Oglasi

Epidemija korona virusa u vrijeme aparthejda

Izraelske vlasti su pokazale da nemaju namjeru olakšati aparthejd kako bi se Palestinci suočili s epidemojom u humanijim uslovima.
Palestinci će se suočiti sa još jednom posljedicom okupacije i aparthejda – nefunkcionalnim sistemom zdravstvaAP

Dok se broj zaraženih i umrlih od Covida-19 svakim danom povećava, ljude širom svijeta pozivaju da pokažu solidarnost i da brinu jedni za druge.

Pa ipak, za izraelsku vladu ne postoji solidarnost.

Čim je detektovan prvi slučaj zaraze korona virusom, izraelske vlasti su pokazale da nemaju namjeru olakšati aparthejd kako bi se Palestinci suočili s epidemojom u humanijim uslovima.

Represija se nastavila, a snage izraelske okupacije su iskoristile izgovor pojačanog policijskog prisustva da nastave racije u nekim zajednicama, kao što je naselje Issawiya u Istočnom Jerusalemu, da razaraju domove u mjestima kao što je selo Kafr Qasim i da uništavaju usjeve u beduinskim zajednicama u pustinji Naqab.

Palestinci predstavljeni kao nosioci virusa

Iako su četiri palestinska pacijenta pozitivna na virus, izraelska vlada je do sada odbila da pusti 5.000 Palestinaca (uključujući 180 djece) koje trenutno drži u zatvorima. I nema naznaka da će iscrpljujuća opsada Pojasa Gaze, koja je desetkovala njene javne usluge, biti ukinuta uskoro.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, također, pokušava isključiti većinom palestinsku Zajedničku listu iz vanredne vlade jedinstva da se pozabavi epidemojom, nazvavši njene članove „pristalicama terorizma“.

U isto vrijeme su izraelske vlasti brže-bolje predstavile Palestince kao prenosioce virusa i kao prijetnju po javno zdravlje.

Početkom marta, kada je palestinsko Ministarstvo zdravstva najavilo da je potvrdilo prvih sedam slučajeva korona virusa na okupiranoj palestinskoj teritoriji, izraelski ministar odbrane Naftali Bennett odmah je zatvorio grad Bethlehem, gdje su locirani svi slučajevi.

Naravno, tu se nije radilo o zabrinutosti za zdravlje i sigurnost Palestinaca u gradu, već prije o prijetnji da oni zaraze Izraelce. Obližnje naselje Efrat, koje je također imalo potvrđene slučajeve, nije stavljeno u izolaciju tada.

Nedugo potom, Ministarstvo zdravstva je izdalo izjavu savjetujući Izraelce da ne ulaze u okupirane palestinske teritorije.

'Problem povinovanja među Palestincima'

Onda je prošle sedmice Netanyahu tražio od „javnosti koja govori arapskim jezikom“ da prati upute Ministarstva zdravstva rekavši da postoji problem povinovanja među Palestincima. Nisu izražene takve bojazni o nekim članovima jevrejske populacije Izraela, koji su odbili zatvoriti vjerske škole i biznise.

Ovaj stav prema Palestincima, naravno, nije novost. Pisanja ranih evropskih cionista doseljenika puna su rasističkih pretpostavki o arapskoj higijeni i uslovima u kojima žive, a prijetnja od bolesti koja dolazi od palestinske populacije bila je rano opravdanje za aparthejd.

Osim decenijama stare represije i diskriminacije, tokom epidemije korona virusa, Palestinci će se suočiti sa još jednom posljedicom okupacije i aparthejda – nefunkcionalnim sistemom zdravstva.

Korijeni njegove nefunkcionalnosti idu do perioda mandata, kada su Britanci bili protiv formiranja palestinskog zdravstvenog sektora.

Palestinska populacija (većinom njeni urbani dijelovi) je dobijala usluge od niza bolnica koje su uspostavili britanski kolonizatori, kao i u zdravstvenim ustanovama koje su uspostavili razni zapadnjački misionari. U međuvremenu je jevrejskim doseljenicima bilo dozvoljeno da uspostave svoj zdravstveni sistem, koji je darežljivo finansiran izvana i koji je vođen nezavisno od mandata.

Bez funkcionanog zdravstvenog sistema

Tokom Drugog svjetskog rata, neki su misionari otišli i zatvorili svoje klinike, a nakon 1948., Britanci su se povukli, ostavljajući iza sebe zdravstvenu infrastrukturu koja je loše funkcionisala. Godine 1949. Egipat je pripojio Gazu. Naredne godine je Jordan uradio isto sa Zapadnom obalom. U narednih 17 godina, Kairo i Amman su se brinuli za palestinsku populaciju koja je živjela pod njihovom vladavinom, ali nisu zaista uspostavili funkcionalan sistem zdravstvene zaštite.

UNRWA, agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, morala je pojačati svoje usluge, pružajući primarnu zdravstvenu njegu, dok su Palestinci počeli graditi mrežu humanitarnih zdravstvenih sistema.

Nakon rata iz 1967. i izraelske okupacije Pojasa Gaze i Zapadne obale, Izrael kao sila okupacije postao je pravno odgovoran za zdravstvenu njegu Palestinaca, ali što uopšte ne iznenađuje, nije uradio ništa da podstakne razvoj funkcionalnog zdravstvenog sekora. Da ilustrujemo ovu stavku: u 1957., budžet dodijeljen zdravstvu na Zapadnoj obali bio je manji od budžeta jedne izraelske bolnice za cijelu godinu.

Palestinska samouprava (PA) je kreirana 1994. i preuzela je na sebe zdravstvo. Jasno je da su kontinuirana okupacija i činjenica da je budžet PA zavisio od stranih donatora i hirova izraelske vlade, a na njega je utjecala i korupcija zvaničnika PA, pa se palestinski zdravstveni sektor nije popravio.

Loši uslovi rada u bolnicama

Kao rezultat, ukoliko biste ušli u palestinsku bolnicu na Zapadnoj obali danas, iznenadili bi vas gužva, manjak materijala, neadekvatna oprema i infrastruktura i sanitarni uslovi koji su ispod standarda. Medicinski stručnjaci su u više navrata protestovali protiv loših uslova rada u svojim bolnicama, najnoviji slučaj je bio u februaru ove godine, ali bez uspjeha.

Sa samo 1,23 kreveta na 1.000 ljudi, 2.550 doktora, manje od 20 specijalista intenzivne njege i manje od 120 ventilatora u svim javnim bolnicama, okupirana Zapadna obala će se suočiti sa katastrofom javnog zdravstva ako vlasti ne suzbiju širenje bolesti.

Situacija na Zapadnoj obali može izgledati loše, ali u Pojasu Gaze je naprosto katastrofalna.

Ujedinjene nacije su najavile da će Pojas biti nepogodan za život do 2020. Sada je 2020. i stanovnici Pojasa Gaze, osim nehumanih uslova života, sada su također suočeni sa epidemijom korona virusa, budući da su prvi slučajevi potvrđeni 21. marta.

Izraelska, egipatska i blokada koju je Gazi nametnula PA, dovele su njen zdravstveni sistem na ivicu kolapsa. Dodajte tome cikluse uništavanja zdravstvenih ustanova i spora nastojanja ponovne izgranje nakon velikih vojnih ofanziva izraelske vojske.

Ljudi u Gazi se već suočavaju sa teškim uslovima: nezaposlenost iznosi 44 posto (61 posto za mlade); 80 posto populacije zavisi od nekog oblika strane pomoći; 97 posto vode nije za piće; i 10 posto djece ima zaustavljen rast zbog loše ishrane.

Trumpova obustava finansiranja

Izdvajanja za zdravstvo su u stalnom padu. Prema NVO-u Medicinska pomoć za Palestince, od 2000. godine „primjetan je pad broja bolničkih kreveta (sa 1,8 na 1,58), doktora (1,68 na 1,42) i medicinskih tehničara (2,09 na 1,98) na 1.000 ljudi, što dovodi do gužvi i reduciranog kvaliteta usluga“. Izraelska zabrana na uvoz tehnologije s mogućom „dvostrukom upotrebom“ ograničila je kupovinu opreme, kao što su rendgenski aparati i medicinski radioskopi.

Redovni nestanci struje ugrožavaju živote hiljada pacijenata koji se oslanjaju na medicinske aparate, uključujući bebe u inkubatorima. Bolnicama fali oko 40 posto esencijalnih lijekova, a nema ni dovoljne osnovne opreme, kao što su šprice i gaze. Odluka Trumpove administracije da zaustavi finansiranje UNRWA-e iz 2018. godine također je utjecala na sposobnost ove agencije da pruži zdravstvenu njegu i dovede doktore koji će raditi kompleksne operacije u Gazi.

Ograničenja zdravsrvenog sistema u Gazi su testirana 2018. tokom marša velikog povratka, kada su izraelski vojnici otvorili masovnu vatru na nenaoružane Palestince koji su protestovali blizu ograde koja razdvaja Pojas od izraelske teritorije. U tim danima, bolnice su bile preopterećene sa ranjenicima i mrtvima, a mjesecima su se borili da pruže odgovarajuću njegu za hiljade povrijeđenih, od kojih su mnogi ostali trajni invalidi.

Problemi sa vodom i sanitarijama

Pojas Gaze je jedan od najgušće naseljenih predjela na svijetu, koji također ima ozbiljne probleme sa vodom i sanitarnom infrastrukturom. Jasno je da će zaustavljanje bolesti biti gotovo nemoguće. Također je jasno da će populacija, koja je već iscrpljena usljed pothranjenosti, veće stope invaliditeta (zbog izraelskih napada), psihološke uznemirenosti zbog rata biti puno podložnija obolijevanju. Mnogi će umrijeti, a zdravstveni sistem će se vjerovatno urušiti.

Dakle, dok se Zapadna obala i Gaza suočavaju sa potencijalnim zdravstvenim katastrofama pred nadolazećom epidemijom korona virusa, pitanje je, šta će Izrael uraditi? Hoće li dati Palestincima pristup svom zdravstvenom sistemu? Hoće li barem prestati blokirati stranu medicinsku pomoć?

Nedavno objavljeni video koji je postao viralan na palestinskim društvenim mrežama dao nam je odgovor. Na njemu se palestinski radnik koji jedva diše pored puta na izraelskom punktu blizu sela Beit Sira. Njegov poslodavac Izraelac mu je pozvao policiju vidjevši ga teško bolesnog i posumnjavši da je zaražen virusom. Pokupili su ga i ostavili na punktu.

Decenije doseljeničke kolonijalne vladavine, vojne okupacije i ponovljeni smrtonosni napadi naučili su Palestince da od izraelske aparthejdne vlade ne očekuju nikakvu „solidarnost“. U ovom, kao i u ranijim slučajevima, oni će opstati zahvaljujući njihovoj dobro poznatoj ustrajnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.