Dvolične osude haške presude

Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Presuda, Haag
'I 25 godina nakon rata užasno je teška mogućnost suočavanja s vlastitim zločinima', piše autor (EPA)

Presuda šestorici političkih i vojnih čelnika samoproglašene Herceg-Bosne pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju poprilično je podigla napetost u Hrvatskoj i izazvala podosta histerije. Šok je, ne samo u Hrvatskoj, izazvalo samoubojstvo koje je u prijenosu uživo, odmah nakon što mu je žalbeno vijeće potvrdilo prvostupanjsku presudu, počinio jedan od osuđenih, Slobodan Praljak. Drugi šok, ponajviše po vlast, a naročito po vladajući HDZ, izazvala je potvrda teze iz prvostupanjske presude o udruženom zločinačkom pothvatu, kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik Hrvatske i osnivač HDZ-a Franjo Tuđman.

Prve reakcije u Hrvatskoj bile su, kako to biva, vrlo emotivne i neprerađene. Valjda vođena nadom da će se ponoviti scenarij u kojemu su prije pet godina oslobođeni generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, hrvatska je javnost bila slabašno pripremljena za ishod kakav je uslijedio te je vjerovala u čudo i samilost članova haškog žalbenog vijeća.

Upravo stoga presuda je dočekana s već svojstvenom dramom: burno, zapaljivo i neodmjereno spram svih žrtava zločina zbog kojih su osuđenima i izrečene kazne. Premijer Andrej Plenković u ime Vlade je poručio da ne prihvaća presudu. Smjesta su obznanjeni planovi za pripremu obaranja presude, Sabor je gotovo jednoglasno donio zajedničku deklaraciju i gotovo jednodušno održao minutu šutnje, dovitljivo posvećenu svim poginulim hrvatskim braniteljima iako je bilo posve jasno da je počast bila odana Praljku, koji je popio otrov.

Sam Praljkov čin većina je smjesta krenula uglas proglašavati junačkim djelom dostojnim časnoga vojnika, uspoređujući ga sa Sokratom, a sâm premijer kazao je da je Praljkov moralni čin bio poruka svima. Braniteljske udruge zatražile su osnivanje saborskog povjerenstva o ovoj presudi, a malo je bilo onih koji su o presudi nešto javno rekli, a da nisu ustvrdili kako je ona nepravedna te da je Haški sud – politički sud.

Plenković u apaurinskoj misiji

Da bi sinopsis ove drame bio potpun, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, čim je čula za izrečenu presudu, prekinula je posjet Islandu, pa se, kao da je posrijedi ratno stanje ili državni udar, vratila u domovinu, gdje je odmah odrješito poručila da “Hrvatska nije sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, nego je kroz pune četiri godine sudjelovala u obrani Bosne i Hercegovine”.

Nedugo zatim, da bi politička vrhuška pokazala onom nacionalno zagriženijem dijelu naroda da ne kani stati samo na srditim izjavama i osudama presude, najavljen je i svojevrsni diplomatski desant. Predsjednica je odletjela u SAD, kamo je, uostalom, planirala ići bez obzira na presudu, a gdje će sudjelovati na tematskoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o radu Haškog suda i ondje iznijeti stavove o posljednjoj presudi, dok je premijer otišao u Mostar u “misiju smirivanja situacije”, kako su to aranžirali provladini mediji. Doduše, jedni koga je tamo doista trebalo smirivati bio je Plenkovićev domaćin Dragan Čović, koji je za presudu u Haagu kazao da je bila – zločinačka.

Ona vječno šutljiva većina u Hrvatskoj ipak ne probavlja olako priču o djevičanskoj politici Tuđmanove vlasti spram Bosne i Hercegovine.

Sva ta gungula zapravo je bila očekivana i odrađena je glumački korektno. Jer, podvojenost hrvatske politike između onoga na što je formalno, a dijelom i prešutno obvezana članstvom u Europskoj uniji i onoga što mora reći svome narodu i biračima kod kuće u velikom je raskoraku.

Ne čudi, stoga, što su na Plenkovićevu prvu izjavu, lukavo formuliranu te medijski serviranu tako da se, ovisno o potrebi, može čitati do zareza ili od njega, graknuli iz Europe te mu poručili da je jedini premijer u Europskoj uniji koji brani ratne zločince. Europa naprosto nema sluha za taj nacionalistički diksurs i dvosmislene izjave o presudi.

I tako je, ni sedam dana nakon izrečene konačne presude šestorki u Haagu, Plenković u svojoj apaurinskoj misiji stigao u Mostar, ispucao nekoliko fraza pazeći mnogo više na ravnotežu u izrazu i rekavši da i nakon presude Hrvatska “prije svega stoji uz BiH i uz Hrvate u BiH”. Silno ublaživši svoju prošlotjednu retoriku, Plenković je jasno utabao oportunu političku trasu. Probleme će(mo) gurnuti pod tepih, zadovoljiti formu prema Bruxellesu, srdžbu zapakirati u prikladni omot i prepustiti vremenu da i ovaj slučaj ubrzo preplave drugi politički, ekonomski i socijalni problemi, kojih ne manjka. Stvari će ostati nedorečene i nedovršene, tako da se uvijek, prema potrebi, mogu ponovno potegnuti i politički zategnuti.

Uvrede i prijetnje smrću

U međuvremenu, Hrvatskom je zavladala histerija zbog haške presude. Na društvenim mrežama izriču se najgore uvrede, pa čak i prijetnje smrću onima koji ne misle “kao svi”. Neki su presudu iskoristili za stare političke obračune, pa je Vladimir Šeks kazao kako Praljkova smrt ide na dušu Stjepanu Mesiću jer je svjedočeći svojedobno u Haagu udario temelje tezi o udruženom zločinačkom pothvatu, koji Hrvatsku, sasvim s razlogom, sada strašno žulja.

Bivši ministar obrane i prvi čovjek Generalskog zbora Pavao Miljavac krivicu za presudu svalio je, pak, na Vesnu Pusić, jer je, kaže, Hrvatsku neprestano, i kod kuće i u svijetu, prokazivala za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Zasigurno najbizarnije od svega jest to što je zbog objava u kojima veličaju osuđenike u Haagu, a ponajviše Slobodana Praljka, mnogim hrvatskim desničarskim zborovođama Facebook privremeno blokirao stranice i profile, pa se predsjednica udruge “U ime obitelji” Željka Markić mrtva-ozbiljna obratila Plenkovićevoj vladi sa zahtjevom da od Facebooka zatraži obustavu cenzure.  

Ono što ostaje iza sveg ovog kravala, koji se, ipak, neumitno stišava, jest činjenica da ona vječno šutljiva većina u Hrvatskoj ipak ne probavlja olako priču o djevičanskoj politici Tuđmanove vlasti spram Bosne i Hercegovine i općenito političkoj bezgrešnosti prvog predsjednika, kao ni kolektivno izuzimanje od ratnih zločina na tragu one opasne i štetne teze još s početka devedesetih da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin.

Sudimo li samo po onome što se govori u javnome prostoru, ovdašnjoj kolektivnoj svijesti i četvrt stoljeća nakon rata užasno je teška mogućnost suočavanja s vlastitim zločinima i tamnim stranama svoje prošlosti. Ako se one i priznaju, uvijek se negdje uglavi onaj dijabolični “ali”, kakav je Plenković smjestio u svoju rečenicu da Hrvatska poštuje presudu, ali ne priznaje one njene dijelove koji govore o udruženom zločinačkom pothvatu.

No, taj je udruženi zločinački pothvat u presudi bio tek kontekst u kojem su izrečene presude za ratne zločine. A što se njih tiče, upadljivo je da se o njima nakon svega najmanje govori i da su žrtve ponovno ostavljene po strani.

Hrvatska vlast balansira na žici nastojeći ne zamjeriti se Europi i istodobno podilaziti onom uvijek nakostriješenom nacionalističkom dijelu javnosti. Zato postoji taj vražji “ali” u gotovo svakoj službenoj izjavi, bar kada su Haški sud i naši zločini pred njime u pitanju, da se time svaki službeni stav prelomi popola i po potrebi naglasi: jedan tjedan vrijedi ovo do zareza, a drugi tjedan ono iza njega.

A treći? E, tog trećeg sve već pada u zaborav. Do sljedeće prilike, do sljedeće presude. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera