Ekrem Imamoglu: Sa periferije do središta Istanbula
Piše: Noha Khaled
Dvije sedmice prije termina održavanja ovogodišnjih lokalnih izbora, Imamoglu je sjedio u poznatoj Sultan Eyup džamiji dok se imam džamije nalazio s njegove desne strane. Pred Imamogluom je stajao otvoren primjerak Kur'ana iz kojeg je počeo naglas recitirati poglavlje Jasin pred duše mučenika ubijenih u rasističkom terorističkom napadu na džamiju Al-Noor u Novom Zelandu. Tokom recitiranja kur'anskog poglavlja, koje je bilo prilično dobro, Imamoglu je pokazao znanje koje je stekao u mladosti na časovima vjerske pouke u Trabzonu iz tedžvida (skup pravila recitiranja Kur'ana). Takav potez je veoma dobro dočekan, o čemu svjedoče i komentari koje su na Youtubeu ostavile pristalice CHP-a i AKP-a pod njegovim video zapisom.
”To je nešto veoma neuobičajeno za kandidata CHP-a”, rekao je Onur Erim, bivši savjetnik Meliha Gokceka, gradonačelnika Ankare u periodu od 1994. do 2017. “Nikad ranije nismo vidjeli kandidata iz te stranke koji pokazuje toliku ljubav prema desničarima, konzervativcima i religioznim ljudima”, izjavio je u intervjuu za britanski list The Financial Times. Imamoglu nije pokazao naklonost samo prema konzervativcima, već i prema kurdskim biračima. U jednom intervjuu od prije nekoliko sedmica, Imamoglu je odgovorio na pitanje postoji li mogućnost da dobije glasove prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP), što je pitanje koje se ponekad smatralo optužbom zbog političkih relacija između njega i zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK), na što je odgovorio:”Istanbul je grad u kojem živi najviše kurdskih građana. Jedemo isti hljeb i pijemo isti čaj. Naš narod se umorio od ovih politika identiteta”, rekao je.
Paradoksalno, dok je u nekoliko posljednjih godina nacionalni diskurs bio pomiješan s diskursom AKP-a, od kojeg su se udaljili mnogi Kurdi, čini se kao da Imamogluov diskurs slijedi isti pravac kojim je išao i nekadašnji gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdogan, koji je tu dužnost obavljao 1994. godine. Erdogan je pokazivao brigu za javne usluge i išao dalje od ideoloških polarizacija. Zatim je pružio svoju ruku Kurdima neposredno nakon dolaska na čelo reformističke vlade 2003. godine koja je uporno ostavljala po strani izvornu ideologiju Erbakanove škole. Isto to danas čini i Imamoglu kada se radi o nasljeđu radikalnog sekularizma CHP-a. No stvari se su se promijenile u proteklih nekoliko godina. Vladajuća stranka više odražava religijski desničarski i nacionalni miks, dok se istovremeno sve više udaljava od građana brojnih urbanih sredina.
Dakle, glasačke kutije su dovele Ekrema Imamoglua s periferije Istanbula u srce grada, i to u vrijeme kada je priželjkivao da se ponovi slična situacija kao ona prije četvrt vijeka, kada su glasačke kutije donijele Erdoganu pobjedu na izborima za gradonačelnika. Nakon tadašnje pobjede, Erdogan se pojavio sa svojim rivalom Nurettinom Sozenom iz Socijaldemokratske narodne stranke (SHP) dok je između njih stajao Erbakan držeći ih obojicu za ruke. Time je Sozen jasno dao do znanja da prihvata poraz kao bivši i posljednji nekonzervativni gradonačelnik Istanbula.
Na konferenciji za novinare, nakon objavljivanja preliminarnih rezultata, Imamoglu je podigao fotografiju na kojoj je zabilježen taj trenutak iz 1994. godine i pokazao je svojim pristalicama. ”Je li tako teško podići ruku pobjednika nakon dvadeset pet godina? Dođite i podignite naše ruke. Počnimo zajedno upravljati ovim gradom na najbolji mogući način. Pa i mi smo građani ove zemlje. Ekrem Imamoglu je gradonačelnik Istanbula”, kazao je.
Između službe i ideologije
Ovakve izjave bile su jake i briljantne. Međutim, samo dva dana ranije, pristalice stranke CHP su na jednoj od njegovih konferencija uzvikivali zanimljive parole koje je Imamoglu bio primoran zaustaviti. Tokom njegove konferencije za novinare deseci njih su uzvikivali “Mi smo vojnici Ataturka”, na što je on prigovorio, svjestan negativnosti te ideološke percepcije stranke. Svojim pristalicama je odgovorio da će biti gradonačelnik svih građana, bez obzira na njihovo porijeklo, rasu ili religiju, a da se od njih (pristalica stranke) očekuje da pokažu isti stepen poštovanja. Međutim, ovaj signal nije bio baš sasvim uspješan, jer uzvikivanje parola nije nužno podrazumijevalo nedostatak poštovanja prema drugom, već je to bio samo eksplicitan izraz ideologije ove stranke.
Ovih dana se u opozicionim i svjetskim medijima posvećuje velika pažnja i podrška Imamogluu kao reformističkoj ličnosti koja će moći, obavljajući svoju novu dužnost gradonačelnika Istanbula, započeti novo političko iskustvo slično iskustvu sadašnjeg predsjednika države, koji je svoju karijeru, također, započeo dolaskom na mjesto gradonačelnika Istanbula. Možda je preuranjeni entuzijazam potpao pod čaroliju socijaldemokratskog šmeka karakterističnog za predizbornu kampanju Imamoglua, pri čemu se zaboravlja na to da se stranka CHP morala prilagoditi desnici u 80 drugih provincija kako bi utjecala na narod, čime je uništena bilo kakva nada u naginjanje ljevici.
Na kraju krajeva, Imamoglu je neuobičajen član stranke s dugom tradicijom u čijem su fokusu interesi stare elite. To je elita koja predstavlja kapitalističku težinu koja neće nužno voljeti ekonomske stavove ovog čovjeka. Možda ga vide samo kao dobitnu kartu za ostvarivanje pobjede na lokalnom nivou, a ne kao projekat novog političkog vodstva. S tim u vezi, ne možemo zanemariti način na koji je donesena odluka da se Imamoglu gurne prema kandidaturi za gradonačelnika Istanbula kako bi parirao religioznoj desnici, baš kao što je i Mansur Yavas, bivši član Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), potaknut da bude gradonačelnik Ankare kako bi odgovorio rastućoj nacionalnoj desnici. Pored toga, CHP je ušao u koaliciju na nivou cijele Turske sa Dobrom strankom (Iyi Parti), koja se odvojila od ultranacionalističke partije MHP.
Izgleda da se Imamoglu ne osvrće na takav momenat njegovog pojavljivanja. On nosi blagi osmjeh na licu i insistira na prelasku linija ideološke polarizacije u vrijeme kada ideologija i populizam uživaju popularnost u cijelom svijetu koja se ne pamti već desetljećima. Ista ta popularnost navela je i Erdogana prije šest godina da drži korak s ovim desničarskim valom i skine plašt postislamističke reforme koji je nosio čitavu deceniju, te da uskoči u otvorenu koaliciju između njegove stranke AKP i MHP-a, poznatog po vrlo nasilnoj historiji. Također je zauzeo i tvrdokornije ideološke stavove u zemlji i inostranstvu – koji ne moraju nužno ostvariti rezultate – kako bi pridobio javnost koja naginje desnici.
Mandat od pet godina
Ovdje treba skrenuti pažnju na postupke Imamogluovih kolega koji su nedavno odnijeli pobjedu na izborima za guvernere u manjim provincijama nedaleko od glavnog grada Ankare, poput provincije Bolu i Bilecik. Tako je, na primjer, novi guverner Bolua zaustavio pomoć Sirijcima, što je naišlo na žestoke osude pristalica vladajuće stranke prije nekoliko dana. Također, guverner Bilecika je nakon pobjede uklonio iz gradske uprave sve umjetničke radove iz osmanskog perioda, što je bio jasan znak da proataturske politike koje su neprijateljski nastrojene prema osmanskom nasljeđu i dalje zauzimaju središnje mjesto unutar CHP-a.
”Nije bio vođen nikakvom ideologijom, već samo željom da služi narodu”, izjavio je o Imamoglu jedan od njegovih birača u Beylikduzu prije nekoliko sedmica. To je istina koja nam govori o razlozima uspjeha Imamoglua na lokalnom nivou u tako velikom gradu poput Istanbula. Međutim, to možda ukazuje i na razloge koji će se ispriječiti između njega i mogućnosti da se natječe s vladajućom strankom. Štaviše, to bi moglo stvoriti prepreke sa kojima će se susresti unutar svoje stranke koja je još uvijek puna ekstremnih verzija sekularizma pomiješanog s nacionalizmom. Također, stranka vrvi i interesima starog kapitala koji se obično suočava s nositeljima ljevičarskih planova, bez obzira kojoj skupini pripadali.
Imamogla čeka dug i težak put tokom obavljanja dužnosti gradonačelnika Istanbula, koja je i zvanično počela nakon ponovljenih izbora na kojima je opet odnio pobjedu. Njegov mandat će trajati pet godina, ali i nakon toga ako pokaže želju da postane politički lider koji će se natjecati s Erdoganom. Međutim, još uvijek je prerano govoriti o njemu kao političkom izazovu za vladajuću stranku. Nije dovoljno da čovjek bude samo prava osoba, nego i da se pojavi u pravo vrijeme i ispred prave stranke.
Izvor: Al Jazeera