Oglasi

Elena: Sarajevo 1994. mi je promijenilo život

Bubnjar koji je svirao sa Bruceom Dickinsonom u Sarajevu krajem 1994. godine za Al Jazeeru govori o tom nastupu.

Razgovarao: Ibrahim Sofić

Na nedavno okončanom Sarajevo Film Festivalu, film „Scream for me Sarajevo“ dobio je nekoliko nagrada, kao i velike simpatije gledatelja. On govori o nastupu nekoliko umjetnika u opkoljenoj bosanskohercegovačkoj prijestolnici decembra 1994. godine, predvođenih frontmenom popularne grupe Iron Maiden Bruceom Dickinsonom.

Za bubnjevima je tada bio Alex Elena, mladi bubnjar koji je iz prve ruke iskusio strahote sa kojima su živjele Sarajlije, ali i dobio, kako kaže, mnogo prijatelja i novi pogled na svijet.

U razgovoru za Al Jazeeru, Elena se prisjetio tog decembra, kako su muzičari došli u Sarajevo te kako je posjeta opkoljenom gradu utjecala na njega.

  • Boravili ste u Sarajevu decembra 1994. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Kako je došlo do ideje za organiziranjem svirke u glavnom bh. gradu i kako ste Vi reagirali na poziv?

- Ideja za nastup u Sarajevu došla je od majora Martina Morrisa. On je bio dio britanskih snaga u sklopu UN-a u Sarajevu i bio je veoma aktivan na muzičkoj sceni tamo u to vrijeme.


Elena u studiju [Ustupljeno Al Jazeeri]

Poziv smo dobili tek dan ili dva prije dana polaska i svi smo odmah rekli „da“ bez razmišljanja.

  • Kako ste uopće odlučili da li ćete doći u Sarajevo tokom opsade?

- Sve desilo tako brzo da nismo ni imali nekog vremena za razmišljanje i raspravu.

Dobili smo poziv i već sljedeća stvar – mi smo bili na putu za Sarajevo. Nismo baš ni znali više informacija o stvarnoj situaciji u BiH. Bilo je često u vijestima priča o BiH, ali postoji ogromna razlika između onog što neki mediji javljaju i stvarnog bivanja u središtu situacije.

  • Možete li se prisjetiti nekih detalja putovanja 1994. godine? Kakve su reakcije Brucea Dickinsona i muzičara bile tokom puta?

- To putovanje je zaista bila avantura.

Sletjeli smo u Split i tu su nas dočekale trupe UN-a. Zahvalili su nam se na dolasku, ali i rekli da se odmah vratimo u London jer ne mogu garantirati siguran put do Sarajeva. Došlo je do jačanja borbi i bilo je previše riskantno.

Bruce je bio veoma odlučan za dođe u grad, bez obzira na opasnost.

Potom smo se povezali sa humanitarnom organizacijom The Serious Road Trip, koja je dostavljala humanitarnu pomoć i zabavu u mjesta gdje se UN nije usuđivao otići. Oni su nam ponudili prijevoz do predgrađa opkoljenog grada. Njihovi kamioni su bili obojeni jarko žutom bojom i na stranama su imali slike likova iz crtanih filmova (Asterix, Ptica trkačica…)

Vozili smo se u teretnom dijelu jednog od kamiona preko linija fronta kako bi došli do planine Igman gdje su nas trebale dočekati neke trupe UN-a kako bi nas uvele u Sarajevo. Zima 1994. je bila žestoko hladna. Stigli smo na posljednju kontrolnu tačku vrlo rano ujutro i neki bosanski vojnici su se vraćali sa borbenih linija. Izgledali su veoma umorno, neuhranjeno, u najlonskim kesama su nosili neke svoje lične stvari.

Tu smo prebacili svoju opremu u nekoliko oklopljenih vojnih vozila i ušli u grad.

Dobio sam šljem od kevlara i jeftini jednokratni fotoaparat, pa sam većinu vremena virio iz vozila i gledao šta se dešava, te pravio fotografije.

To su bile scene iz nekih filmova, samo što je oko nas bila zbilja.

Sviranje sa Bruceom Dickinsonom

  • Kako ste upoznali Brucea Dickinsona, koliko dugo ste skupa nastupali?

Svirao sam u grupi sa Chrisom Daleom i on je jednom prilikom saznao kako Bruce traži ritam sekciju za svoju solo karijeru. Uz pomoć svojih poznanstava, Chris je uspio dobiti audiciju – ostalo je historija. Bili smo tri godine u njegovom bendu, a u Iron Maidenu nisam svirao.

Magla je bila toliko gusta da ste je mogli rezati nožem. Sve je bilo uništeno. Ljudi su kuhali na balkonima. Svaki put kada bi stali, dolazila bi djeca, opkoljavala vozila i molila za slatkiše i hranu. Podsjetilo me je to sve na priče mojih djedova i baka o Drugom svjetskom ratu… No, ovo se dešava u Europi 1994. godine… Odjednom, postao sam svjestan stvari i vidim te stvari koje su me u potpunosti, zauvijek promijenile kao ljudsko biće.

  • Kako je bilo prije, tokom i nakon svirke u Bosanskom kulturnom centru?

- Prije nastupa je bilo dosta iščekivanja. Svirati muziku ljudima koji su bili odsječeni od vanjskog svijeta, kojima je oduzeta svaka vanjska zabava i koji žive tokom najduže opsade u modernoj historiji je svakako nešto na šta sam veoma bio ponosan. Tada je sve dobilo smisao. Konačno sam osjetio kako mogu biti od neke pomoći… Tokom nastupa, bilo je kao da nije rat van te zgrade… Vrijeme je stalo i svi smo bili jedno. Čak i sada, 22 godine kasnije, taj koncert za mene ima najviše smisla od svih na kojima sam svirao. Poželio sam da možemo ostati u Sarajevu i svirati na koncertima svaku noć.

Život poslije koncerta i u Londonu mi je izgledao tako bez smisla.

Da se rat nije okončao 1995. godine, sigurno bih se vratio u BiH i Sarajevo sa organizacijom The Serious Road Trip.

Od Rima, preko Londona do Sarajeva

  • Možete li nam reći nešto više o sebi, o svojo strasti za muzikom, fotografijom…?

Rođen sam i odrastao u italijanskom Rimu. Ljubav za muzikom mi se javila veoma rano jer je moj otac također bio bubnjar. U London sam otputovao kada sam imao 17 godina kako bih napravio profesionalnu muzičku karijeru izvan uskog razmišljanja italijanske muzičke scene.

Počeo sam odmah svirati sa nekim lokalnim bendovima, a veoma brzo nakon toga smo dobili poziv Brucea Dickinsona za nastup u Sarajevu i širom svijeta.

Preselio sam se u New York i nastavio nastupati sa različitim bendovima i napravio sam veliki broj studijskih snimaka. Sa produkcijom muzike sam počeo 2005. godine i prvi album na kojem sam radio sa Alice Smith donio mi je nominaciju za nagradu Grammy.

Od tada sam producirao albume umjetnika koji su nekako „izvan okvira“, drugačiji po zvuku i sa jedinstvenim tekstovima… U umjetniku uvijek tražim nešto jedinstveno.

Prije sedam godina sam iznenada otkrio ljubav prema fotografiji. Otputovao sam u srce Paname i proveo neko vrijeme sa lokalnim indijanskim plemenima. Tek sam bio kupio kameru i tek je učio koristiti. Nekako sam uz pomoć tih fotografija dobio posao za knjigu kojom se skupljao novac za očuvanje indijanske kulture koja veoma brzo nestaje. Od tih fotografija je napravljena multimedijalna izložba koja je prikazana u Rimu i Londonu.

Od tada sam snimao razne stvari širom svijeta, od siromašnih dijelova Kenije, svakodnevnog života u Gambiji, nestanka autohtonih plemena u Centralnoj Americi, života beskućnika, do posljedica ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Znatiželja i spremnost za dokumentiranjem nastali su tokom mog iskustva u ratu.

  • Dvadeset i dvije godine kasnije, ponovo ste došli u Sarajevo i vidjeli film "Scream for me Sarajevo“. Kako ste se osjećali?

- To je sve bilo veoma emocionalno za mene. Moji roditelji su došli pogledati film i imali su priliku upoznati likove iz filma.

On govori priču o tome kako je bilo živjeti tokom opsade kroz priče neke djece koja su došla na svirku.

To je priča o normalnom životu u nenormalnoj situaciji. Bez obzira na granatiranje i na snajpere, Sarajlije su održavali predstave, koncerte, takmičenja u ljepoti u sigurnim podrumima, kao sve druge aktivnosti koje su im pomagali da se osjećaju normalno. I to je tačno ono zbog čega su ovaj grad i njegovi ljudi toliko posebni za mene.

Moram se zahvaliti Adnanu Ćuhari (Prime Time Production) jer je omogućio pravljenje ovog filma, Tariku Hodžiću za režiranje filma, mome dragom prijatelju Jasenku Pašiću za stvaranje ideje, kao i mom bratu i basisti Chrisu Daleu za objavljivanje bloga koji je pokrenuo ideju za pravljenje filma.

  • Možete li uporediti Sarajevo u 1994. i 2016. godini? Da li je išta isto?

- Bio sam još jednom u Sarajevu 2014. godine i ove godine na premijeri filma.

Strašno sam zaljubljen u ovaj grad jer on ima energiju koje nema nigdje u svijetu.

U njemu se osjećam kao kod kuće. Stvari su, naravno, drugačije. Ljudi se slobodno mogu kretati bez straha da će biti meta nekom metku snajpera ili granate. No, svi dobro znamo kako je politička situacija još veoma osjetljiva.

Imao sam priliku upoznati mnogo ljudi iz ovog grada, veoma talentiranih umjetnika, običnih porodica… Jeo sam domaću bosansku hranu napravljenu u stanu, slušao mnoge priče, išao u škole i držao časove muzike. Nekako sam uronjen u sam život grada i dočekan kao pravi prijatelj. Uvijek nešto novo naučim u Sarajevu.

Jedne noći nakon premijere filma sam razgovarao sa Chrisom Daleom, basistom iz benda. Pričali smo o nekim bosanskim prijateljima i složili smo se kako su veoma mudri ljudi u Sarajevu. Engleski njima nije prvi jezik, ali su sposobni izraziti svoja viđenja o svijetu, politici i aktuelnim situacijama na daleko višem nivou od mnogih ljudi u Londonu ili Los Angelesu, gdje sada živim. Ukupno znanje, obrazovanje i mudrost su veoma impresivni.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.