Ef. Emrović: Ni džamije ni groblja u Boki nemamo

'Hvala Bogu što čovjek ne zna unaprijed šta ga sve čeka', poručuje ef. Emrović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Položaj vjernika muslimana u Boki Kotorskoj nije jednostavan, a situacija bi se mogla nazvati „specifičnom“, reći će Adem ef. Emrović, glavni imam za Boku i Budvu na početku razgovora za Al Jazeeru. Ipak, priznaje, stvari se popravljaju. Brine o vjernicima u četiri crnogorske općine – Tivat, Budva, Kotor i Herceg-Novi i za svaku od tih jedinica lokalne samouprave ima posebnu priču. Žali se i na to da nigdje na tom prostoru nema džamije, pa vjernici klanjaju u privremenim prostorijama. No, ne predaje se.

  • Došli ste u Boku Kotorsku prije devet godina, otprilike sa osamostaljenjem Crne Gore. Koji su to ključni problemi s kojima ste se zajedno s vjernicima suočili i suočavate se sve ove godine?

– Iako je danas na području četiri grada u kojima djelujem sveukupno između 3.000 i 4.000 vjernika, situacija je vrlo specifična. Nikada u u historiji čovječanstva u Tivtu, Budvi i Kotoru nije bilo jedne organizirane islamske zajednice, džemata ili džamije, osim u Herceg-Novom za vrijeme osmanske uprave. I normalno da je nakon toliko vremena narod moj dolazak i aktivnosti doživio kao oživljavanje islama, buđenje muslimana u vjerskom smislu. Otkud sad tu muslimani, kakva vjerska zajednica, kakva džamija, kakvo groblje za muslimane, pitali su. Toga nikad nije bilo, a onda je došao neki Adem Emrović iz Novog Pazara da oživljava tu ideju. Sada su ovdje tri imama, koja djeluju u Budvi, Tivtu i Herceg-Novom.

I onda gradonačelnik Tivta putem televizije izjavljuje: „Neće ovdje nikada biti džamije, nikada je nije bilo, niti će je biti.“ Velika je stvar kad on takvu poruku pošalje narodu. Bez obzira na to, pokušali smo na jednom placu koji smo kupili da sagradimo neku svoju kuću, gdje bi imali svoje prostorije i jedno odjeljenje za mesdžid. Tad je ustala i hala i vrana. Onda smo bili prisiljeni da kupimo jednu kuću i kupili je, platili pola novca, ali je odmah izvršen pritisak na prodavca i on nije htio uzeti drugu polovicu. Skoro pet godina smo na sudu. U toj kući smo, ali nismo vlasnici jedan kroz jedan. Doživjeli smo da nam je prije mjesec dana i struju isključio, tako da smo u mraku. Nemoguće je da se negdje na Balkanu ili u Evropi tako nešto događa i da se tako ponaša prema jednoj vjerskoj zajednici, prema instituciji čiji se djelokrug zna i kakve su joj namjere.

  • Dakle, problemi postoje. No, ima li i pozitivnih primjera? Kakva je suradnja s drugim jedinicama lokalne samouprave?

– Kad od ljudi koji su na visokim pozicijama u lokalnoj vlasti dođu takve poruke, narod odmah drugačije razmišlja, pa se teško devera. Za veliko čudo u Budvi, gdje su mi, kad sam pokušao da aktiviram džemat, svi govorili: „Nemoj! Kakva Budva? Gdje ćeš tamo? Nema govora da uspiješ“, imam najbolju saradnju sa opštinom. Čak smo sklopili i ugovor da nam plaćaju zakupninu za te prostorije u kojoj je mesdžid. Obrazovana je komisija da se potraži odgovarajući dio zemljišta za groblje i za gradnju jedne naše kuće.

  • Upravo je problem nepostojanja groblja za muslimanske vjernike ono o čemu se godinama govori. Kako je moguće da cijela Boka Kotorska nema niti jedan prostor na kojem bi se pokojnici druge vjere, u ovom slučaju muslimanske, mogli sahranjivati?

– Groblje je, zaista, problem. Ni u jednoj od ove četiri opštine nema nijedno jedino mjesto gdje se može odvojeno musliman pokopati. Nema nijedno jedino mjesto. Moramo uvijek sahranjivati naše ljude na pravoslavnom groblju.

Zamislite koje je to maltretiranje, a i finansijski trošak kad morate pokojnika da vozite za Podgoricu, na Kosovo, Sandžak ili Bosnu i tamo da traži dozvole da se sahrani. Jednom sam prilikom, na jednom prijemu, u šali rekao: „Pozivam muslimane iz cijelog svijeta da u što većem broju naseljavaju Boku Kotorsku, jer se ne ovdje ne umire. Ko voli dugo da živi neka dođe ovdje. Ako pitate kako se ne umire, odgovaram – čim nema groblja, to je poruka da sigurno nema ni da se umire. Ili je to neka druga poruka – ako ne možete da se sahranjujete ovdje, ne možete ni ovdje da živite.“

Poslije je sve to došlo do većeg nivoa, pa pokušavaju nešto da riješe po tom pitanju. Sad imamo mogućnost da kupimo jednu parcelu od jednog privatnika i da tu za sve četiri opštine formiramo jedno groblje za muslimane.

  • Problema je puno i misija Vam nije nimalo lagana. No, imali ste u prošlosti i puno težih iskušenja, zar ne?

– Hvala Bogu što čovjek ne zna unaprijed šta ga sve čeka, pa tako ni ja nisam znao na kakve sve probleme mogu ovdje naići. Nisu to bili samo problemi kao što su mesdžid ili groblje, nego i mnogo drugih problema – ličnih napada i uvreda, prijetnji, opstrukcija, svega ružnoga je bilo. Sad kao da je neko zatišje došlo, što tek onda može da ne valja. Pred buru je uvijek tiho.


Adem ef. Emrović i reis Rifat ef. Fejzić
[Ustupljeno Al Jazeeri]

Reis mi je prije nekoliko godina rekao da zna kako je moja specijalnost osnivanje džemata, jer sam prvi koji je osnovao sandžački džemat u Beču, još 1993. godine, ratne i teške. Osim toga, u Austriji sam još dva džemata osnovao, tamo gdje je bilo našeg naroda, pogotovo zbog rata i zato što su morali iselili i naći utočište u drugim, tuđim zemljama. I zbog svega što je znao o meni, reis mi je rekao da bi jedino ja mogao otići u Boku Kotorsku. Prihvatio sam se toga i došao ovdje, baš uoči referenduma o odvajanju Crne Gore od Srbije. Sve je to malo sa skepsom prihvaćeno i u početku je teško išlo. Nisam mogao ni naslutiti sve probleme koji će me dočekati. U mesdžidu, koji smo kupili u Tivtu, samo smo jednu džumu klanjali, a za drugu je sve bilo porazbijano. Unutra su u vrećama i kantama unijeli svinjski izmet i sve razmazali po tepisima i zidovima. Kakva je to mogla poruka biti za prvu bogomolju, za jedan mesdžid i kuću u kojoj bi se muslimani mogli okupljati?

Dobronamjerni ljudi, pametni ljudi sve su to osudili. Država je odmah reagovala kako treba i nešto finansijski pomogla da to dovedemo u red. Na taj način se i pročulo za nas, čuo je cijeli svijet da ovdje postoji mesdžid. U nekom zlu bilo je i dobra.

  • Vjerujete li da je sve to iza Vas i da neće biti novih, teških iskušenja?

– Sve sad ide polako, odmrzlo je sve to, bolja je klima nego što je bila. Hvala Allahu na tome. Ima iskušenja, ali moramo raditi. Uvijek sam govorio da mi ovo nije profesija, nego misija. Zaista nisam ovo shvatio kao posao, niti izvor finansija da bih od toga živio. Mnogo toga sam žrtvovao ovdje, ali nam mnogo toga nisu dale lokalne vlasti.

  • Nedavno su i crnogorske vlasti, odlučujući o slučaju učenice koja je s hidžabom došla na nastavu, poručile da nitko ne smije biti diskriminiran ako nosi maramu ili kapu, ako su oni sastavni dio nošnje jedne nacionalnosti, vjere ili običaja. Je li to potvrda zajamčene slobode vjeroispovjesti i novih, boljih vremena?

– Moram reći da su odnosi Islamske zajednice i države na jednom zavidnom nivou, jer zaista reis Rifat ef. Fejzić čini toliko puno. Ne znam da je ikad dosad, pogotovo na tom prosvjetnom i ostalim poljima što se tiče islamske zajednice, neko toliko učinio. Tu je i medresa u Podgorici, druga se gradi u Ulcinju. Riješeni su i problemi nošenja hidžaba, ali i fotografisanja žena muslimanske vjere za dokumente. One se mogu fotografisati pod mahramom. Osim toga, kad je hrana u zatvorima ili vojsci u pitanju, strogo se vodi računa o tome da bude odgovarajuća za muslimane. Uopšte, saradnja je na jednom takvom nivou da ga čak mnogi osuđuju što je toliko prisan, što ne znači da je to na štetu bilo države, bilo Islamske zajednice. No, to su oni koji ne mogu da gledaju dobro ili nečiji uspjeh. Ipak, to je jedan zavidan nivo i iznad je ovih ljudi u lokalnim upravama. Sve nas to ohrabruje, jer državne vlasti čine sve da se osiguraju, ali i provedu i žive prava muslimana kao vjernika i građana u Crnoj Gori.

Izvor: Al Jazeera