Enes Vukotić za AJB: Dalić je igrao za Velež i bio omiljen u raji

Takmičarska knjižica Zlatka Dalića: Povučen i omiljen igrač među rajom Mostara (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pratiti pasionirano decenijama jedan klub, sakupljati podatke i isječke iz novina, „stotinu se puta posvađati sa suprugom zbog građe“ za knjige o timu – to je nešto više od ljubavi. No, kada se doda da se dugo radilo u Upravi i da je riječ o mostarskom Veležu koga širom regije zaista vole, stvari postaju jasnije.

Enes Vukotić je živa enciklopedija „Rođenih“, nekadašnji član Uprave i šef računovodstva mostarskog tima i vrhunski poznavatelj nogometni i drugih prilika oko kluba.

Sa njim smo porazgovarali o njegovom dolasku u Velež, početku i kraju rata, ljubavi prema „Rođenima“ na Balkanu, te o malo poznatoj činjenici – da je dres tima iz Mostara od 1989. do kraja 1991. godine nosio Zlatko Dalić, aktuelni selektor Hrvatske koja se plasirala u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.

  • Pratite zbivanja u Veležu od 1952. naovamo, a aktivno ste godinama radili u klubu. Kako je bilo doći i raditi u tom klubu?

Raditi u Veležu i igrati za taj klub je bila čast, Velež je zaista bio ponos grada Mostara. Da bi neko došao u Velež, tamo se zaposlio, nije bilo baš jednostavno. Konkurisao sam na mjesto šefa računovodstva u Veležu i na preporuku nekih članova Upravnog odbora, koji su me poznavali i moj rad, tako sam došao u Velež 1979. godine.

Nemoguće izabrati idealnih samo 11

Na pitanje da od 1952. naovamo odabere idealnih 11 Veleža, Vukotić kaže kako voli tu temu, ali je jako teško izabrati prvu jedanaestorku. Zato smo napravili nešto širi spisak

„Golmani – Enver Marić ispred Ivice Ćurkovića. Marić rekorder, branio za selekciju svijeta, Evrope, standardni reprezentativac, no i Ćurković je bio izvrstan golman. Mada je Mostar dao još dosta velikih golmana…

Desni bek: Slobodan Primorac ili Aleksandar Ristić – u prednosti je Aco, rođeni Sarajlija, koji je došao u Velež iz Hajduka, igrao je u zlatnoj generaciji BMV.

Lijevi bek: Tu nema konkurencije – Džemo Hadžiabdić Čorba!

Half linija: Marko Čolić, Franjo Džidić i Ranko Borozan. Mnogi ne znaju za Ranka Borozana, on je igrao 50-ih i 60-godina u Veležu i otišao u Crvenu zvezdu i bio standardan, pa u Partizan i bio standardan. To pokazuje da je zaista bio klasa.

Centarhalf: Tu ima dosta kandidata – Boro Primorac, Kemal Šestić, Toni Bolfek, Ahmet Glavović, Nikola Benco… Prednost dajem Primorcu, otišao u Hajduk, bio standardni reprezentativac Jugoslavije.

Lijevi half: Kruno Radiljević i Meho Karamehmedović

Desna krila: Sejo Kajtaz, Jadranko Topić i Sula Rebac. Prednost dajem Kajtazu, reprezentativcu Jugoslavije.

Polutke: Muhamed Mujić mora imat’ svoje mjesto, a onda tu su Franjo Vladić, Blaž Slišković, Vladimir „Taramba“ Skočajić…

Centarfori: Vaha Halilhodžić, Dušan Bajević i Meho Kodro – Kodro je najmanje bio u veležu, ali igrati za Barcelone, tolike golove dati u Španiji pokazuje kakav je to igrač.

I na kraju: lijeva krila – Semir Tuce i Momo Vukov.“

Interesantno je da je baš tada Velež odigrao veliku utakmicu protiv splitskog Hajduka i tad je postavljen rekorda u broj posjeta i prihoda.

  • Velež je bio omiljen kako u Bosni i Hercegovini, tako i širom Jugoslavije. Brojna su bila rivalstva u elitnom rangu jugoslovenskog nogometa, ali Velež nije bio dio toga. Otkud takav odnos ljudi prema Veležu?

U Veležu je igralo dosta igrača. On je proizvodio, ako se to tako može reći, dosta vrhunskih igrača koji su pokazali svoju kvalitetu i u Veležu i vani. On je bio prepoznatljiv po efikasnoj igri, primao je dosta golova ali je davao još više, zato je bio interesantan. Kada se pogledaju tabele Veleža u ligi Jugoslavije, to se baš vidi. Cijenio se klub koji da više golova, ali zbog ofanzivne igre ih dosta i primi.

Svugdje je bio dobro dočekan. Imam dosta arhive i izdao sam knjigu „Legendarni Velež 1952-1992“, Iz tih 40 godina ima dosta arhive, izvještaja i prepiske i pisama navijača iz cijele Jugoslavije. Svugdje je bio rado viđen gost zbog takve igre i igrača.

  • Lijepe priče prestaju 1992. godine?

Tada smo dobili nalog da napustimo prostorije kao za potrebe odbrane Mostara. Mi smo naivno mislili, pošto su i firme prestale sa radom rat pred vratima, da ćemo se vratiti kada se sve smiri. Pa su nam dali neke prostorije, smještaj blizu stadiona i tu smo kratko bili i odatle smo dobili nalog da odemo.

Kada smo napuštali prostorije, pokupio sam nešto papira i knjižica koje su bili vrijedni, ali sam toga dosta podijelio. Svi su mahom otišli u Hrvatsku da igraju, a Srbi u Srbiju.

  • Vratimo se na tren samo malo dalje u prošlost. Interesantna je bila putešestvija na posljednje gostovanje, posljednji meč u jugoslovenskoj ligi…

Velež je otišao u Suboticu da igra posljednje kolo i svi Hrvati su odbili da putuju u Suboticu izuzev Franje Džidića koji je bio trener tog momenta. U međuvremenu su rezervisti već zaposjeli Mostar i Velež je obično koristio čarter let, vojni avion.

Kako pričaju iz Uprave, kada su se obratili i tražili čarter let da se vrate u Mostar, u komandi vojske su rekli: „Jeste vi normali, u Mostaru samo što nije zapucalo“. Prebacili su ih avionom do Titograda (današnja Podgorica) i Budućnost je pristala da ih prebaci autobusom, ali samo do Nevesinja jer su rekli da ne smiju dalje.

Direktor Veleža je bio Dragan Okuka i sa njim dogovorim da odemo sa autima, četiri auta će biti dovoljna da se prebace igrači do Mostara. Krenemo tako prema Nevesinju sa četiri auta i prošli smo bar pet kontrolnih punktova, što HVO, što Teritorijalna odbrana naša, što srpski. Došli smo do Nevesinja, tamo svi igrači Srbi ostanu jer nisu smjeli ići u Mostar.  Sa avionom i Veležom je došao Jadranko Prlić koji je tad bio u Srbiji nekim poslom. Tako smo se mi u Mostar vratili sa nekih 7-8 igrača svega, samo muslimani.

  • Jedna od bolnih tački za sve navijače i ljubitelje “Rođenih” je stadion Pod bijelim brijegom. Kada će se Velež vratiti na njega?

Taj stadion nije Veležov, da se razumijemo, on je pravljen samodoprinosima i radnim akcijama. Pravljen je Veležu, ali je bio vlasništvo Gradske uprave i dat je na upravljanje KP Parkovi, a Veležu na korištenje 1958. godine.

Detalj iz arhive

Odustalo se od povratka na Bijeli brijeg, grčevito se borio Velež i dio građana Mostara da se vrati stadion, odnosno da se koristi istovremeno sa Zrinjskim, no politika to ne dozvoljava. Dobro je rekao Blaž Slišković javno prije nekoliko godina u Mostaru: „Džaba se vi borite, dok se oni na vrhu u politici ne dogovore nema Veležu povratka“ i to je istina. Velež je odustao i pravi se stadion.

  • Kako teku radovi na novom stadionu i kako ste zadovoljni novom Upravom i njihovim potezima?

To je fabrički stadion radionice Đuro Salaj, nalazi se nekoliko kilometara od Mostara i to je često problem navijačima da odu i da se vrate. Radio sam u Veležu do penzije prije nekoliko godina i u kontaktu sam sa novom Upravom. Ova Uprava je, a znam dosta uprava koje su bile u Veležu, najsposobnija od rata naovamo. Velež je formiran opet 1994. i što kažu stari – daj Bože da nastave ovako raditi.

Nije mi jasno što se više ulaže u stadion nego u igrače, ali valjda je to politika kluba. Navijača pravog interesuje klub, uspjesi. Traže da se vrati u Premijer ligu, imali su dobre rezultate u Prvoj ligi FBiH, ali navijači traže stabilnost u Premijer ligi. Iz Uprave žele da se prvo riješe uslovi rada, da to bude na nivou, onda će se nastojati vratiti u Premijer ligu i vjerujem da će se nastojati domoći Premijer lige.

  • Šta nam možete reći o Zlatku Daliću, njegovim danima u Veležu?

On je došao iz Budućnosti iz Titograda. Interesantno je da je posljednju utakmicu za Velež odigrao protiv upravo Budućnosti. Došao u sedmom mjesecu 1989. godine, a napustio Velež u zimskom periodu, decembra 1991., neposredno pred rat.

Kao igrač je bio solidan, miran dečko, povučen, više stidljiv, bio omiljen među rajom. Omiljen je naročito sad, mlađi to nisu znali, pa se proširila vijest da je igrao za Velež i na račun toga oni navijaju za Hrvatsku i žele da što dalje stigne zbog Zlatka.

  • Šta mislite o dometima Hrvatske na SP-u, mogu li proći domaću Rusiju?

Objektivno, neki dan su srećom prošli Dansku. Rusija je najlošija od svih prethodnih reprezentacija sa kojima su igrali i objektivno bi trebali proći. No, zašto su sad loše igrali, da li su podcijenili Dance ili su umorni već…

Ali, realno računam da će proći domaćina, realno da će proći dalje. Radujem se zbog Dalića ako ništa drugo.

Izvor: Al Jazeera