Enes Pelidija: U BiH se poštuje islam tolerancije

Mi živimo u jednom izuzetno bogatom, tradicionalno prihvatljivom društvu, kaže Pelidija (Al Jazeera)

Osmanista i historičar Enes Pelidija dobitnik je ovogodišnje Povelje “Hasan Kaimija” za životno djelo. To priznanje je dr. Pelidiji dodijeljeno, između ostalog, i za zalaganje za očuvanje historiografskog pamćenja kontinuiteta trajanja Bosne i Bošnjaka, ali i svih drugih naroda u ovoj zemlji.

Prof. dr. Enes Pelidija rođen je 1949. godine u Pljevljima. U Sarajevu je završio studije historije, a u Beogradu je magistrirao i doktorirao iz oblasti osmanistike.

Autor je više studija, monografija, udžbenika od osnovne škole do Univerziteta, te brojnih radova od kojih su neki štampani na engleskom, francuskom, turskom, perzijskom i drugim jezicima.

  • Dobitnik ste Povelje “Hasan Kaimija”, kako navodi organizator te manifestacije, “zahvaljujući ukupnom doprinosu proučavanja povijesnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, te nesebičnom zalaganju za očuvanje historijskog pamćenja kontinuiteta trajanja Bosne i Bošnjaka na ovim prostorima”. Koliko Vam znači ta nagrada?

Za mene lično kao čovjeka, kao naučnika, ovo je jedna od najvećih, ako ne i najveća nagrada koju jednostavno nisam ni mogao zamisliti da ću dobiti. Razlog moje radosti je u činjenici da je tu nagradu samo jedan Bošnjak dobija za životno djelo.

To je za mene posebno priznanje zbog činjenice što je Povelja dodijeljena upravo na prvi dan mog odlaska u penziju. I to nije slučajno – jer je to kruna cjelokupnog rada i na poslu i u životu.

  • U svojem radu bavite se Bošnjacima, ali i drugim narodima koji žive na ovim prostorima. Kako ocjenjujete položaj Bošnjaka u BiH, a kako u zemljama regije?

Otkako sam završio fakultet, ali i tokom studiranja ali i u ranijem periodu školovanja uvijek sam se interesovao za historiju, za prošlost naroda kojem pripadam, mjesta u kojima sam boravio i zemalja u kojima živim. Moje zanimanje je utoliko veće što se bavim historijom osmanskoga perioda koju često ispuštamo iz vida, a to je  je to historija Bosne na prostoru na kojem je osmanska vlast imala neposrednu upravu punih 415 godina.[[{“attributes”:{},”fields”:{}}]]

Ono što je posebno interesantno je u činjenici da se Bosna i Hercegovina, osim teritorija koje su međunarodno priznate i priznaju se kao državne granice, prostirala na daleko većem prostoru tokom osmanske uprave u vrijeme kada je od 1580. formiran Bosanski ejalet kao jedna od pokrajina osmanskoga carstva. To je prostor od današnje Kosovske Mitrovice, pa do Virovitice, i od Šapca do velikog dijela Jadrana. Na tom prostoru su, kao i danas, prisutni pripadnici svih konfesija, u većoj ili manjoj mjeri.

Zbog činjenice da pripadam bošnjačkome narodu, kako sam se čitavog života javno deklarirao uz puno poštovanje drugog i drugačijeg, ali cijenjenje svojeg, pratio sam razvoj i historijat naroda kome pripadam.

U tom smislu mogu kazati sljedeće: Bošnjaci su dugo vremena bili pod ili pri nečijoj vlasti, ali nikada, nažalost, i bez obzira na brojnost ili činjenicu da li su bili apsolutna čak i kvalitativna ili relativna većina na ovim prostorima, nisu imali onu težinu koju, možda će se mnogi iznenaditi, imaju sada. Oni su sada nezaobilazan faktor na ovim prostorima.

U prošlosti, Bošnjaci sa teritorije Bosanskog ejaleta, ali i drugih teritorija koje su bile u sastavu osmanske države, ipak su se morali okretati prema Istanbulu kao glavnom gradu u smislu da dobivaju naređenja i instrukcije i izvršavaju naređenja.

U nekim trenucima pokazali su i na bojnom i političkom i obrazovno-kulturnom polju izuzetnu veliku aktivnost, u nekim periodima to je opadalo iz subjektivnih i objektivnih razloga, ali svijest da je Bosna njihova matična zemlja, da čuvaju svoj bosanski jezik, da čuvaju i njeguju svoje tradicije, i da se međusobno upoznaju i komuniciraju sa onim Bošnjacima koji se nalaze na periferiji – to je bilo uvijek isto. Kao što je bilo i prisutno da nisu isključivo oni samo tu živjeli, nego i pripadnici katoličke i pravoslavne konfesije, odnosno kako su prozvani u 19. stoljeću, bosanskim Srbima i Hrvatima.

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Jevreje koji ovdje žive od 16. stoljeća, ali i pripadnike drugih brojnih evropskih, pa donekle, istina u neznatnom broju, ali ipak prisutnih i neevropskih naroda. Svi oni su mogli živjeti i raditi u jednoj potpunoj harmoniji.

Bošnjaci u 20. vijeku

Bošnjaci su u 20. stoljeće ušli u vrlo teškoj situaciji, kada u doba Austrougarske, nastaje pauperizacija Bošnjaka. Jedan narod, koji je u 17. stoljeću bio izuzetno obrazovan, upoznaje se sa dva nova pisma – latinicom i ćirilicom. Uvodi se evropski način školovanja i obrazovanja i taj narod nije bio spreman za suočavanje s onim civilizacijskim tokovima, evropskom kulturom, civilizacijom i naukom toga vremena.

Perspektiva BiH

Kada je riječ o samoj Bosni i Hercegovini koja proživljava zadnjih decenija određene poteškoće, mišljenja sam kao historičar da Bosna i Hercegovina ima perspektivu, da će opstati u svojim granicama bez obzira na nasrtaje sa strane i da će istinski jednoga dana možda biti uzor mnogima, ne samo susjedima, nego i evropskim zemljama kako treba živjeti.

Bosna je imala i ima svoj multietnički karakter i ovdašnji stanovnici su naučili da žive jedni pored drugih. To je ono što Evropi, barem većini evropskih zemalja nije poznato.

Sa dolaskom ovih migranata i sa Bliskog istoka i sa drugih prostora – Dalekog istoka ili Afrike, Evropa će se suočavati s tom istinskom multietničnošću, a ne ikebanom. Tada će Bosna biti primjer kako se to rješava.

Da je tako govori i činjenica da su Bošnjaci 1900. godine imali svega deset fakultetski obrazovanih ljudi. Međutim, već 1981. godine, kad je bio popis, Bošnjaci su spadali u red srednje obrazovanih evropskih naroda, što je bio ogroman iskorak. To je, po mom mišljenju, uplašilo mnoge, pored nataliteta, da će Bošnjaci postati predominantni u ovoj zemlji.

Raniji planovi nekih velikosrpskih i velikohrvatskih krugova koji su bili prisutni tokom čitavoga 20. stoljeća, što je dokazano i pokazano na primjeru sporazum Cvetković-Maček, pokušali su se realizirati u zadnjoj deceniji 20. vijeka po sporazumu Milošević-Tuđman.

Ponavljam da su Bošnjaci u svim trenucima uvijek Bosnu i Hercegovini s pravom doživljavali kao svoju domovinu. Oni su skupa sa svim drugim pripadnicima drugih naroda i konfesija koji su živjeli i koji žive ovdje i kojima pripada Bosna kao i Bošnjacima pružili otpor, zadivljujući otpor koji je u svijetu poznat pod imenom “Čudo bosanskoga otpora”. Oni su goloruki dočekali četvrtu armiju u Evropi po naoružanju, brojnosti i opremljenosti u svemu i uspjeli su da sačuvaju teritoriju Bosne i Hercegovine, međunarodno priznatu 6. aprila 1992. i da jednostavno izađu sačuvani u onom obliku koliko su im ratne strahote i nepravde, genocid, mogli dozvoliti.

Pravo na bosanski jezik

Iza rata – ja se razlikujem u mišljenju od mnogih drugih-  Bošnjaci se sada prvi put suočavaju sa situacijom da sami kreiraju svoju sudbinu. Oni su imali određenih lutanja u pozitivnom i negativnom smislu. Ali, kako je proticalo vrijeme, čini se da mlađe generacije preuzimaju amanete svojih starijih koji su očuvali i predali Bosnu i da sada polako idu naprijed. Bošnjaci su u potpunosti Evropejci i po prvi put su krajem 20. i početkom 21. stoljeća postali faktor stabilnosti i činilac preko kojeg se ne može preći.

Što se tiče pitanja poštovanja Bošnjaka kao naroda od susjeda i drugih, mogu da kažem sljedeće: Bošnjaci su, kao što je poznato u historiji, dugo negirani kao narod. Za njih se govorilo da će se vremenom asimilirati u “Srbe islamske vere”, odnosno “Hrvate islamske vjeroispovijedi”, da jednostavno nemaju svoju kulturu i civilizaciju, da nemaju svoj jezik i da nemaju nikakve apsolutno preduvjete da budu kao narod.

Bošnjaci su u zadnjih 25 godina pokazali i dokazali da su narod, sa itekako velikom i dugom i vrlo interesantnom, bogatom, pa i lijepom historijom, da su za svo vrijeme svoga postojanja svoj jezik nazivali bosanskim.

Interesantno je primijetiti da službena Banja Luka spori bosanski jezik i daje mu i pokušava dati drugo ime, pa i zabranjuje učenicima u školama na tom prostoru da svoj jezik nazivaju onako kako osjećaju, kako im zaista pripada, dok susjedne Hrvatska i Srbija priznaju taj jezik kao službeni, kao jezik toga naroda i svih onih koji smatraju da im je bosanski jezik njih maternji jezik.

Isto tako, Bošnjaci dugo vremena vrlo su malo znali o svojoj prošlosti, daleko više kroz edukaciju, kroz osnovnu i srednju školu, pa i na fakultetu – više smo učili o historijama naših susjeda, nego i o samoj BiH, posebno historiju Bošnjaka. U zadnje vrijeme pojavilo se više knjiga, više studija kako domaćih tako i stranih autora koji jednostavno na svjetlo dana iznose brojne historijske činjenice, ukazuju na brojne historijske događaje i brojne ličnosti koje su pripadale i pripadaju bošnjačkom narodu, a samim tim i Bosne i Hercegovine.

  • Upravo je nastupio Ramazanski bajram, nakon muslimanskog mjeseca posta. U javnosti su se tokom ramazana čule kritike na račun organiziranja javnih iftara, čiju opravdanost propituju čak i pojedini vjerski autoriteti.

Mnogi sada ukazuju na to kako su ljudi nekada živjeli i ponašali se u vrijeme ramazana i vjerskih praznika više u porodično-familijarnom i u jednom užem krugu. Međutim, ispuštaju iz vida da mnoge objektivne okolnosti nisu dozvoljavale javne manifestacije koje su zahvaljujući današnjim slobodama i demokraciji moguće.

Po mom mišljenju, iftar je lijepo obavljati i u porodici i sam u tome učestvujem, kao što i učestvujem na brojnim pozivima koji su bili u toku ovog, kao i ranijih ramazana, gdje se organizuje iftar za više ljudi, više desetina, pa sad u zadnje vrijeme stotina i hiljada ljudi. Ja ne vidim u tome ništa loše i ružno, nego jednostavno iskazivanje slobode svoje vjere, uz poštovanje drugog i drugačijeg.

Komercijalizacija vjere

Slično je i sa bajramima. Te manifestacije neminovno prati komercijalizacija. Istina, uz ramazan, barem javno oni koji drže do ramazana, koji ga poštuju, ne koriste alkohol i ono što je zabranjeno i u islamu se smatra haramom. Međutim, kada je vrijeme Bajrama, bilo ramazanskog ili kurbanskog, primijetio sam da su već na nekoliko dana, pa čak i nedjelja oblijepljeni brojni plakati i obavještenja da će u toj kafani, u tom hotelu, motelu ili na nekom javnom mjestu biti obilježen Bajram, a da tom prilikom pjeva ta i ta osoba, naravno uz ono što je protivno islamu, alkohol i sve druge propratne pojave.

Kad je riječ o nekim manjim mjestima, kao što su Pljevlja, odakle sam porijeklom, dobro se sjećam da su ljudi poslije teravih-namaza odlazili u privatne kuće ili u neke društvene ustanove i uz priču, kahvu, čaj, sok, sjedili do sehura [obroka prije započinjanja posta]. Tom prilikom igrale bi se domine, šah, pa i karte uz čokoladice s namjerom i da osobe koje drži taj prostor za sakupljanje, nešto zarade. To je jedna isto tako lijepa osobina koja nažalost, koliko znam, u Sarajevu i drugim gradovima nije prisutna, a na prostoru nekadašnjeg novopazarskog sandžaka ona je još prisutna u nekim gradovima.

Pljevlja i mnoga druga mjesta ljubomorno čuvaju tradiciju koja postoji od pojave islama na ovim prostorima i drže se vrsto čvrsto toga. Zahvaljujući toj činjenici, ovo novo učenje koje dolazi sa istoka ima manje sljedbenika upravo iz toga razloga što je tradicija prisutna ne samo kod vjernika, nego i kod onih koji su indolentni prema vjeri, ali koji ipak poštuju tradiciju i ne dozvoljavaju da nešto tako bude loše.

  • Kada govorite o novim učenjima, šta možete reći o novim vjerskim pravcima koji su se pojavili na ovim prostorima?

Dolazak islama na ove prostore započeo je sa Osmanlijama, iako ima nekih koji govore o pojavi islama u ranijim stoljećima. Od sredine 15. stoljeća, naročito od sredine 16. do sredine 17, kad se islam širio u svim krajevima i to masovno, prihvaćan je onako kakvog su ga osmanlije donijele, a to je sunitski islam hanefijskog mezheba. To je jedna od pravnih škola koja je najfleksibilnija za sve sredine i zato je masovno prihvaćen. To poštovanje je bilo prisutno iako je i tada bilo pojedinaca koji su dolazili sa strane.

Međutim, u zadnjoj deceniji 20. stoljeća, stanje s kojim smo se suočavali, agresijom i svim onim poteškoćama, Bošnjaci se susreću i s ljudima koji su došli da se bore za Bosnu, ali su donijeli svoje običaje, svoje tradicije, svoj pristup islama koje je prihvatio jedan dio mlađih, pa donekle i nekih starijih pripadnika islamske vjere.

Tu je nastala jedna konfuzija, jer islam koji se u Bosni prihvaća u najvećem dijelu i poštuje, upravo je islam tolerancije, razumijevanja i islam koji uvažava objektivne okolnosti u kojima se Bošnjaci nalaze. Oni koji dolaze sa strane donose određene elemente, čak ne samo islamske nego čak i plemenske. Ali islam je upravo glavni čuvar Bošnjaka ne samo u vjerskom, nego i u tradicionalnom načinu života, rada, pa i pogleda.

  • Da li bosansko shvaćanje islama i suživota među vjerama može biti primjer i za druge evropske zemlje?

Bošnjaci u Evropi kao narod upoznati su u trenutku kada ih je zadesila najveća tragedija, tokom agresije na BiH. Nažalost, mnogi su morali otići i napustiti silom prilika, jer su bili prognani iz svojih rodnih kuća, gradova i svoje Bosne. Došli su u brojne evropske i vanevropske zemlje i pokazali se kao vrlo kulturni, obrazovani ljudi koji uče. Cijene vrijednosti sredina u kojima borave, ali rade i na očuvanju svoje vjere, tradicije i kulture, što upravo ta nova sredina priznaje, prihvaća i vrednuje.

U BiH nikada nije bilo vjerskog nasilja i isključivosti. Svako se ponašao prema svom shvaćanju, uz poštovanje drugoga. Bošnjaci kao muslimani u Evropi upravo su cijenjeni zbog te činjenice.

Navest ću jedan primjer, kada je profesor Nizami sa Oxforda držao predavanje kod mene na Filozofskom fakultetu. Kada smo silazili niz stepenice, ugledali smo dvije mlade djevojke, studentkinje, od kojih je jedna pokrivena, a druga je bila slobodnije obučena. One su prisno razgovarale, držeći jedna drugu pod ruku. On je stao i kazao: “Kolega, vidite li vi ovo?”.

Pošto ja to svakodnevno gledam, da se pokrivene i otkrivene djevojke druže i razgovaraju, da u njihovom kontaktu nema nikakvog animoziteta, nego naprotiv više prisnosti – meni je to bilo nešto sasvim normalno. Rekao sam: “A šta?”, jer sam bio zatečen njegovim pitanjem.

“Ja ovako ovo propovijedam 40-50 godina, da nema isključivosti, da se poštuje i uvažava, da se ljudi cijene po onome što čine, a ne samo ono što govore, a upravo ovo je taj primjer.”

Onda mi je bilo jasno koliko mi živimo u jednom izuzetno bogatom, tradicionalno prihvatljivom društvu koje je prihvatljivo za čitav svijet, pa samim tim i za evropske zemlje i narode.

  • Kako gledate na vezivanje islama s pojmom terorizma kada su u pitanju napadi čiji su izvršioci muslimani? S druge strane, za pripadnike drugih religija se ne vezuje taj epitet.

Jasno je da ta praksa potiče od vremena krstaških ratova i to treba javno i glasno kazati – od 1096. godine. 

Zaprepastilo me je da je su te predrasude zadržane s istim intenzitetom i nakon Francuske buržoaske revolucije.

To je naročito uzelo maha u drugoj polovini 20. stoljeća, kada su mnoge muslimanske zemlje koje su bile kolonizirane počele ekonomski rasti i jačati. To je očito nekim kolonijalnim zemljama smetalo i onda su započeli sa etiketiranjem “islamski”.

Na primjer, meni je kao studentu bilo iznenađujuće kad sam čuo da postoji “islamska atomska bomba”, u vrijeme kada su sve vodeće svjetske velike sile imale tu bombu. Kada se pojavila u Pakistanu odmah su je nazvali islamskom. U narednom periodu, umjesto da se spriječi, to će postati dominantno i u sredstvima informisanja i u propagandnom ratu i zadržalo se nažalost sve do danas, a to je samim tim pohranjivalo ekstremiste s bilo koje stvari.

  • Na Bliskom istoku već godinama traju međumuslimanski sukobi. Na koji način se može riješiti konflikt u tim zemljama?

Sukobi koji se dešavaju na prostoru tih zemalja gdje je većinsko muslimansko stanovništvo nisu rezultati novijeg vremena. Ti sukobi su prisutni od spomenutih križarskih ratova. 

Oni su bili prisutni i neposredno iza objave, kada se jedan dio Arapa suprotstavio prvo objavi, a kasnije su počela krvoprolića među onim ljudima koji započinju zagovarati nešto što je striktno prema objavi i onih koji unose svoje interese i svoje običaje.

Tako nastaje i podjela u samom islamu. Islam je kao vjera jedinstven, ali se dijeli na nama najpoznatije dvije osnovne grupe – na sunite i šiite, pa onda četiri pravne škole kod sunita i dva mezheba kod šija, pa onda razne ogranke pa sve do sadašnjih ismailija i mnogih drugih koji su osnovani iz ovih ili onih razloga.

‘Arapska zima’

Zbog velikog bogatstva, ne samo u nafti, već i u drugim rudama, muslimanske zemlje su uvijek bile interesantne nekada za kolonijalne države. Sada su multinacionalne kompanije te koje vode ovaj svijet, a vlade država u kojima djeluju. Oni nalaze vrlo lahak plijen kod ljudi na Bliskom i Srednjem istoku, jer su pojedinci koji su u samome vrhu vrlo lahkomisleni i primaju mito. Tamošnji lideri zbog položaja uništavaju sve oko sebe. I to je ta nesreća.

Jedini način koji može da zaustavi takvo stanje jeste obrazovanje. A to je ono upravo prvo što počinje i objavom – “Uči u ime svoga Gospodara”, ne samo da se moli Allahu Uzvišenom, nego isto tako da se uči sve ono što koristi čovjeku i čovječanstvu.

Kada je izbilo tzv. Arapsko proljeće, kojem su se mnogi radovali, ja sam tada, vjerovatno i zbog činjenice da sam historičar, rekao – bojim se da ovo nije arapska zima. To znači da stare diktatore treba zamijeniti novim, istim ličnostima, ali novim likovima koji će jednostavno nastaviti politiku svojih prethodnika. Nažalost, to se pokazalo ispravno i sad evo imamo situaciju goru nego u vrijeme kad su postojali ti stari diktatori za koje smatram da su trebali biti smijenjeni.

Izvor: Al Jazeera