma o slobodnoj trgovini, koji su ove države zaključile 2009. godine. Zajedno s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, Erdogan je obećao da će povećati obim trgovinske razmjene između ovih država s 800 miliona na milijardu dolara. Srbija je, zbog svoje veličine, najvažnije tursko tržište u bivšoj Jugoslaviji, daleko ispred srodnih država, kao što su Bosna i Hercegovina ili Kosovo.

Uloga islama u osmanlijskoj prošlosti

Ovime se ne negira uloga koju je islam odigrao u osmanlijskoj prošlosti. Erdoganova posjeta Sandžaku 11. oktobra, regiji u kojoj većinu stanovništva čine muslimani, potvrđuje njegovu ulogu vođe zajednice koja prelazi granice turske republike. Novi Pazar, centar sandžačke regije podijeljene između Srbije i Crne Gore, bio je oblijepljen plakatima na kojima je, pored Erdoganove slike, velikim slovima pisalo “hoşgeldiniz”, što na turskom znači “dobrodošao”.

“Tito je bio samo jednom, a Erdogan nam dolazi drugi put”, kazao je lokalni stanovnik u razgovoru za Al Jazeeru Balkans. “Nema porodice u Novom Pazaru koja nema rođaka u Turskoj.”

Ali, Erdoganova glavna preokupacija u posjeti Sandžaku jest njegov rat protiv prognanog imama Fethullaha Gulena, bivšeg saveznika, koji mu je postao konkurencija i koji je optužen za organizovanje pokušaja državnog udara 2016. godine. Gulenova mreža, koju sada Ankara smatra terorističkom organizacijom, upravlja nizom škola i humanitarnih organizacija širom bivše Jugoslavije, uključujući i Novi Pazar. Ova je mreža ranije bila sredstvo turske diplomatije u inozemstvu, ali sada je Vlada Turske želi rasformirati, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Gruziji ili u srednjoj Aziji. Erdoganova poruka u Novom Pazaru jasna je: “Sandžak je moja teritorija, a ne Gulenova.”

Nevjerovatno je da je Erdogan u Vučiću našao partnera. Predsjednik Srbije stekao je iskustvo u ultranacionalističkoj Srpskoj radikalnoj stranci 1990-ih i bio je ministar informisanja Slobodana Miloševića. Ali, sada je on glas pragmatizma: “Ovo nije 1389. godina. Srbija i Turska su prijateljske države”, rekao je, referirajući se na godinu Kosovske bitke između srpskih snaga i napadačke osmanlijske vojske.

Vučić je sada pristalica evropskih integracija, gaji veze i s NATO-om i s Rusijom, dovodi investicije iz Zaljeva, čak je bio domaćin godišnjeg samita Kine i istočnoevropskih nacija (tzv. inicijativa 16+1). Turska je još jedno pero na Vučićevoj kapi; raznovrsnost njegove vanjske politike podsjeća na eru Josipa Broza Tita.

Trošak povezivanja s Turskom je minimalan. Nacionalisti u Srbiji kliču na Erdoganova neslaganja sa SAD-om i Evropskom unijom i srdačno prijateljstvo s Vladimirom Putinom. One koji ukazuju na uznemirujuće paralele između Vučićevih diktatorskih taktika i Erdoganovih autoritarnih metoda jednostavno ignorišu.

Zaboravljeni ‘nulti problemi sa susjedima’

Turska se posmatra kao partner, a ne kao prijetnja, jer je njen utjecaj, izgleda, precijenjen. Još u periodu 2009–2010. ministar vanjskih poslova Davutoglu ispoljavao je ambicije da postane ključni posrednik na zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini. Trostrana inicijativa, koju je on osmislio sa svojim kolegama iz Beograda i Sarajeva, i dalje živi, ali je njen utjecaj simboličan.

Turska je sada uglavnom fokusirana na Siriju i Bliski istok, izvor svojih najhitnijih izazova. Balkan je, u najboljem slučaju, tek pozadinska misao iako su partneri Partije pravde i razvoja, Erdoganove stranke, učestvovali na izborima u Makedoniji i Bugarskoj. Davutoglu, kome je ova regija bila slaba tačka, sprijateljio se s ministrom vanjskih poslova Srbije Vukom Jeremićem i proveo ljetni odmor na Kosovu, sada je penzionisan i ne postoji niko drugi ko je željan raditi na odnosima s balkanskim nacijama. Iako Erdoganova posjeta nakratko dovodi Balkan u centar pažnje, vjerovatno neće povećati turske interese dugoročno.

Snažnije veze sa Srbijom, bez sumnje, jesu bonus za Tursku, u vrijeme kad je nekad moderna doktrina “nultih problema sa susjedima” odavno zaboravljena. Ali, snažnije veze ne mijenjaju značajno stvari ni za Ankaru ni za zapadni Balkan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera