Dvije plate u kući do prosječnog primanja

Piše: Mladen Obrenović

Kad se objave statistički podaci o prosječnim primanjima u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, uglavnom svi odmahuju rukom – i stručnjaci, a pogotovo oni kojima je plaća i dvostruko niža od prosjeka.

Vijest da najveće plaće imaju u Sloveniji, u prosjeku 1.002,75 eura, a najmanje u Makedoniji, gdje su prosječnja primanja 352,47 eura u tom smislu i nije iznenađenje, jer je i u vrijeme zajedničke države vrijedio takav odnos zapada i krajnjeg juga. No, javnosti je u svim državama poznato kako radnici u proizvodnji imaju najmanje, a zaposleni u državnoj administraciji najviše, pa to i stvara nerealnu sliku.

“Podaci o prosječnim primanjima su prilično iskrivljena slika stvarnog stanja u svakoj od zemalja Zapadnog Balkana. Na konkretnom primjeru Bosne i Hercegovine, u kojoj najmanje 50.000 ljudi radi u državnoj administraciji, jasno je da njihove, iznimno visoke plaće dovode do prosjeka od 423,87 eura”, ukazuje analitičar Almir Terzić.

Ilustrira svoje tvrdnje primjerom poduzeća u kojima radnici ili ne primaju plaću, ili imaju primaju minimalni iznos, na kojem se po zakonu mogu obračunavati doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

“Gledajući sa tog aspekta sliku, prosječna plata je realno dvostruko niža od one koja je stvarno prikazana. Radnik u Bosni i Hercegovini u prosjeku zaradi između 300 i 400 konvertabilnih maraka [150 do 200 eura], i to je ono što je realno, pa imamo iskrivljenu ekonomsko-socijalnu sliku. Dokaz tome je i minimalna penzija, koja u Bosni i Hercegovini iznosi 328 KM [164 eura]. I zato smatram da je to neki stvarni prikaz primanja koji živi, radi ili prima penziju u Bosni i Hercegovini”, dodaje Terzić.

‘Od prvog do prvog’

Zaposlenici koji su za Al Jazeeru govorili o stanju svoje kućne blagajne i načinu na koji žive “od prvog do prvog” u mjesecu svi odreda zahtijevali su anonimnost, što je i razumljivo s obzirom na neizvjesnost u očekivanju plaće, ali i nesigurnost radnog mjesta.

Bilo da je riječ o konobaru iz Travnika ili svestranom stanovniku Odžaka, koji “ima zlatne ruke”, pa je spreman prihvatiti bilo kakav posao i prekvalificirati se u kratkom roku za ono u čemu još nije vješt, priča je vrlo slična.

“Mladi smo, imamo dvoje djece i moramo se boriti za njih. Supruga radi u jednoj apoteci, a ja radim svašta. Više puta sam se i prekvalificirao ne bih li ovdje našao neki posao, išao sam u večernje škole za trgovca, radio kao taksista i prodavač. Kad ima posla i kad ima novca, sve je u redu, ali kad nema – idem ili u Holandiju, ili u Njemačku. I tako svakog ljeta”, kaže sugovornik, koji se predstavio kao Hasan iz Odžaka.

Kad uspije srediti neophodno dokumentaciju, ode u inozemstvo na mjesec ili dva i radi poslove na kojima se može zaraditi i tako pomoći svojoj obitelji. Žali se i kako je takva praksa uobičajena za mnoge u Posavini.

“Jako puno mladih iz našeg kraja odlazi tako u strane zemlje, pa se pokušava zaustaviti. Svaki put živim u strahu da će me odbiti, a ovdje posla ima sve manje, ili ga uopšte nema”, navodi.

Pomažu i roditelji

Vještine snalaženja u svakodnevnom životu iskusila je i Biljana iz Skoplja. Zajedno sa suprugom nastoji osigurati sretno djetinjstvo za svojih troje djece školskog uzrasta i stvoriti im onoliko da ne zaostaju za svojim vršnjacima.

“Kad dođe septembar i početak školske godine, nastaju pravi problemi. Obrazovanje u Makedoniji jeste besplatno, dobiju udžbenike, ali ne i pribor i sveske, koje im kupujemo. Sve ostalo što im nastoji priuštiti, kurseve stranog jezika i sportske aktivnosti, moramo da platimo. Veliki su i troškovi kupovine obuće i odjeće, nabavke hrane, režije su nam jako skupe, javni prevoz takođe”, priča Biljana.

I ona, i suprug rade kod privatnog vlasnika, a zajedno zarade do 580 eura. Navodi kako sve to “dosta teško” uspijevaju rasporediti.

“Pokušavamo da uštedimo ne kupujući nepotrebne stvari. Kad kupujemo nešto za kuću, barem dva puta mesečno idemo u velike markete, jer su male trgovine u naseljima i skuplje. Veoma je teško živeti u Skoplju, jer deca rastu i novac treba, pa pokušavamo naći bolji posao, jer je život dosta skup”, dodaje i napominje kako im u svemu, koliko to mogu, pomažu roditelji. Iako su u mirovini, od toga odvajaju koliko mogu.

Skup život u gradovima

Podgoričaninu Stefanu i njegovoj obitelji roditelji ne pomažu, nego ta pomoć ide u obrnutom smjeru. Uz posao koji rade, bave se i dodatnim aktivnostima kojima popunjavaju kućni budžet.

Supruga će mu, doduše, imati posao još samo mjesec dana, jer se privatna tvrtka u kojoj radi zatvara, a njezin vlasnik seli u inozemstvo, pa će dvije plaće u kući imati još kratko. Nakon toga, kako kaže, slijedi potraga za novim poslom. Svjestan je kako će jako teško pronaći posao koja donosi prosječnu crnogorsku plaću, koja iznosi 473 eura.

“Za sada oboje imamo posao od kojeg se može preživjeti, ali uz velika odricanja. Baš kako bi narod rekao – od prvog do prvog. To je puko razvlačenje, jer su veliki izdaci. Dosta je skupa struja, i gorivo je skupo, možda i najskuplje u regionu, nije ni hrana jeftina”, priča Stefan ono što je stvarnost mnogih u regiji.

Kao i svatko drugi tko živi u glavnom gradu, navodi kako je i Podgorica skuplja od drugih gradova u Crnoj Gori, osim od jadranskih destinacija, poput Budve, koje su poznata kao luksuzna mjesta.

“Srećom, nemamo kredite. Jedni smo od rijetkih koji nisu kreditno opterećeni i zaduženi. Uglavnom svi žive na nekim kreditima i ratama. Jesmo za kupovinu na rate, ukoliko se može, ali za kredite ne. Znam da je to nužno zlo i da to ljudi rade iz očaja, ali mi ne. Nikako”, odlučan je Stefan.

Građani sve siromašniji

Analitičar Terzić zaključno upozorava na brojne negativne trendove, prije svega na visoke životne troškove i potrošačku košaricu koja u nekim ex-YU državama službeno i dvostruko premašuje čak i prosječna primanja.

“Za prosječku potrošačku korpu u Bosni i Hercegovini radnik bi trebao da ima pet puta veća primanja”, kaže.

Po njemu, sve je očitije i siromaštvo građana.

“Običan čovjek u Bosni i Hercegovini sigurno živi ispod linije siromaštva, zapravo, možemo govoriti o više gladnih nego sitih. To najbolje potvrđuje činjenica o broju osoba koje koriste topli obrok u javnim kuhinjama, ali i podatak da je, nažalost, kontejner postao mjesto gdje ljudi često traže svoj obrok. I to je ono što je realna slika stanja ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i na Balkanu”, navodi.

Kad su već spomenuti krediti, podsjeća na trend koji je odavno zahvatio sve države na Zapadnom Balkanu.

“Nekada se koristio kredit da bi se kupio automobil, stan, namještaj… Sad ljudi često posežu za odgodama plaćanja, nerijetko uzimaju i hranu na odgođeno. Sve to najbolje ilustrira u kakvom se stanju danas nalaze radni ljudi u cijelom regionu”, zaključuje Terzić.

Izvor: Al Jazeera