Oglasi

Ekonomska kriza: Trebamo 'novu pogodbu' ili Maršalov plan

Mala i srednja preduzeća, uslužne djelatnosti, ugostiteljstvo i turizam ostavljeni na milost i nemilost vlasti koja kasni.
Građani New Yorka čekaju u redu za hranuEPA-EFE

Od proglašenja pandemije covid-19 ili korona virusa pa sve do danas, svijet plovi nepoznatim vodama i što je najgore kopno se ne vidi na horizontu. Iz svega do sada viđenog posljedice ovog virusa su dalekosežne. Direktna smrtnost od virusa je samo djelić smrtnosti koja će uslijediti kao rezultat raznoraznih „preventivnih“ mjera koje vlasti poduzimaju širom zemaljske kugle.

Bojim se da će „ekonomska smrtnost“ ovoga virusa biti daleko stravičnija i štetnija po cijelu planetu. Drugim riječima, posljedice paralize globalne ekonomije kao najveće žrtve pandemije će se osjećati godinama koje su pred nama. Nije ni čudo što i prije samog proglašenja ekonomske krize, ekonomski stručnjaci nazivaju ovu krizu najgorom krizom, gorom i od velike depresije iz kraja dvadesetih i početka tridesetih godina prošlog stoljeća.

Zaustavljanje kompletne ekonomije je više nego štetno za cjelokupno društvo. Historija ne pamti period kada je kompletna svjetska ekonomija bila na koljenima. Čak i tokom svjetskih ratova, industrije su radile i privređivale i ekonomija se razvijala na ovaj ili onaj način. Kompletno pa čak i djelimično zaustavljanje ekonomskih aktivnosti ne ugrožavamo samo jedan dio populacije i ekonomije nego i sve druge elemente društva. Bez aktivnosti malih i srednjih preduzeća – koji čine žilu kucavicu svih ekonomskih sistema i država – ekonomije će se naći u velikim problemima koji će imati dugoročne posljedice.

Dakle, bez obzira na sve što se dešava, privredne djelatnosti moraju da se ožive što prije i da se što više poslova pokrene jer u protivnom nećemo imati sa čime raditi nakon ove krize.

Korona kriza i krize prije nje

Ekonomska kriza koja nam kuca na vrata a prouzrokovana pandemijom korona virusa ima svoje sličnosti sa Velikom depresijom ili krahom berze iz 1929. godine; 25. oktobra 1929. godine došlo je do kraha dionica na njujorškoj berzi. Nakon njujorške berze, krah su doživile i druge berze u svijetu samo nekoliko dana nakon toga. Direktne posljedice Velike depresije bile su, između ostalog, masovno zatvaranje fabrika, otpuštanje radnika, pad međunarodne trgovine i razmjene i u konačnosti deflacija.

Isto tako, ova ekonomska kriza u koju smo uveliko zakoračili već odavno ima djelimično sličnosti sa nedavnom globalnom finansijskom krizom. Globalna finansijska kriza, kao i Velika depresija, imala je svoj epicentar u Americi i u oba slučaja došlo je do pucanja takozvanog balona. Ovaj balon je prethodno prenapuhan finansijskim instrumentima i periodom stabilnog ekonomskog rasta. Cijene nekretnina su vrtoglavo rasle i svako je htio da investira u ovaj sektor i tako se neodgovorno zaduživao sve više i više dok nije došlo do pucanja ovog finansijskog balona koji je otkrio sve negativne strane konvencionalnog finansijskog sistema. Kao rezultat ove krize mnoge firme – čak i one velike investicijske banke i osiguravajuća društva – su bankrotirale. Veliki broj ljudi je ostao bez svojih ušteđevina, bez posla i evidentiran je usporen rast ekonomija širom svijeta.

Ipak, korona kriza koja nas sve steže se uveliko i razlikuje od ovih kriza. I Velika depresija kao i globalna finansijska kriza prouzrokovane su pohlepom aktivnih igrača na finansijskim tržištima i krenule su od finansijskog sektora. Za razliku od njih, korona ekonomska kriza je prouzrokovana pandemijom koja nije vezana direktno ni za finansijski niti za realni sektor. Dalje, glavni udar ovih prethodnih kriza su bila finansijska tržišta i finansijske institucije. Kasnije se ta kriza prenijela i na realni sektor, ali u drukčijem omjeru i sa drukčijim intenzitetom. U slučaju korona ekonomske krize, glavni udar je na realnom sektoru koji stvara realne vrijednosti u svakoj industriji. Bez realne proizvodnje nema ni finansijskog sektora. Također, za vrijeme prethodnih kriza iako je došlo do pada proizvodnje i ekonomskih aktivnosti, one nikada nisu bile u potpunosti zaustavljene. Ljudi su privređivali i radili. Mala i srednja preduzeća, uslužne djelatnosti i slične industrijske grane koje su direktno pogođene korona virusom nisu bile spriječene da posluju, mada sigurno nisu radile sa istim intenzitetom kao prije kriza. Dolaskom korone, mala i srednja preduzeća, uslužne djelatnosti, ugostiteljstvo i turizam su ostavljeni na milost i nemilost vlasti koje uglavnom kasne za donošenjem adekvatnim mjera kako bi se negativni efekti korone u najmanju ruku ublažili.

Uzimajući sve ovo u obzir, nije ni čudo što ova kriza predstavlja najveći izazov i najveću krizu sa kojom se čovječanstvo susreće u svojoj historiji. I to je jedna od najvećih razlika između ove krize i prijašnjih kriza, a to je da je ova kriza nemilosrdna prema svima i cijelo čovječanstvo osjeća njene posljedice direktno i indirektno.

Šta možemo očekivati u narednom periodu?

Kao i kod prethodnih kriza, za očekivat je da će svjetski BDP da drastično opadne. Prema predviđanjima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), covid-19 zdravstvena kriza će imati ozbiljne posljedice po ekonomske aktivnosti u ovoj godini. Kao rezultat toga, MMF predviđa negativan rast globalne ekonomije u ovoj godini, mada već iduće godine predviđaju pozitivan rast. Negativne posljedice po ekonomije svijeta će obuhvatiti i razvijene i nerazvijene zemlje. Tako naprimjer, BDP Sjedinjenih Američkih Država će iznositi -5,9% dok će zona Evrope zabilježiti pad od čak 7,5 %. Općenito, MMF u svome zadnjem izvještaju „Svjetska ekonomska perspektiva“ (World Economic Outlook, April 2020) navodi da će globalna ekonomija zabilježiti pad BDP-a od 3% u 2020. Istovremeno, u 2020. godini BDP ekonomija u nastajanju i u razvoju će zabilježiti najmanji pad od -1% dok će pad BDP naprednih ekonomija ići do vrtoglavih -6,1% (vidi Ilustraciju 1).

Ilustracija 1: Projekcije rasta svjetske ekonomije

Sve ovo će dovesti do ogromnog pada globalne trgovine koja će odvesti mnoga preduzeća u stečaj baš kao što je bio slučaj za vrijeme Velike depresije kada je globalna trgovina pala za čak 66%. Isto tako, možemo očekivati i globalni pad plaća u realnom sektoru zbog pada proizvodnje i velike ponude radne snage na tržištu rada. U konačnici, otežani ekonomski uslovi širom svijeta mogu dovesti do pojave kriminala i razvoja crnog tržišta koje uveliko može otežati oporavak od krize.

Neophodan nam je „New Deal“ ili Maršalov plan

Poslije Velike depresije kao i poslije globalne ekonomske krize iz 2008. godine, vlade širom svijeta su poduzele različite mjere kako bi odgovorile na izazove koji su bili pred njima. Tako je, naprimjer, vlada SAD-a pod vodstvom predsjednika Frenklina Ruzvelta 1933. godine predložila program za podsticanje američke ekonomije pod nazivom New Deal („nova raspodjela“ ili „nova pogodba“). Ovim programom se željela stimulisati cjelokupna ekonomija sa posebnim osvrtom na zapošljavanje stanovništva jer je oko 15 miliona ljudi bilo nezaposleno.

S druge strane, neke od zemalja su krenule sa mjerama štednje što je dodatno otežalo ekonomsku situaciju i dovela do još većih ekonomskih posljedica po društvo i ekonomije. Među njima je bila i vlada današnje Njemačke. Prolongiranje krize i loši ekonomski uslovi doveli su do porasta radikalnih nacionalista te pomoglo Hitleru da dođe na vlast. Rezultate ove politike svi znamo. Drugi svjetski rat.

Isto tako, da bi pomogla obnavljanje savezničkih država u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, vlada SAD-a je usvojila prijedlog državnog sekretara Džordža Maršala i pokrenula program koji je poznat kao Maršalov plan. U periodu od 1948. do 1952. godine, SAD je isporučila pomoć evropskim državama u iznosu od preko 12,4 milijardi dolara. Pored kreditne linije, SAD su isporučile raznoraznu robu, repromaterijal, mašine, lijekove i namirnice. SAD su ovo učinile iz ličnih razloga jer su im bile potrebne ekonomski jake države za plasman svojih proizvoda, a istovremeno su htjele da suzbiju širenje komunizma na evropskom tlu.

Već 1951. godine, većina zemalja potpomognute Maršalovim planom su nadmašile proizvodnju i razvoj iz predratnog doba. Ne samo to, Zapadna Evropa je uživala u ekonomskom razvoju i prosperitetu u naredne dvije decenije. Iako se ne može sa sigurnošću reći koliko je ovaj razvoj prouzrokovan direktno a koliko indirektno mjerama Maršalovog plana i koliki bi razvoj bio da ga nije bilo dâ se zaključiti da je nesumnjivo imao pozitivan učinak. To se da zaključiti na osnovu ekonomskog (ne)razvoja koji se istovremeno odvijao u zemljama Istočne Evrope koje su bile pod kontrolom komunističkog režima.

Ukratko, Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, potrebni su programi poput New Deal-a ili Maršalovog plana kako bi prebrodile ekonomske posljedice korona ekonomske krize koja je uveliko uzela maha na ovim prostorima.

Ipak, postavlja se pitanje da li bi regionalne vlasti uspjele spasiti svoje ekonomije čak i kada bi ovakvi planovi postojali? Naime, uspjeh New Deal-a i Maršalovog plana ne leži u samim planovima već i u njihovim implementacijama i realizacijama. S jedne strane vlasti SAD-a su znale šta žele i u skladu s tim razvile plan. S druge strane, vlasti u SAD-u i vlasti u Evropi su dorasle zadatku i izazovima koji su bili pred njima. Odgovorno, stručno i profesionalno su pristupili ovim zadacima i pomogli oživljavanje svojih ekonomija.

Primjera radi, za samo 3 mjeseca vlada SAD-a je donijela niz zakona 1933. godine kojima se direktno pomoglo oživljavanje američke ekonomije. Prije svega ulagalo se u razvoj infrastrukture. Gradile su se ceste, mostovi, aerodromi, parkovi i javne ustanove kao što su muzeji. Istovremeno, izvoznici su novčano potpomognuti od strane vlade dok poljoprivreda je potpomognuta olakšicama i subvencijama koje su uveliko olakšale živote farmera, posebno tokom sušnog perioda 1935-1938.

Isto tako, Maršalovim planom je osnovan poseban fond koji je pružao povoljne kredite malim i srednjim preduzećima, a sve s ciljem otvaranja novih radnih mjesta i oživljavanja proizvodnje. Također, vlada Njemačke je smanjila svoje poreze kako bi olakšala privredu od nepotrebnih nameta.

Za razliku od vlada u regionu koje su donijele kakve-takve mjere za ublažavanje ekonomske krize, vlada BiH još uvijek nije poduzela konkretne mjere ni nakon više od 40 dana od uvođenja restriktivnih mjera u borbi protiv pandemije covid-19. Parlament FBiH nije našao za shodno ni da uzme u razmatranje predloženi Korona zakon koji ionako ne nudi Bog zna šta.

Pored toga, afera sa nabavkom sumnjivih respiratora govori o neodgovornoj politici koju vodi Služba civilne zaštite i vlada FBiH. U vrijeme kada sve resurse treba usmjeriti na rješavanje gorućih zdravstvenih i ekonomskih problema, vlada FBiH se odlučila za nabavku respiratora čija namjena je, u najmanju ruku, sumnjiva kao i opravdanost troškova ovakve nabavke, a o sprovedbi ove javne nabavke da i ne govorimo. Za ovu svrhu, vlada FBiH je izvojila 10,5 miliona KM. Ova sredstva su najvjerovatnije bačena, a mogla su se daleko svrsishodnije iskoristiti. Naprimjer, ovih 10,5 miliona KM se moglo potrošiti na jednokratnu pomoć u iznosu od 600KM za 17.500 od preko 30.000 ljudi koji su u ovom periodu izgubili posao. Ova sredstva, 10,5 miliona KM, bi se mnogostruko vratilo kroz potrošnju na životne potrepštine koje bi itekako pomoglo ekonomiju Federacije ali i BiH.

Da bi stimulisala zapošljavanje i oživila ekonomski razvoj, vlasti u BiH bi se trebale okrenuti velikim infrastrukturalnim projektima koji će doprinijeti padu stope nezaposlenosti i donijeti višestruke i dugoročne pozitivne rezultate državnoj ekonomiji. Vlast BiH, recimo, bi mogla da napokon pokrene izgradnju koridora 5C sa mrtve tačke na kojoj se sada nalazi. Ovdje, ipak, ne mislim da otvaranje nove dionice na ovom koridoru nego raspisivanje tendera za otvaranje svih dionica. Ovim bi se postiglo nekoliko pozitivnih efekata po ekonomiju. Prvo, BiH bi postala jedno veliko gradilište koje bi upošljavalo veliki broj ljudi (većina bi mogla biti od ovih koji su izgubili posao, kao i drugi, naravno). Drugo, s obzirom na veći broj postojećih dionica, postojala bi mogućnost da različiti konzorciji i kompanije rade na različitim dionicama. Na ovaj način bi se pomogle firme koje pogođene ovom ekonomskom krizom. Izvođači radova i njihovi podizvođači bi imali direktne koristi od ovog projekta. Treće i možda najvažnije, ovim projektom bi se riješila jedna od najslabijih a ujedno i najbitnija infrastruktura BiH, a to su putna komunikacija. Rješavanjem ovog problema, BiH dugoročno dobija time što će poboljšati putnu komunikaciju kako unutar BiH tako i sa zemljama u regionu. Na ovaj način ćemo uštediti ogromna sredstva koja se sada gube na transport roba i ljudi, a samim time ćemo postati i konkurentniji na regionalnom i širem tržištu što je neophodnom za dalji razvoj ekonomije BiH.

Ukratko, New Deal i Maršalov plan se mogu napraviti ukoliko za to postoji volja. Ono što očigledno ne postoji na našim prostorima jeste odgovorno i stručno upravljanje resursima kojima raspolažemo. Ukoliko do promjene ne dođe, bojim se da će mnogi umrijeti zajedno sa ovom krizom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.