Duraković: Novi pristup proučavanju orijentalne poezije

Autorov poetološki pristup proučavanja izmiče ograničenjima filoloških, pozitivističkih, historijskih i sličnih pristupa (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Munir Mujić

Esad Duraković, Klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom jeziku: Poetološki pristup, Univerzitet u Sarajevu, Orijentalni institut, 2018, str. 367.

Klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom obrađivano je u brojnim radovima, studijama, disertacijama, pregledima i prikazima diljem svijeta, a bosanskohercegovačka orijentalistika može se pohvaliti činjenicom da je dala nemali doprinos na ovom polju. Prebogata i raznovrsna poetska produkcija na ovim jezicima na jednoj strani otvara vrata različitim pristupima, a na drugoj izmiče sintetičkim zahvatima koji bi obujmili i predstavili ovu književnost kao sistem. 

Studija akademika Durakovića, Klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom jeziku: Poetološki pristup nastala je upravo kao rezultat autorova nastojanja da se klasično pjesništvo na ovim jezicima posmatra u okviru poetološkog pristupa koji izmiče ograničenjima filoloških, pozitivističkih, historijskih i sličnih pristupa.

U prvom poglavlju naslovljenom kao Historija književnosti i/ili poetika autor govori o problemima s kojima se susretalo proučavanje bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima, od problema koji su bili uvjetovani ometanjima od strane službene politike jugoslovenskog režima do različitih metodoloških problema. Jedno od važnih pitanja u tome pogledu bilo je pitanje nominiranja bošnjačke baštine na orijentalnim jezicima. Autor pokazuje da je način nominiranja te baštine odslikavao u najvećoj mjeri i metodološke pristupe ali i izvanknjiževne faktore, kao što je etnocentrični pristup književnosti u okviru kojega se književnost koristi za argumentiranje nacionalnog identiteta.

Drugo poglavlje, Osnovni povijesno-poetološki pojmovi u klasičnoj književnosti, obrađuje nekoliko pojmova koji su obilježili stvaralaštvo na orijentalnim jezicima a koji su vremenom doživjeli reduciranja. Jedan od takvih pojmova jeste adab. Ovaj pojam čiji je opseg u klasičnom periodu težio ka univerzalizmu u smislu obuhvatanja književnosti, obrazovanosti, uljuđenosti i sl. sveden je na književnost u užem smislu.

Autor govori i o odnosu sunizma i šiizma i dinamici toga odnosa koja je generirala ogromnu energiju u oblasti kulture, potom obrazlaže pojmove ša'ir (pjesnik) ši'r (pjesništvo) i odnos nadnaravnog i estetskog koji se u ranom periodu u arabljanskom miljeu isticao kao veoma važan.

Odnos islama prema poeziji i dekonstruiranje predrasude o tome da islam zabranjuje poeziju autor obrađuje u potpoglavlju naslovljenom kao „Pjesništvo pod Poslanikovim Plaštem“, gdje se pravi semiotički zahvat u čuveni slučaj kada je vjerovjesnik Muhammed, a.s., zaogrnuo pjesnika Kaba Ibn Zuhajra ogrtačem nakon što je ovaj izrecitirao pjesmu njemu u čast. Tim simboličkim činom vjerovjesnik je, ukazuje autor, „zaogrnuo“ i samu poeziju i pokazao da ne prezire i ne odbacuje poeziju kao nešto suprotno islamu.

U trećem poglavlju koje nosi naslov „Pojmovi stvaralaštvo i lijepo u klasičnoj književnosti” autor iznosi argumentaciju o neadekvatnosti proučavanja klasične književnosti sa stanovišta sadašnjosti, te ukazuje na probleme u poimanju stvaralačkoga i lijepoga u klasičnoj književnosti koji proistječu iz takvoga pristupa.

Četvrto poglavlje naslovljeno sa „Ka morfologiji književnih žanrova/formi: postojanost poetičkog sistema” autor je posvetio propitivanju stare arapske kaside kao pra-forme iz koje su se u arapskoj, ali i u perzijskoj i turskoj književnosti razvile druge pjesničke forme. Forma arapske kaside, pojašnjava autor, bila je njen kohezivni faktor koji ju je čuvao od rastakanja pod pritiskom politematičnosti.

I nakon disolucije i transformacije stare kaside u vidu različitih poetskih žanrova upravo je forma ta koja je garantirala prepoznatljivost zajedničkog ishodišta. U tome smislu Duraković upućuje na to kako je za valjano razumijevanje klasične književnosti na arapskom, perzijskom i turskom jeziku nužno proučavanja morfologije i povijesti književnih formi, te nakon podrobne analize zaključuje da je bez obzira na nastanak različitih formi integrizam klasike veoma snažan jer je morfologija ishodišne forme uvijek prepoznatljiva i upućuje „uzvodno” – ka svome vrelu u staroj kasidi.

‘Religijske istine’

U petom poglavlju koje nosi naslov „Sufijska poezija: veliki poetički obrat” autor pokazuje kako je u sufijskoj poeziji, nakon što je Kur'an odrekao pjesništvu status „spoznajnog” teksta pjesništvo ponovo posegnulo za „religijskim istinama”, za vjerskim (imaginacijskim) spoznajama. Duraković obrazlaže i odnos sufijske poezije i gazela i to u smislu eksploatiranja ideje profane ljubavi u gazelu i ljubavi prema Apsolutu u sufijskoj poeziji.

Pri tome pokazuje kako se u sufijskoj poeziji ponovo vraća primat sadržaja nad formom i ukazuje na transpoziciju čulnog u spiritualno i transcedentno koja se na planu poetskog iskaza opredmećuje u evoluciji simbola iz poređenja i metafore. „Neki najfrekventniji toposi“ naslov je šestog poglavlja u kojem autor analizira neka od općih mjesta u klasičnoj književnosti na arapskom, perzijskom i turskom jeziku: topos uzvišenosti i skromnosti (pohvala Bogu i blagoslov Vjerovjesniku na početku i izostavljanje ili neekspliciranje imena autora), topos voljene osobe, mahlas kao topos skrušenosti i dr.

Duraković je na osnovu sintetičkih zahvata u klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom jeziku došao do vrijednih zaključaka o tome da je riječ o pjesništvu kojim vladaju isti poetički zakoni, odnosno o pjesništvu koje ima ista poetička ishodišta. Posebna vrijednost ov knjige jeste u tome što je poticajna i „otvaračka”, u smislu da potiče na potrebu propitivanja poetičkih zakonitosti, književnog i književnokritičkog pojmovlja i povijesnog i kulturološkog konteksta čak i onda, ili pogotovu onda, kada ih se drži svakodnevnim i općepoznatim.

Izvor: Al Jazeera