‘Dvostruki suverenitet’ na Kosovu – nova (prazna) priča?

Vučić traži da Srbija „zauzvrat“ dobije „nešto“. A šta je to „nešto“? (EPA)

Sredinom aprila u medijima su se pojavile dve priče u vezi raspleta kosovske krize. Prvo su britanski i kosovski mediji objavili da je moguće pokretanje nove inicijative za primenu takozvanog „dvostrukog suvereniteta“, kojim bi navodno Beograd zadržao uticaj na srpske etničke sredine i sakralne objekte na Kosovu.

Druga priča iz srpskih medija odnosi se na već poznato pitanje navodnog „nasilnog pripajanja Kosova Albaniji“.

Obe informacije plasirane su uoči susreta zapadnobalkanskih lidera u Berlinu 29. aprila, na kom su već sada sve oči uperene u najviše predstavnike Srbije i Kosova.

I nije ovo prvi put da se pred slične skupove pokreću zvučne i za obe strane pomalo preteće priče, ali kakav je njihov efekat? Ovom prilikom nećemo o „pozajmljenom suverenitetu“ koje bi Kosovo moglo da dobije od države Albanije. Naše osnovno pitanje je – da li su realna očekivanja od Srbije da prizna nezavisnost Kosova?

Rebusi i probni baloni

Priča o „dvostrukom suverenitetu“ samo je jedan od rebusa koji se povremeno plasira u javnost iz različitih izvora. To su probni baloni za međunarodnu zajednicu, velike sile i pre svega svojevrsni test kako će reagovati politički subjekti i građani u Srbiji i na Kosovu.

Prisetimo se, bio je tu još 2007. Išingerov predlog modela „dogovora dve Nemačke“, pa modeli Severne Irske, Južnog Tirola, Hong Konga, Olandskih ostrva. Sve do Čosićeve „podele Kosova“, odnosno poslednjeg prošlogodišnjeg apdejta te ideje čije lobiranje „korekcije granica“ najviše pripisuju Bleru, a koju je javnost u Srbiji i na Kosovu gnevno odbila.

Teoretičari daju kompleksna tumačenja svih tih predloga, ali sva ta rešenja uvek su u krajnjoj instanci veoma jednostavna i predstavljaju politički eufemizam za priznavanje Kosova kao nezavisne države od strane Srbije.

Razlikuju se samo reakcije na te inicijative: neke su srpski političari poput Koštunice i Tadića otvoreno odbacili i dizali barikade, dok Vučić pokorno maše glavom i vešto prikriva da na njih neće pristati.

Vučić traži da Srbija „zauzvrat“ dobije „nešto“. A šta je to „nešto“? Čak i ako bi se recimo obistinio mračni plan otcepljenja Republike Srpske, srpski političari opet se ne bi mogli odreći Kosova jer to ne bi podržala crkva.

Uzalud se vjeruje Vučiću

Jedno vreme su istraživanja pokazivala da su (parafraziram) građani Srbije svesni da se ne može povratiti kontrola nad Kosovom, da ono za njih i u državi nije među prioritetima. Čak su sociolozi smatrali da je tada bio najpovoljniji momenat da se pokrene otvaranje pitanja: da li Srbija treba da se okrene EU budućnosti i prizna Kosovo?

Ipak, mimo racionalne i pragmatične logike, srpska politička scena je već tri decenije u mitskoj dimenziji a priznanje Kosova jednako je istorijskoj veleizdaji i političkom samoubistvu. Još se do pre godinu dana smatralo da će Vučić nekom da podmetne potpisivanje tog dokumenta, promeni preambulu u Ustavu, raspiše referendum o narodnoj volji po tom pitanju…

I građanske proteste sve više uzurpira konzervativna i nacionalistička opozicija iz Saveza za Srbiju i pokušava da ih usmeri prema opštoj nacionalnoj frustraciji da je očuvanje Kosova u stvari osnovna platforma za rušenje Vučića koji sprema „izdaju“.

Zato Zapad uzalud veruje Vučiću na obećanjima iz Briselskog sporazuma. Uzalud se nada i čeka da će u vladavini naprednjaka biti potpisan dokument o nekoj vrsti priznavanja nezavisnosti Kosova.

Mnogo realnije od tih zahteva je da Srbija polako ustupa Prištini svoj defakto postojeći dvostruki suverenitet u srpskim sredinama na Kosovu. Taj proces se već i odigrava, od 2011. godine i uvođenja carinskog pečata, pa sve do integracije Srba u kosovski pravosudni sistem, učestvovanje na izborima, itd.

Čekajući čudo

I pored toga što Srbiju svakodnevno napušta stotine mladih i obrazovanih ljudi, i što na Kosovu sve manje ima etničkih Srba, niko, a posebno ne bivši radikali, bez podrške naroda i crkve neće potpisati nikakav sporazum kojim se direktno priznaje Kosovo.

Tu su i Rusi koji svoju „meku moć“ potpuno fokusiraju na Kosovo i očuvanje statusa kvo. Moskva je tu dva koraka ispred EU i u Srbiji po pitanju bilo kog rešenja za Kosovo kontroliše i vlast, i opoziciju.

I ako se uopšte tema o „dvostrukom suverenitetu“ na Kosovu ozbiljno otvori i ona će postati još jedna (prazna) priča, jer na nju u ovom slučaju verovatno neće pristati albanska strana.

Neće se ni zaobići dramatičan rasplet ove situacije – prirodno stihijski ili nasilni.

Nasilni ukoliko dođe čak i do manjih međuetničkih incidenata na Kosovu, a zapadne ambasade stalno upozoravaju na takav rizik na severu. Scenario konflikta ide najviše na štetu srpskoj zajednici, poput tragedije od 17. marta 2004. godine.

Stihijska je situacija ta, koja se upravo dešava. A to je dugogodišnje dubiozno iscrpljivanje obe strane. Stagnacija Kosova, novi talasi masovnog odlaska i albanske omladine u inostranstvo. Osipanje brojčanosti posebno srpske zajednice koja će u takvim okolnostima imati sve manje volje da tamo ostaje. Uostalom, i sam Vučić je o tome govorio…

Poput srpskih tabloida koji čekaju Ruse i Treći svetski rat, i Vučić svaki dan čeka da se desi čudo: pobeda desničara u EU, ordenje Putina, ili još veći zagrljaj Si Đinpinga. Raspiruje se strah od otcepljenja Republike Srpske i sukoba sa Obradovićem…

Čudo koje će samo dodatno zamagliti, iskomplikovati situaciju i smanjiti pritisak Zapada na Vučića da bilo šta potpisuje i priznaje. Samo da kupi dodatno vreme koje će mu omogućiti stabilokratiju i nove mandate na vlasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera