Dva Aleksandra ili demokratija na kvadrat

'Dok su govorili na konferenciji za novinare, utisak je bio da vidimo jednojajčane političke blizance', piše autor

Aleksandar Lukašenko suvereno vlada Belorusijom već 25 godina. Prvi put je za predsednika izabran 1994. godine. Od trenutka kada se odvojila od tadašnjeg Sovjetskog Saveza Belorusija pod Lukašenkom nije bila samo prve tri godine svoje nezavisnosti. Peti uzastopni mandat Lukašenko je osvojio na izborima 2015. sa 84,09 odsto glasova. Zahvaljujući referendumu, ima pravo na neograničeni broj mandata.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ovaj uvod dovoljno govori sam za sebe. Dugi niz godina je smatran za poslednjeg diktatora u Evropi, a onda se to promenilo kada je Belorusija zauzela neutralan stav prema sukobu između Ukrajine i Rusije i čak bila domaćin, pod njegovim pokroviteljstvom, potpisivanja sporazuma između suprotstavljenih strana, uz prisustvo Francuske i Nemačke, 2014. godine. Usledilo je i oslobađanje pojedinih opozicionih prvaka iz zatvora.

Sve to, međutim, ni izbliza ne može da anulira stvarno stanje demokratije i ljudskih prava u Belorusiji. Tog i takvog Aleksandra primio je naš Aleksandar (Vučić), predsednik Srbije. Naš Aleksandar mu nikada nije i neće zaboraviti što se 1999. godine spakovao u avion i doleteo u Beograd usred bombardovanja, pruživši tako podršku Srbiji, koja je bila pod NATO-ovim bombama. I ne samo to – naš Aleksandar je rekao da je beloruski Aleksandar spremio svoje borbene avione da i oni polete put Beograda kako bi pomogli u odbrani, ali da Slobodan Milošević nije hteo da se to desi.

Čokolada, avioni, neograničeni mandati…

Po toj logici Belorusija je veći prijatelj Srbiji od “majčice” Rusije. Ako dodamo da imaju fenomenalne čokolade, a verujemo našem Aleksandru na reč, onda smo stvarno blagosloveni ovim prijateljstvom. Čokolade, avioni, neograničeni mandati…

Srbija je, verovatno, retka zemlja u srcu Evrope koja, što bi naš Aleksandar rekao, sladostrasno prima beloruskog Aleksandra. Tek ove godine, i to posle tri godine posta, jedna država članica Evropske unije primila je beloruskog Aleksandra – Austrija. U Beogradu mu je ukazana i čast da se obrati i poslanicima u srpskom parlamentu. Ta sladostrast se osetila čim je beloruski Aleksandar nogom kročio pod kupolu skupštinske sale. Prolomio se aplauz, ali onaj najjači je došao iz klupa u kojima su smešteni srpski radikali. Aplauz kojim je Vojislav Šešelj, čelnik radikala, dočekao beloruskog Aleksandra, u najmanju ruku, u rangu je aplauza kojim ispravnost reči našeg Aleksandra potvrđuje Marko Đurić.

Beloruskog ambasadora je ovaj aplauz taknuo u srce i, kako prenose mediji, prekršio je protokol, pozdravivši se se svojim starim znancem. Ko zna, nije beloruski Aleksandar toliko sveznano biće; možda i ne zna da naš Aleksandar i njegov drug Šešelj nisu više u istoj partiji. Nije to, na kraju krajeva, mnogo ni bitno. Sve je to iznedrio jedan kazan.

Govor koji je usledio bio je, međutim, maestralan. Taj govor je pokazao da čovek koji je 25 godina predsednik jedne države, uz silne probleme tokom svoje vladavine, nije izgubio smisao za humor. U jeku srpskih trvenja u vezi sa situacijom u zemlji, nepostojećih pregovora o izbornim uslovima, duboko iskopanih političkih rokova, beloruski Aleksandar nam je dao recept. Pozvao nas je, maltene, da se ugledamo na njegovu zemlju i nedavno organizovane parlamentarne izbore.

Mukotrpno građenje raja na Zemlji

Utisak je bio da slušamo našeg, a ne beloruskog Aleksandra. Rekao je da minuli izbori u Belorusiji ne mogu da budu “demokratskiji”. Da, to su najslobodniji i najdemokratskiji parlamentarni izbori u novijoj istoriji. Na tim izborima je opozicija imala pravo da se kandiduje, ali ne i da osvoji mandat. Na parlamentarnim izborima u Belorusiji pre dve nedelje opozicija je osvojila nula mandata. Beloruski Aleksandar je rekao da je on stvarno želeo da tri-četiri opozicionara uspeju da se dokopaju, ali da ne može on da ih uzme za ruke i uvede ih u parlament.

Slično Srbiji, i beloruske opozicionare plaćaju strane službe, žive bogato, voze se u skupim kolima, čak se žene i udaju po pet puta. Za to vreme beloruski Aleksandar, poput našeg Aleksandra, mukotrpno radi ne bi li od svoje zemlje napravio raj na Zemlji. Našem Aleksandru odmah su počele da se vrzmaju čudne misli u glavi. Ako može beloruski Aleksandar, zašto ne bi i naš Aleksandar imao bezopozicioni parlament? Sve mu ide naruku. Ionako mu je beloruski Aleksandar ponudio pomoć kada je politika u pitanju.

Da je na dobrom putu govori da je već delegacija njegove Srpske napredne stranke bila u poseti bratskoj Komunističkoj partiji Kine, na čelu sa pomenutim Đurićem, sa idejom da izuči njihove metode uspešnog bavljenja politikom. Koliko je poznato, ni u kineskom parlamentu nema opozicije. Još kada bi uspeo da se nekako poveže sa Kim Džong-unom iz Severne Koreje, dostigao bi ideal koji niko nije uspeo da dostigne.

Nisu daleko ni Putin ni Kina

Dok su govorili na zajedničkoj konferenciji za štampu, stojeći jedan pored drugog, utisak je bio da vidimo Aleksandra na kvadrat, jednojajčane političke blizance. Bez ikakvih problema bi novinari mogli da im zamene reči i ne bi pogrešili. Naš Aleksandar je imao priliku da se, uz beloruske čokolade, upozna sa metodama beloruskog Aleksandra, koje bi mogao da primeni na predstojećim izborima. Pet predsedničkih mandata je preveliko iskustvo. Naš Aleksandar sa jednim mandatom deluje nekako kao novajlija.

Sve je ovo, međutim, mnogo ozbiljnije nego što nam se čini. Na stranu ono što se dešava u Srbiji, u trenutku kada se, zvanično, Beograd bori za nastavak pregovora sa Evropskom unijom naš Aleksandar gosti beloruskog Aleksandra i odmah kreće za Soči, kod Vladimira Putina. Nije baš ni ta Evropska unija toliko naivna kako nam se čini. Srbiji će biti odobreno otvaranje samo jednog poglavlja. Poruka je primljena, barem kad je reč o Briselu.

I, na kraju, još malo o predstojećim izborima. Ako je poseta beloruskog Aleksandra našem Aleksandru bila predigra, susret u Sočiju sa Vladimirom bi mogao da bude pravi “hardkor”. Ne zbog afere sa ruskim špijunom u Beogradu, koju smo Moskvi već oprostili i arhivirali, nego zbog modela kojim se Putim razračunava sa internetom u Rusiji. Poznato je da se naš Aleksandar mnogo srdi zbog Tvitera i ostalih društvenih mreža. Mogao bi naš Aleksandar mnogo toga da usavrši, pa čak i da ih sve zajedno nadmaši. U Srbiji nismo daleko od toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera