Elez Dervišević: Mali junak velikog fronta
Početak je dvadesetog vijeka. Bijeljina. Pod krovom kuće starog trgovca Sulejmana Derviševića čuje se djeteta plač. Dječak je! Nad njim otac, ponosan jer gleda u svog nasljednika, majka Munevera očiju punih suza radosnica što vidi živo i zdravo svoje čedo i, kraj njih, dvojica starije braće, Mehmedalija i Osman. Prebiru i traže ime koje će mu nadjenuti. “Elez će se zvati”, konačno presiječe glava kuće. Nije prošlo mnogo kad je za njim na svijet došla i sestra Safija, jedini ženski potomak ovog roda. Sulejman, inače dobrostojeći trgovac, marljiv i radišan čovjek, činio je velike napore da svojoj djeci omogući najbolje obrazovanje.
Škola tada bijaše za mnoge veliki luksuz, ali njemu to nije zadavalo većih nevolja. Imao je svoj mali, skroman, ali dobro opremljen dućan, u kojem je po cijeli dan neumorno radio i novac u kuću donosio njegov sin Osman. Kako u Bijeljini tog doba nije bilo drugih škola, osim jedne jedine, srednje trgovačke, otac nije žalio novca da svoja dva sina, Mehmedaliju i malog Eleza, pošalje u Tuzlu i upiše u Realnu gimnaziju. Tako i bi.
U rat, za bratom!
U školu polazili skupa, uvijek zajedno bili, nerazdvojni. A onda, godine 1914. na dan 28. juna, kad su pucnji u austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda odjeknuli u svijet, najednom se prekinulo njihovo bezbrižno djetinjstvo. Mehmedalija, koji je tih dana završio sedmi razred, i Elez, tek svoju prvu godinu, mjesto dječije igre gledali su ratu u oči. Prvi je školsku klupu napustio i zamijenio je bojnim poljem Mehmedalija, priključivši se jedinici sačinjenoj od 450 dobrovoljaca koju je od vlastitih novčanih sredstava oružjem i municijom opskrbio ugledni tešanjski trgovac Ademaga Mešić. Ovaj čovjek, oko kojeg su se za kratko vrijeme okupile sve usijane glave spremne da životom brane svoja ognjišta, poslije trosedmične vojne obuke ukazao mu je povjerenje imenujući ga za komandanta Jedinice zaštitnog korpusa Bijeljine.
Pod Mehmedalijinom komandom stajalo je stotinu osamdeset golobradih mladića. Rastanak s bratom za Eleza bijaše težak, pa se i on, odmah po objavi rata, sa nepunih dvanaest godina, prihvatio puške i odlučio za bratom poći u vojsku. Tih dana, sa svojim saborcima, među kojima nije bilo starijih od dvadeset ljeta, Mehmedalija je upućen preko Drine u izviđanje obale koju je čvrsto pod svojom čizmom držala srbijanska vojska. Baš u vrijeme te akcije, sa zebnjom oko srca je posmatrao Elez svog brata kako odlazi u neizvjesnost.
Samo nekoliko koraka dijelilo ih je od suhog tla kad je tjeskobnu tišinu najednom prekinuo fijuk puščanih zrna. Pod neprijateljskom vatrom većina je mladića skočila u rijeku, a one, koji su plivajući pristigli na obalu, u smrt su odveli rafali šumom zakrivenih mitraljeza. Pali su svi redom. U nevjerici je gledao Elez kako se gase životi dvojice njegovih bliskih rođaka, i teško ranjenog mu brata Mehmedalije, kojeg su krvoloci pred njegovim nevinim očima dali svirepo ubiti. Vojsku, ipak, nije napustio. Ostao je, tražeći osvetu za prolivenu krv svog brata.
Mali junak
Elez je, mada neshvaćen zbog svojih godina, uvijek nalazio načina da pomogne vojsci. U njegovom svježem pamćenju jasnim su ostale urezane slike skrivenih, ali dobro utabanih šumskih puteljaka, tajnih staza i prečica koje su mu se razotkrivale pred dječijom radoznalošću dok je uzduž i poprijeko prolazio okolinom svog rodnog kraja. Alois Martinek, komandant 1. bataljona Pješadijske regimente broj 91. načuo je priču o Elezu i zatražio od komandanta zaštitnog korpusa da mu iziđe u susret dajući dozvolu da iskoristi dječaka kao vodiča preko Save. Elez je pošao sa njima, proveo ih kroz malo znane krajeve i doveo ih do voza na koji se, neprimijećen i vješto pritajen, ukrcao sa bataljonom i pošao put italijanskog fronta.
U krvavim bitkama što su se zametnule na Soči, Mrzlom vrhu i Krnu, njegove su nejake ručice uz velike napore držale tešku i golemu pušku, činilo se, dugačku jednako njegovoj visini, što je među njegovim daleko snažnijim sudruzima Bošnjacima izazivalo divljenje i ponos. “Pa on je samo dječak!”, ostajali su u čudu gledajući Eleza kako bespogovorno izvršava naređenja. U vrijeme bitke na Mrzlom vrhu, gdje su Bošnjaci zauzeli jedan strateški vrlo značajan italijanski položaj, Elez je nekim čudom u zarobljeništvo stavio trojicu italijanskih bjegunaca. “Naš Elez je zarobio tri Talijana!”, hitro se kroz bataljon pronijela vijest o junačkom podvigu najmlađeg borca među njima. Već sljedećeg jutra, izveden je pred postrojenu vojsku i komandant mu je ukazao veliku čast unaprijedivši ga u najmlađeg korporala cijele K. Armije. “Eh, kad bi mogao da me vidiš, brate moj!”, prisjećajući se Mehmedalije sjetno je u sebi govorio Elez. Imao je svega 14 godina.
Sudbina
A onda, na Mrzlom vrhu u Alpama, u razmjeni vatre Elez je preživio teško ranjavanje. Sa fronta je poslan na liječenje u Beč. Rastanak od svojih saboraca je bio dirljiv i veličanstven. Prije nego je pošao put carske prijestolnice s Elezom se, pred cijelom postrojenom jedinicom, oprostio i komandant Alojz Martinek. Iz svoga džepa izvadio je sat, spustio ga u dječakove ruke i sklopio mu dlanove rekavši: “Mom hrabrom sinu, za uspomenu!”. U vojnoj bolnici u Beču već je imao prve posjetioce. Prva koja mu je zaželjela brzo ozdravljenje bila je gospođa Martinek, a poslije nje i nadvojvotkinja Isabella koja je na sebe preuzela brigu o njegovom daljem školovanju. Kako je bila svjesna činjenice da je Elez dijete iz muslimanske porodice, omogućila je da pri kasarni u Badenu završi odgovarajuću vjersku poduku kod jednog imama. U Biljeljinu je kroz nekoliko dana stigao telegram potpisan imenom Njene visosti Isabelle.
Piše Elezovoj majci da je njen sin živ i zdrav, da se nalazi u dobrim rukama i da se ne brine. Ništa mu faliti ne smije! U Badenu ga posjećuje i komandant Martinek. Na prsa mu, pored silnog ordenja, postavlja srebreni medaljon za hrabrost. Gleda malog heroja i daje mu komandni pozdrav. A kad je iz bolničke postelje izišao zdrav i konačno stao na svoje noge, prvo što mu naumpade bi da se vrati na front i pritekne u pomoć svojim saborcima. Isabella mu ne dozvoli, opremi ga i posla u dvorac Wielburg. Tamo ga pod svoje uze porodica Ernsthaler i upisa ga na kadetsku školu u Bratislavi. Nadvojvotkinja mu je udovoljila želji i nakon liječenja mu obezbijedila putovanje i posjetu porodici u Bijeljini. Išao je u pratnji oficira Hajdića, svog zemljaka, a svečano je dočekan u Brčkom gdje mu je u susret izišao gradonačelnik Kučukalić. Od Brčkog do Bijeljine prevezao se luksuznom kočijom. Kroz bijeljinske ulice i sokake mahao mu i pozdrave slao narod. “Eno našeg heroja!”, odjekivalo je niz ulice. Sa porodicom i prijateljima proveo je petnaest dana, a onda se vratio u Beč.
Između dva rata, pomognut od nadvojvotkinje Isabelle sa 5.000 forinti, sa bratom Osmanom u Bijeljini pokreće firmu. Bosnu trajno napušta nakon Drugog svjetskog rata i ide u Siriju gdje pravi veliku vojnu karijeru. Umro je devedesetih godina prošlog stoljeća, daleko od svoje Bosne, u Damasku. Bio je to kraj jednog burnog, nadasve teškog, ali inspirativnog životnog puta i konac jedne nesvakidašnje i divljenja vrijedne sudbine. Dječaka Eleza, vojnika, malog junaka velikog fronta!
Izvor: Al Jazeera