Ekscentrik David Bowie sinonim je za originalno, kreativno i subverzivno

Kada su rezultati ankete sprovedene u Velikoj Britaniji pokazali da je za najvećeg zabavljača prošlog vijeka izabran muzičar, glumac i art performer David Bowie niko nije dovodio u pitanje vjerodostojnost istraživanja. Tim je „narodnim izborom“ potvrđeno ono što već godinama tvrde muzički kritičari koji su Bowiea opisivali kao iznimno darovitog zabavljača i osobu koja je kroz pet decenija dugu karijeru neprekidno uspijevala pronalaziti unutrašnje motive u potrazi za novim umjetničkim inspiracijama.

Nije slučajno što Bowiea danas pamtimo kao originalnog i svestranog zabavljača jer je to bio muzičar koji je u neprekidnom traganju za originalnim izrazom težio spajati ono što je do tada bilo nezamislivo. Književnik iz Zagreba Nenad Rizvanović kaže da takav način razmišljanja nije slučajan i da je David Bowie na samim počecima svoje karijere mnogo truda ulagao u savladavanje različitih izvođačkih vještina.

Probijao granice

„David Bowie nije slučajno postao veliki  glumac, performer i zabavljač  jer je tu vještinu na početku karijere izučio u školi kod nedavno preminulog plesača, koreografa i glumca Lindsay Kempa. Nemoguće je sad uopće pobrojati sve njegove originalne umjetničke inovacije, intervencije, ekscentrične provokacije i bizarne nastupe iz 1970-ih  i 1980-ih – prisjetimo se ipak njegovih izvanrednih umjetničkih kreacija (Major Tom, Ziggy Stardust,  Aladin Sane Tin Withe Duke). David Bowie je među prvim probio granicu između tzv. visoke i niske umjetnosti i podjednako uspješno crpio raznovsne umjetničke utjecaje, u rasponu od  commedie dell’ arte i kabuki teatra, kabarea, cirkusa, karnevala, dadaizma, pop arta, francuske  i talijanske šansone, kraut rocka, novog vala itd – što je kasnije bio putokaz mnogim drugim umjetnicima“.

I profesor iz Zagreba Tomislav Brlek u Bowieu vidi osobu koja je od samih početaka svoje javne karijere nastojala u jednoj osobi objediniti nekoliko umjetničkih osobenosti, a zabavljački talenat ispoljavao je kroz cijelu svoju karijeru. Kao egzaktan primjer Bowieve uspješne zabavljačke karijere Brlek navodi uspjehe koje je nizao u pozorištu.

„U formativnom razdoblju, Bowie se pripremao za zabavljača opće prakse, te je stekao visok stupanj kompetencije u raznim izvedbenim žanrovima. To će najbolje potvrditi vrhunske ocjene njegovih glumačkih ostvarenja u kazalištu (Čovjek slon na Broadwayju, 29/6/1980-3/1/1981), na televiziji (Brechtova drama Baal, 1982) i na filmu (Sretan Božić, gospodine Lawrence Nagise Ošime, 1983), kao i njegovi scenski nastupi, koji su uostalom bili argument kojim je Nicolas Roeg opravdao svoju odluku da mu dodijeli glavnu ulogu u Čovjeku koji je pao na zemlju (1976), odgovorivši na pitanje zna li Bowie glumiti – A što drugo radi svake večeri kad nastupa?“.

Jedna od velikih Bowievih osobina bila je i mogućnost da nepogrešvim instinktom prepozna ono što je epohalno bitno u muzici i umjetnosti, dodaje Brlek koji kaže kako je to bio autor koji je uočavao kvalitete drugih muzičara pomažući im da se afirmiraju na umjetničkoj sceni svog vremena.

‘Nepogrešiv kritičarski nerv’

„Redovito se zaboravlja, a nipošto nije nevažno, da je Bowie u toku čitave karijere demonstrirao nepogrešiv kritički nerv te je rano prepoznavao bitne autore – od The Stooges i Roxy Music, preko Kraftwerk i Toma Verlainea, do Sonic Youth i Pixies – mnogo prije no što bi vrijednost njihova rada postala opće mjesto: prvi je tako obradio “Waiting for the Man“ The Velvet Underground, već 1966. U izjavi povodom Bowiejeve smrti, Bruce Springsteen će podsjetiti da je on bio jedan od ranih zagovornika njegove muzike.

Iako banalna, tvrdnja kako je Bowie autor s kojim nikad nismo načistu o čemu se to u njegovom radu zapravo radi u stvari ukazuje na osobitu složenost toga rada. Ključne poetičke karakteristike točno su uočene još povodom turneje Ziggy Stardust 1972, kad je londonski Times Bowiejev nastup opisao formulacijom T. S. Eliot u ritmu rock'n'rolla, da bi William Burroughs koju godinu kasnije zapazio Eliotov utjecaj u Bowiejevim stihovima“.

Najveći Bowiev talent, objašnjava Brlek dalje, svakako je bilo dovođenje nespojivih elemenata u nove višeznačne nizove.

„Poput Eliota, Bowie je svoj samosvojan izraz oblikovao samosvjesnim posezanjem za mnoštvom često međusobno krajnje raznorodnih elemenata te oblikovao višeznačna djela služeći se konvencionalnim postupcima na nekonvencionalan način. Jednostavan je primjer potonjega “Rebel Rebel,“ pjesma koja je istodobno posveta “Satisfaction“ i izokretanje njezinog značenja. Isto se može reći i za Bowiejev odnos prema rock'n'rollu, na koji se, međutim, nikad nije ograničavao, što je dokazao Philip Glass preradivši Bowiejeve albume iz 1977. u svoje simfonije Low (1992) i “Heroes” (1996). Bowiejev je pristup, kako suradnicima, tako i izvorima kojima se koristio, možda najbolje opisao gitarist Ricky Gardiner: Ako imate neku ideju koju on može iskoristiti, dobro; ako nemate, ima on dovoljno svojih“.

Vizionar ispred svog vremena

Kada se danas gleda na Bowievu bogatu i zanimljivu umjetničku karijeru onda se veoma lako može donijeti zaključak da je u mnogim stvarima bio vizionar i umjetnik daleko ispred svog vremena. Rizvanović je nedvosmislen kada kaže da je Bowie baš zbog svojih originalnih shvatanja muzike i umjetničkog performansa bio toliko relevantan i nezaobilazan u kreiranju imaginarija popularne kulture.

„David Bowie je danas sigurno simbol za sve što je u rock glazbi jednom bilo umjetnički originalno, eksperimentalno, kreativno i suberzivno, i nije neobično što je on bio umiješan u sve relevante umjetničke pokrete i fenomene svoga vremena (punk, postmoderna, intermedijalnost itd itd) što ga dakako čini tako važnim i nezaobilaznim“.

Veličina Davida Bowie se najbolje ogleda u činjenici da je iza sebe ostavio tako bogat opus i tako neizbrisivo naslijeđe da bi bili dovoljni za nekoliko umjetničkih karijera kaže Brlek potencirajući još jednom utjecaj koji je Bowie imao ne samo na umjetnike svoje generacije nego i na one koji su stasavali u decenijama nakon njegove pune umjetničke i životne zrelosti.

„Ako bi trebalo da bude očigledno kako je primarno područje njegova djelovanja rock'n'roll, svakako je odmah nužno istaknuti da su sve druge aktivnosti od sporednog značaja isključivo u usporedbi s njegovim opusom. U slučaju nekoga drugoga, i ta bi ostvarenja po svojoj vrijednosti bila posve dovoljna za par pristojnih karijera. O neprestanom kreativnom razvoju i odbijanju ponavljanja kao momentima kvalitativne razlike između Bowieja i inače važnih autora, možda najbolje svjedoči koncert povodom njegovog 50. rođendana, na kojem su (uz iznimku Loua Reeda) svi gosti po mjerilima pop kulture bitno mlađi od njega, ali svi djeluju kao da su već rekli što su imali – što će se kasnije pokazati točnim“.

Izvor: Al Jazeera