Epska priča o 97-godišnjem palestinskom borcu za slobodu
U selu koje je branio od cionističkih milicija prije 70 godina Muhammeda Mahmouda Jadallaha slave kao “blagoslov”. Rođen 1921. godine, ovaj 97-godišnjak, poznat kao Abu Nihad, svjedočio je razvijanju koje se sada naziva jednim od “najtvrdoglavijih sukoba na svijetu”.
On je jedan od nekoliko Palestinaca koji su se borili protiv cionističkih bandi 1948. godine, a danas je živ kako bi pripovijedao svoju priču. Dok sjedi na kauču u svom skromnom domu u Sur Baheru, gradu na jugoistočnim obodima Jerusalema, Abu Nihad se prisjeća dešavanja kroz koja je prošao, s impresivnim detaljima.
Ponosan je sa svoja sjećanja, zastaje između rečenica kako bi rekao: “Vidite kako se dobro sjećam?” Fotografije iz vremena kada je bio “borac za slobodu” – kako sam sebe opisuje – i njegovog oca, koji je bio dio otpora britanskoj okupaciji, krase zidove njegovog dnevnog boravka. U uglu je odlično organizirana vitrina puna skoro stogodišnjih fotografija, pisama i dokumenata koji svjedoče njegovoj prošlosti punoj događaja.
‘Palestinci napadnuti na dva fronta’
Abu Nihad je rođen u kritično vrijeme palestinske historije, tri godine nakon što je Velika Britanija okupirala državu, s objavljenim ciljem kreiranja jevrejske države na toj teritoriji. Cionistička imigracija iz Evrope i Palestine, potpomognuta Britancima, bila je sve dramatičnija, jer su prisilno raseljavane hiljade Palestinaca sa njihove zemlje.
“Bilo je mnogo nepravde prema Palestincima. Oni su bili napadnuti na dva fronta: s jedne strane su bili Jevreji, koji su nam uzimali zemlju, a s druge strane su Britanci vršili okupaciju”, priča on.
Kao mladić, radio je u ugostiteljstvu i bio je glavni konobar u nekim od prestižnijih hotela u Jerusalemu. U jednom trenutku Abu Nihad je bio nadzornik kluba britanskih oficira u najvećoj vojnoj bazi Velike Britanije, u Sarafandu, srcu historijske Palestine.
“Nadgledao sam serviranje jela – doručka, ručka i večere – za oficire.”
Husseini izabrao stotine mladih Palestinaca
Do 1944. godine tenzije su bile naročito jake. Britanci su pokušavali u nekoliko navrata umanjiti cionističku imigraciju, zbog čega su jevrejske oružane grupe pokrenule snažne napade na britanske vlasti.
“Oni [cionisti] su napali one koji su ih čuvali i doveli ih u Palestinu u početku. Mnogi od njih su služili i radili i britanskoj armiji, naročito tokom Drugog svjetskog rata. Mnoge žene su, također, pohađale što se tada zvalo ATS [Auxiliary Territorial Service, Pomoćna teritorijalna služba]”, kazao je. ATS je bio ženski ogranak britanske vojske koji se bavio neborbenim dužnostima.
U godinama koje su prethodile 1948. dvije različite sile su nastajale kako bi se borile protiv cionističkih snaga. Dok je Arapska liga tražila dobrovoljce iz arapskih država za borbu, lokalni i poštivani lider Abd al-Qader al-Husseini je pravio vlastite neregularne palestinske snage, Al-Jihad al-Muqaddas (Vojska svetog rata). Računajući na Arapsku ligu da će njegovoj grupi dati oružje, Husseini je izabrao stotine mladih Palestinaca da budu na vojnim obukama u Siriji, a među njima je bio i Abu Nihad.
“Napustili smo autobusom Jerusalem, po naredbama Višeg arapskog komiteta”, navodi Abu Nihad govoreći o glavnom palestinskom političkom organu prije 1948. godine.
Od grada Safad, kod sirijske granice, ljude je vodio palestinski nacionalista Subhi al-Khadra, koji je bio poznat po velikim voćnjacima citrusa kod rijeke Jordan.
‘Historija će pamtiti da ste izgubili Palestinu’
“Kada smo došli do voćnjaka, vidjeli smo sirijske oficire na drugoj strani rijeke. Pružili su nam konopac i pomoću njega smo prešli rijeku”, prisjeća se bivši borac, dok se njegove oči sjaje tokom prisjećanja uzbuđenja priprema za odbranu domovine.
Ljudi su odvedeni u vojnu bazu Qatana kod Damaska.
“Obučavali smo se tri mjeseca. Marširali smo uz brdo, vježbali pucanje i bacanje bombi i drugih raznih stvari. Svakog četvrtka bi se kupali, oblačili civilnu odjeću i išli u Damask. Provodili bi noć u gradu, pa bi se vraćali u bazu sljedeće jutro i nastavljali s obukom.”
Do vremena kada se grupa vratila u Palestinu, Arapska liga imn je odbila dati oružje, tvrdeći kako ga nema. Zapravo, jednostavno nisu imali vjere u gerilski Husseinijev pokret. Husseini, koji je u Damasku tražio pomoć, izjurio je sa sastanka Arapske lige vičući: “Vi ste svi izdajnici i historija će pamtiti kako ste izgubili Palestinu!”
“Abd al-Qader al-Husseini se slomljena srca vratio u Palestinu”, kaže Abu Nihad.
Nakba i rat 1948. godine
Iako je cionistička kampanja etničkog čišćenja Palestine počela odmah nakon što su Ujedinjeni narodi preporučili plan podjele u novembru 1947. godine, Arapsko-izraelski rat počeo je 15. maja 1948. godine, ubrzo nakon što je Izrael proglasio svoju državnost, a Britanci okončali svoj mandat.
“Kada je rat izbio, nijedan od britanskih vojnika iz Sarafanda nije izašao naoružan. Cionističke milicije su preuzele punu kontrolu nad bazom i svo oružje. To je Jevrejima dalo prednost u ratu protiv nas. Mi smo morali djelovati kako smo znali. Nismo imali ništa. Imali su [Palestinci] nešto oružja koje su uzeli od britanske vojske – ljudi su mijenjali imovinu za oružje.
Kada je UN preporučio podjelu Palestine na “arapsku” i “jevrejsku” državu, počela je prva faza Nakbe.
Iako je red i zakon trebao biti garantiran pod britanskom administracijom do kraja njenog mandata, 15. maja 1948. godine, cionističke grupe su napale i protjerale približno 440.000 Palestinaca iz 220 sela prije povlačenja Britanaca. Ova dobro planirana, neočekivana ofanziva bila je ključna za uspjeh cionističkih snaga.
Do marta 1948. godine približno je bilo 50.000 cionističkih boraca protiv 2.500 palestinskih boraca, koji su malo bili pojačani dolaskom 4.000 arapskih dobrovoljaca koji su došli pomoći oslobađanje Palestine. Dok su cionističke snage dobile oklopna vozila, tenkove, avione i razvijenu artiljeriju, Palestinci su imali tek nešto lakog naoružanja i minobacača.
Pad Zapadnog Jerusalema
U samo jednom danu cionističke snage su počinile jedan od najgorih masakra u Deir Yassinu, kada su smaknuli 110 civila i silovali nekoliko žena. Ta dešavanja od 9. aprila su užasnula Palestince, pa su porodice bježale od nasilja tražeći utočište.
“Uništili su cijelo selo. Ta vijest se širila Palestinom i, odmah nakon toga, mnogi su se spakovali i počeli odlaziti – a to je upravo bila namjera Jevreja.”
Njegovo selo, Sur Baher, nalazilo se blizu pet jevrejskih kolonija i zato je bila strateški važna lokacija za ostatak palestinskih snaga; bilo je napadnuto krajem maja te godine.
“Morali smo braniti cijelo područje južno od Jerusalema”, govori Abu Nihad.
Uz njega je bilo 100-tinjak boraca, uključujući ljude iz Egipta.
‘Nisam sumnjao da ćemo biti poraženi’
“Patrolirali smo tim područjem 24 sata dnevno i napravili jake odbramene položaje. Svake noći, prije odlaska vojnika na prve linije, naš komandant bi nam davao riječ lozinke kako bi imali siguran prolazak.”
“Uvijek je birao riječ koja počinje arapskim slovom ‘haa’ – poput ‘hilou’ (lijep), ‘haleeb’ (mlijeko), ‘halawa’ (slatkiši)… Kada sam ga pitao zašto to radi, odgovorio mi je: ‘To je zato što su Jevreji doseljenici i niko od njih ne može reći slovo ‘haa’.”
Iako je Abu Nihad pomogao u zaštiti njegovog sela, najveća cionistička operacija, koja je počela aprila 1948. godine, bila je početak mnogih gubitaka. Na pitanje da li je predvidio ishod rata, Abu Nihad kaže kako je on bio neizbježan.
“Palestinski narod je bio bez odbrane. U poređenju s Jevrejima, nismo imali oružja. Dobili smo tek malu pomoć. Uopće nisam sumnjao da ćemo biti poraženi.”
Izvor: Al Jazeera