Oglasi

'Džihad' u BiH' (1): Mudžahedini su podvala Zapada

Misija 'islamskih ratnika' u BiH proizvela je više političke štete i kompromitacije BiH u svijetu, nego što je bilo vojne i finansijske koristi za državu.
Protestno pismo UNMO o incidentuUstupljeno Al Jazeeri

Fenomen stranih boraca u redovima sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini i 25 godina poslije rata zaokuplja pažnju javnosti i političko-analitičkih krugova, kako zbog činjenice da su geneze njihovog dolaska sasvim različite, tako i zbog posljedica i efekata koji ne prestaju, posebno u slučaju mudžahedina.

Vrlo pojednostavljena tumačenja razloga i smisla boravka stranih plaćenika ili dobrovoljaca označavaju ih kao avanturiste, „pse rata“ za novac, kao produžene ruke stranih agentura ili kao neinstitucionalnu podršku država iz kojih su došli. Ovisi da li su sa zapada stigli u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ili su kao „pravoslavni prijatelji“ Srbije i bh. Srba došli u Vojsku Republike Srpske (VRS) iz Rusije, Grčke itd. Međutim, pozadina dolaska islamskih boraca ostala je najkontraverznija i nikako se ne može pokriti objašnjenjem da se radilo samo o „pomoći ugroženoj muslimanskoj braći u BiH“. 

S obzirom na pravne, kulturološke, diplomatske posljedice njihovog dolaska i boravka te na međunacionalne i međumuslimanske odnose koji i danas opterećuju bh. društvo može reći da je pomoć ovih „dobrovoljaca“ i njihova proislamska motivacija, zapravo bila više politički štetna i kompromitirajuća za Bosnu i Hercegovinu, nego vojno korisna. Zato je neophodno rasvijetliti razne aspekte njihovog dolaska i djelovanja, a posebno u kontekstu aktuelne antiislamske histerije na globalnom nivou i mogućih reperkusija po BiH.

'Osnova za nešto drugo'

Dolazak mudžahedina u manjim grupama zabilježen je već od prvih mjeseci rata. Afganistanski borci, pripadnici radikalnih islamističkih grupa iz nekoliko zemalja širom islamskog afro-azijskog pojasa uglavnom su stizali u dolinu Lašve oko Travnika i Novog Travnika i na područja oko Bugojna i Zenice. Prvo i najvažnije njihovo odredište bila su sela Mehurići i Guča Gora sa čijeg područja su vrlo brzo nakon izbijanja sukoba i napada mudžahedina protjerani svi Hrvati.

Sankcionirana samo dva Arapina

Realna je pretpostavka da su počinioci zločina iz redova boraca afro-azijskog porijekla odmah nakon rata napustili BiH i otišli na druga ratišta te da je bilo nemoguće sankcionirati konkretne izvršioce. Međutim, bosanski sudovi nisu primijenili institut „komandne odgovornosti“ na njihove komandante (emire) koji su ostali u BiH niti ih procesuirali za „nepoduzimanje mjera da se počinioci kazne.“ U BiH je osuđen samo Abduladhim Maktouf i to na tri godine zatvora za pomaganje u izvršenju KD-a nezakonitog zatvaranja pet hrvatskih civila 1993. u Travniku, dok je glasnogovornik odreda El mudžahid Abu Hamza Imad Al-Husin, nakon što su ga organi BiH proglasili sigurnosnom prijetnjom, proveo sedam godina u Imigracionom pritvoru, a da protiv njega nikad nije podignuta nikakva optužnica.

Međutim, njihovo prisustvo, izgled, ponašanje i način prakticiranja vjere ubrzo su postali izvor čestih konflikata i sa muslimanskim stanovništvom i pripadnicima ARBiH, kojima su navodno došli pomoći.

„Pomoć muslimanskoj braći“ u Bosni ubrzo je postala teret jer su mudžahedini iz Egipta, Saudijske Arabije, Sudana, Jemena, Alžira... pokušavali vrlo agresivno promijeniti sekularni način života stanovništva, navike i sistem vrijednosti naturajući sasvim nepoznate oblike ponašanja ovdašnjem stanovništvu.

Nekadašnji pripadnik odreda El mudžahid Adnan Mešanović koji im se priključio kao maloljetnik o tome je već svjedočio u medijima: "Ideja koju je je propagirao džemat je bila ideja pokreta Džema islamija, ekstremističke muslimanske organizacije, kasnije blisko vezane sa Al-Kaidom. Te vehabije su imale finansijsku pomoć od Saudijske Arabije, Egipta i Alžira. Naročito se gajio kult emira, kult vođe. Naši muslimani ih nisu odmah prepoznali kao opasnost, mislili su da je u pitanju grupa ljudi koji su samo klanjali drugačije. Ali oni su temelje vjere površno tumačili. Koncentracija je bila fokusirana na džihad, globalnu politiku itd. U principu, to je bila polazna stanica za nešto drugo. U to vrijeme je bilo vrlo tvrdo nastrojenih. Takav je, recimo, bio i Abu Hamza Al Masri, koji je bio jedan od vođa“.

Dokument o paljevinama mudžahedina

Ustupljeno Al Jazeeri

Da je njihov dolazak bio „osnova za nešto drugo“ vrlo brzo se ispostavilo, a kako vrijeme prolazi, njihove i krajnje nakane autora čitavog projekta sve jasnije su se razotkrivale. One se danas artikuliraju npr. kroz „tumačenja“ karaktera rata u BiH kao džihada, kroz sudske procese bosanskim oficirima za zločine mudžahedina, današnja etiketiranja Bosne i Hercegovine kao riziko-faktora u svjetlu globalnih sigurnosnih prijetnji, a zatim i kroz sumnjive političke koncepte nacionalnih elita u BiH itd.

Nebitna vojna snaga, ekstremni zločini

Iako je čak i dokumentima nemoguće utvrditi koliko je mudžahedina prošlo kroz BiH uglavnom je realna procjena da je ovdje ratovalo od 1992. do 1995. godine ukupno 2.500 – 3.000 boraca. Ali, nikad u tom broju nisu ovdje bili istovremeno obzirom da su cijeli rat odlazili i dolazili. Tako da je u BiH na raspolaganju bilo maksimalno 800 do 1.200 boraca što je snaga ojačanog odreda ili jedne nepotpune brigade. Također, oni su bili raštrkani u nekoliko kampova te su zapravo bili raspoređeni u nekoliko manjih formacija jačine čete.

Jasno je da je ovakva brojnost u vojnom smislu, pored više od 200.000 bosanskih boraca, bila sasvim beznačajna. Njihova korist u borbenim djelovanjima ispoljavala se sporadično na taktičkom nivou, zabilježeni su značajniji uspjesi na ozrensko-vozućkom pravcu 1995. godine u završnim borbama i na još nekoliko tvrđih uporišnih tačaka srpskih snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH i to bi bilo sve.

Protestno pismo UNMO o incidentu

Ustupljeno Al Jazeeri

Vojni komandanti korpusa i Generalštaba ARBiH isticali su nekooperativnost odreda El mudžahid i nepouzdanost u sadjejstvu sa jedinicama 3. i 7. kurpusa ARBiH. Bosanski komandanti često nisu imali nikakvu komunikaciju sa mudžahedinima, njihove vođe (emiri) nisu prisustvovali planiranju akcija i brifinzima, a ako ih se i planiralo za akcije, onda su odbijali da učestvuju, birali gdje će ratovati uz stav da „njima komanduje samo Allah“. O svemu tome često su govorili generali Fadil Hasanagić, Fikret Ćuskić i Sakib Mahmuljin.

Najveći problem bilo je ponašanje mudžahedina prema zarobljenicima. U nekoliko navrata mudžahedini su otimali zarobljenike iz jedinica ARBiH i odvodili ih u svoje logore. Danas je gotovo nemoguće utvrditi koliko su egzekucija, čak i ritualnih ubistava zarobljenika oni izvršili, ali je činjenica da su to organi vojne sigurnosti zabilježili na područjima oko Travnika, Zavidovića i Vozuće. Posljedica je da su na procesima nakon rata za njihove zločine odgovarali bosanski oficiri, ali o tome nešto kasnije.

U pokušajima da se njihova samovolja obuzda, pripadnici ARBiH su više puta bili na rubu oružanog sukoba s mudžahedinima, a na zahtjeve vojnih komandanata prema političkom rukovodstvu u Sarajevu niko nije odgovarao efikasnim mjerama. Zapravo, smatra se da je uticaj na mudžahedine tada mogao imati jedino Alija Izetbegović i vrlo uski krug ljudi oko njega.

Spisak mudžahedina koji žele ostati u BiH i traže bh. pasoše

Nejasno je zašto je politički vrh tolerirao očigledno iskakanje odreda El mudžahid iz svih linija vojne subordinacije i koordinacije na frontu, kao i to što su na civilnom i vjerskom planu stranci AA porijekla (afro-azijskog) remetili gotovo sve ustaljene oblike života i to sa uvrjedljivom nadmenošću prema stanovništvu, pa čak i prema ulemi kao „kiafirima koji su napustili islam“. Jedan od razloga takvog političkog pokroviteljstva očigledno štetnog djelovanja stranaca može biti finansijska, tehnička, vojna i humanitarna pomoć koja je stizala iz islamskih zemalja u paketu s borcima. Ali taj razlog je ipak nedovoljan za toleriranje pričinjene štete.

Neki drugi razlozi svakako su političke prirode, a radi se o uticajima moćnih međunarodnih faktora kojima se Izetbegović i krug ljudi oko njega nisu ni mogli, a možda niti htjeli suprotstaviti radi vlastitih projekcija budućnosti Bosne i Hercegovine i njenog položaja u svjetskom poretku. U svakom slučaju projekat po kojem su mudžahedini stigli u BiH nema autore među liderima bosanskih muslimana, nego samo izvršioce. „Mozak“ projekta je daleko sofisticiraniji i moćniji sistem od njih, a niz indikatora podsjeća na britanski obavještajni i politički neokolonijalni establišment i njihov „modus operandi“. Indikatori su na svim nivoima, od taktičkog, preko strateškog do historijsko-iskustvenog.

Kraj prvog dijela

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.