Dugo i tiho čekanje u redu za bebu

Mašići su uspjeli iz prvog pokušaja 2012 – dobili su blizance, koji su nedavno napunili pet godina (Ustupljeno Al Jazeeri)

Svaki šesti par na zapadnom Balkanu ima problema s neplodnošću, no iz udruženja iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije za Al Jazeeru ističu da zbog nepostojećeg državnog registra ne mogu izaći s egzaktnim podacima o broju osoba i postupaka, kao i da zbog konzervativnog mišljenja javnosti mnogi ne odlučuju istupiti sa svojim problemom.

Navode kako “sa stavovima široke populacije o neplodnosti spadamo u najkonzervativne države Europe u kojima je neplodnost jednako zastupljena kao u razvijenim zemljama Europe, no o istoj se premalo govori”.

Dodaju kako je neplodnost bolest za koju postoje metode liječenja i za Al Jazeeru nude svoje životne priče, kao i šta se može uraditi.

Greške ljekara u djetinjstvu

U zemlji Srbiji kad se udaš – očekuje se od tebe da rađaš. Očekuje se od žene da bude majka, a od muškarca da bude otac. Jedno su očekivanja, drugo želje, a treće mogućnosti. Kad sam bila mala, mislila sam da su deca najveće blago, kad sam malo porasla, mislila sam da su još veće, a sada mislim da su najveće. Da li zbog toga što ih još uvek nemam, pa čovek želi da ima ono što nema, ili, pak, iz drugih nekih razloga – ne znam.

Sa 11 godina imala sam nesreću da zbog greške lekara doživim, kao devojčurak, pucanje slepog creva! Tako bezazleno, a tako kobno… Bila sam najmlađa osoba na ginekologiji tada. Zvali su me Tufnica jer sam imala tufnastu alergiju na neke lekove. Otkud na Ginekologiji zbog pucanja slepog creva? Pa zbog toga da bi se lekarska greška bar malo ispravila i da se devojčici od 11 godina ne bi uskratila mogućnost da jednog dana postane majka. Da se devojčica ne bi reproduktivno unakazila. Ma kratko rečeno – da mi na hirurgiji ne bi izvadili sve reproduktivne organe.

Tada nisam znala šta to znači, nije me ni zanimalo. Proganjala me rečenica doktorke koja me ljubazno pustila da poletim van zidina bolnice: “Draga moja, ti si sad mala, ali kad porasteš, setićeš me se i doći ćeš ponovo.”

Prošle su godine i godine. Više nisam bila devojčurak zaljubljen u parkove i igru već devojčurak zaljubljen u muškarca – postala sam žena. Mislila sam, eto sad ću ja, ovako mlada, sa samo 23, za tren da za zatrudnim. Pa u tim godinama se i od poljupca ostaje u drugom stanju! Tako sam se, u stvari nadala, ali me ipak negde u dubini duše podsetio glas doktorke iz detinjstva – “videćemo se opet”. Nadala sam se da je njena namera bila jednostavna – da na svet donese mog malog anđela. Malo me bunio jedino njen glas, u glasu sam osećala neku bojazan. Prolazili su meseci, od trudnoće ništa.

Bezbroj kupljenih testova za trudnoću, bezbroj prolivenih suza kad osetim onaj ružni tzv. PMS. Počinju pitanja, još uvek samo u glavi – zašto NE? Prođe još par godina… Brzo. Kao tren. Onda jedan šok – obilno krvarenja i bolnica. Prva pomisao – spontani. Ipak, u bolnici konstatuju da nije, ne znaju razlog krvarenja. Da, ponovo bolnica. Nema onog parka, ali je tuga ista. Kreću nagađanja – pa da li imate ovo, da li imate ono… I na kraju: “Ma ostanite Vi kod nas da ispitamo šta Vam je.”

Novo životno poglavlje

Ostadoh ja tamo i otvorih novo poglavlje u svom životu, Poglavlje “vantelesna oplodnja”. Ne, nije odmah ponuđena vantelesna oplodnja – ponuđeno je, kao na tacni, vađenje desnog jajnika. Kažu: mora – cista velika, “zauzela mesto” na desnoj strani, baš tamo gde je bilo sve ono od slepog creva. U poslednjem trenutku – ipak odustaju od zahvata. Kako? Zašto? Eto, nismo lepo procenili… I ja odoh kući, sa oba jajnika, preplašena institucijom gde se tako lako upada u tugu, gde se tako lako gube mogućnosti…

Onda nastavljamo ispitivanje. Krvarenje je stalo, ali problem ostao. ‘Ajde da produvamo malo te jajovode, da vidimo zašto “to” ne ide. Posle produvavanja – još jedan šok za organizam, šok za ženstvenost – jajovodi neprohodni, postoje dva hidrosalpinksa! Hidro ŠTA? Vi, draga gospođo, ne možete tako lako da budete mama…

U životu sam uvek bila borac, pa rekoh – ma ne želim sebe ni sad da izneverim. Postoji li opcija? Postoji! ‘Ajmo dalje, šta se može ućiniti? Mora prvo jedna “mala” operacija, da se vidi da li se može malo otpušiti koji jajovod. Od malih zahvata i malih operacija već imam strah. Ipak, šta ću – što se mora nije teško. A i sve za bebu! Ipak imam viši cilj. Mislim u sebi – još samo to i gotovo!

“Mala operacija” završila se posle tri sata, “malom operacijom” zauvek su zatvoreni jajovodi… Suština: “Gospođo, Vi prirodno mama nećete biti jer smo vas sterilisali.” Osećaji koji obuzmu ženu u ovakvim situacijama ne mogu se ovde opisati. Osećaji koji obuzmu ženu koja jako želi da bude majka.

Tek sad shvatam koliki sam borac, zauzimam stav i krećem. Drugo bojno polje – vantelesna oplodnja. Sa 29 godina ulazim u prvi proces vantelesne oplodnje još uvek nesvesna šta je to. Mislim – to je to, odeš po bebu, uđeš, oni ubace bebu i ti izađeš s njom… Eh, mladosti, eh, neiskustvo… Onda ubrzo i drugi pokušaj, ‘ajmo, sad smo jači, sad smo iskusniji… Ponovo ništa.

Samo dva pucnja

Država Srbija pružila mi je samo dve mogućnosti, samo dva pucnja. Sad moram sama da pronalazim novac i da pokušavam. Život u čekanju i pokušavanju. U privatnoj klinici veruju u moje godine, “mlada si”, kažu, “biće to, samo veruj”. Mislim u sebi da kažem: “Verujem ja; da ne verujem, ne bih bila ovde.” Odlučim da proverim sve što mogu. Sve! Analize, hormoni, krv nekoliko litara na analizu, brisevi…

Proverim sve što mogu, ali rekoh: ‘ajd da proverimo i zašto ta moja materica neće bebu? Mislim u sebi “Pa to je samo dva dana u bolnici i gotovo.” Uvek sa tom istom mišlju – još ovo i gotovo je. Prilikom te provere meni matericu probuše! Budim se iz anestezije, kad ono rez po sredini stomaka! Ljudi, pa ja sam samo žena sa dve vantelesne iza sebe i želim da budem mama, a došla sam da proverite zašto se to ne dešava, ne da mi dodatno otežavate ionako trnovit put!

Zarasle su rane. Samo jedna nije. Skinuli su konce, ali nešto konac ne može da zašije. Padoh, ali krenuh dalje u borbu. Počela sam da nižem: još jedan proces vantelesne, pa još jedan… Težak je trenutak kad u laboratoriji dajete krv za TU analizu – da li jeste ili niste trudni. Ruka drhti, kolena klecaju. Kad rezultati stignu, nemate snage da otvorite i pogledate papir. Osećam bebu, kao da je tu… a papir kaže NE. Onda novi problem – a šta bih to mogla da prodam u kući što ima dovoljnu vrednost da se plati beba? Kažu u klinici: “Samo pokušavajte! Desiće se, ali budite uporni!” Uporna sam!

Novac mi treba za još jedan pokušaj, samo još jedan! Mora da je to TAJ pokušaj! U razmišljanju o novcu pomislim da li je moguće da zemlji u kojoj živim nije stalo do mog “malog” doprinosa? Pa za mene je to ceo svet! Nekom je ceo svet kuća na Dedinju, nekom mobilni telefon… Puste pare! Sreću nam kvare! Ljuta sam na državu kojoj novac znači više nego plač bebe! Kakvi smo to ljudi? Dokle da čekam u redu za bebu?

Zakoni i pravilnici u Srbiji

Jovanović kaže da u Srbiji postoji novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, koji je donesen ove godine.

“Pre ovog Zakona bio je na snazi prethodni zakon iz 2009. godine. Novi zakon je mnogo bolji, dozvoljava donaciju reproduktivnih ćelija i embriona, dozvoljava ženama koje su bez partnera proces vantelesne oplodnje sa doniranim materijalom, predviđa Banku reproduktivnih ćelija i centralni registar, ali i uvoz i izvoz materijala (reproduktivnog)”, ističe ona.

No, ovaj zakon još se ne primjenjuje jer ga moraju pratiti pravilnici koji tačno definišu uvjete ovakvog vida liječenja steriliteta.

“Rok za donošenje pravilnika je 18 meseci. Mi čekamo sada donošenje ovih pravilnika i nadamo se najboljem. Smatram da ovakav zakon donosi boljitak, svakako, samo treba pametno i brzo odreagovati.”

Rušiti tabue i ubijati stigme

Ovo je priča Sandre Jovanović, predsjednice Udruženja Šansa za roditeljstvo iz Srbije. U razgovoru za Al Jazeeru ona ističe kako u ovoj državi ne postoji svijest o tome koliki je problem neplodnost i da je upravo zbog toga napravljeno Udruženje kako bi “rušilo tabue i ubijalo stigme koje se i dalje vezuju za ovu proceduru”.

“Neinformisanost stanovništa o mogućnostima lečenja, sramota, stid i nepoverenje i dalje su prisutni. Neplodnost postoji od kad je sveta i veka, s tim da se odvajkada vezivala za ženu kao uzročnika problema. Sada možemo sa sigurnošću reći da je podjednako zastupljen i muški sterilitet. Ipak, muškarci se teže ohrabruju da o problemu govore, potraže pomoć”, ističe ona i dodaje kako posebno treba raditi na “podizanju svesti i edukaciji kako bi stanovništvo bilo upoznato sa problemom, a i kako bi parovi shvatili da rešenje postoji”.

“Verujem da se zna da je neplodnost problem regije, ali isto tako verujem da se ne zna u kojoj meri je problem, a problem je veliki i ne tiče se samo ljudi koji imaju problem sa začećem već svih”, kaže Jovanović za naš portal.

Kaže da nevladin sektor u Srbiji radi na podizanju svijesti i u borbi protiv neplodnosti, a za vjerske zajednice dodaje:

“Verske zajednice do sada nisu imale velikog uticaja na donošenje Zakona i sprovođenje istog. Nadamo se da će i dalje tako ostati.”

Blizanci iz prvog pokušaja

Marijan Mašić iz podgoričkog Udruženja Naš san Al Jazeeri je ponudio svoju priču koja pokazuje kako ovaj postupak može donijeti sreću u ljudske živote.

Crna Gora: Tri pokušaja o trošku države

Mašić objašnjava da u Crnoj Gori parovi mogu imati do tri postupka o trošku države, kao i dovoljan broj klinika za Crnu Goru.

“Dosta ljudi ide u Prag, po meni, dosta nepotrebno, jer su kod nas doktori dovoljno stručni. Država donira tri pokušaja, a oni za prvi idu u Prag, potroše 6-7 hiljada evra i ne uspije im, država refundira oko 1.600, oni su, znači, 5.000 evra bacili. Kažem im: ‘Uradite tri pokušaja ovdje, vjerujte našim ljekarima, nisu oni ništa nesposobniji od onih gore u Češku. Kad ‘ispucate’ tri pokušaja, onda idite gdje god želite.”

Naš sagovornik ističe da je u ovoj priči novac ogroman problem.

“Mnogi uzimaju kredite po nekoliko hiljada evra, odu vani i ne uspiju. To ih slomi psihički, moraju vratiti kredit, čekati dok ga vrate, pa uzeti novi…”

“Mi smo se 2006. uzeli, godinu i po vidjeli smo: ništa se ne dešava. Prvo je supruga otišla na pregled, bila je u redu, ja sam onda otišao i spermogram je bio katastrofa: od 20 miliona ja sam imao 3,5 miliona, a sa preko osam miliona može prirodna trudnoća”, govori Mašić.

Na ultrazvuku su mu utvrdili kako je problem varikokela, vena koja se spušta u testise i protok krvi kroz nju zagrijava spermatozoide i uništava ih.

“Kao, to je rutinska operacija, ja odmah pristanem i operišem, ali se ustanovi da to veze nije imalo. Poslije operacije sa 3,5 miliona pao na nulu… Onda sam bio na terapijama, koje dosta koštaju svaki mjesec, no čovjek ne žali. Godina-dvije, ništa se ne dešava, vratilo se na 2,5 miliona i stalo.”

Nastavlja kako je u svome životu predrasude davno odbacio.

“Sjeo sam sa suprugom da se dogovorimo: ‘Hoćemo li da idemo, da se borimo?’ – ‘Hoćemo.’ Prijavili smo se na kliniku na Cetinje, gdje se moglo ići o trošku države. Gore – katastrofa koliko se čekalo. Zovnuli su nas, pripreme trajale, vadili nalaze, to je borba živaca i strpljenje treba ogromno da se dođe do cilja.”

“Psiha je, po meni, ogromnu ulogu odigrala, nismo se opterećivali da li će uspjeti ili neće, imamo tri puta o trošku države i uspjeće, nismo negativci. Prvi put nam je uspjelo, 2012. godine, klinci se rodili, odmah blizanačka trudnoća, Bogu hvala, sve ispalo kako treba. Dobili blizance i neki dan proslavili pet godina.”

Predrasude su veliki problem Balkana, pa tako i Crne Gore.

“Gledajući statistiku, 65 procenata problema je do muškarca u bračnoj neplodnosti. Mene, kao laika, to dovodi do zaključka da je i prije bilo tako, ali se sva krivica svaljivala na ženu. Imam primjer: žena zove i kaže kako ne zna što će da radi, da je napadaju, da je neplodna, ćeraju je iz kuće svekar, svekrva, đeverovi… Sa ženom je sve u redu, mužu je nalaz katastrofa, a on šuti i neće da kaže ‘Puštite je, do mene je.’ Mi se toga nikad nećemo osloboditi”, smatra Mašić.

Hrvatskoj treba novi zakon i više izdvajanja

Kordić smatra da se u Hrvatskoj Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji mora mijenjati “na način da nema nepotrebnih restrikcija, poput oplodnje maksimalno 12 jajnih stanica”.

“Republika Hrvatska mora izdvojiti veći iznos za liječenje postupcima medicinski potpomognute oplodnje, omogućiti donaciju gameta u Hrvatskoj, te u cijelosti povećati kvalitetu liječenja, posebno u državnim centrima za humanu reprodukciju. U razvijenim državama, kao, npr., u Skandinaviji, udio djece rođene iz postupaka medicinski potpomognute oplodnje gotovo je osam posto i raste, dok u Hrvatskoj iznosi dva do tri posto”, navodi.

“S obzirom na to da je udio neplodnosti gotovo identičan u cijeloj Europi, zamislite koliko ljudi u Hrvatskoj živi bez potomstva samo zato što žive u neprijateljski raspoloženom i kulturološki ograničenom okruženju.”

Ne povjeravaju se ni najbližima

Klaudija Kordić iz hrvatske Udruge Roda ističe da u razvijenim državama ne postoji dovoljno razvijena svijest o tome kako i u kojoj mjeri neplodnost nepovoljno utječe na sve sfere društva.

“U Hrvatskoj situaciju dodatno otežavaju utjecajne udruge kojima je cilj potpuna zabrana postupka medicinski potpomognute oplodnje jer takvo suvremeno liječenje neplodnosti smatraju grijehom. Jedini odgovarajući način osvještavanja građana jest edukacija, koja neminovno mora početi u osnovnoškolskoj dobi na način da se u dovoljnoj mjeri razvije svijest svakog pojedinca o vlastitim reproduktivnim mogućnostima i limitima kako bi mogli donijeti informiranu odluku u budućnosti”, ističe ona u razgovoru za Al Jazeeru.

Dodaje kako je negativan stav Katoličke crkve u Hrvatskoj prema modernom liječenju i metodama medicinski potpomognute oplodnje doveo Hrvatsku u situaciju da je 2009. izglasan tada najrestriktivniji zakon u Evropi kojim se reguliše liječenje neplodnosti.

“Takav je zakon, koji je bio na snazi pune tri godine, mnoge parove lišio mogućnosti da postanu roditelji, a istodobno mnoge parove otjerao na liječenje u inozemstvo. Srećom, zakon je promijenjen 2012., ali Hrvatska samo naizgled ima liberalan zakon i mogućnosti liječenja. Restrikcije su i dalje prisutne, osobe koji idu na medicinski potpomognutu oplodnju još su stigmatizirane, a sam čin medicinski potpomognute oplodnje, posebno izvantjelesna oplodnja, smatra se grijehom”, objašnjava ona.

“Stoga imate pacijenata koji se ne povjere ni svojoj najužoj obitelji kad krenu na liječenje, pacijente koji od svojih poslodavaca moraju skrivati neplodnost i liječenje izvantjelesnom oplodnjom, ljude koji svojim duhovnim vođama pri krštenju skrivaju kako je dijete rođeno iz postupka medicinski potpomognute oplodnje. Čak je zdravstvena organizacija prije više od deset godina neplodnost okvalificirala kao bolest, stoga liječenje takve bolesti nikad ne bi trebalo biti svjetonazorsko pitanje.”

Na pladnju ponuđeni privatnicima

I u Bosni i Hercegovini teška je situacija. Indiana Husić-Šabanović (Udruženje Fertilitas) kaže kako nije sigurna “da su naši sugrađani svjesni koliki je ovo problem i šta sve on sa sobom nosi”.

Vjerska načela uvučena u bh. zakonodavstvo

Husić-Šabanović ističe da u Bosni i Hercegovini nevladine organizacije pomažu u borbi za novi zakon, dok vjerske zajednice imaju određene stavove “koji se kose sa načelima dobre medicinske prakse jer ne dozvoljavaju izvođenje određenih procedura, kao što su heterologna oplodnja (donacija spolnih ćelija), krioprezervacija (zamrzavanje embrija) i upotreba većeg broja jajnih ćelija za oplodnju”.

“Katolička vjerska zajednica je ta koja ima najviše primjedbi kod liječenja neplodnosti. Islamska zajednica jedino ograničava korištenje heterologne oplodnje, odnosno donacije. Navedeni stavovi nimalo ne bi bili sporni da se vjerska načela nisu uvukla u zakonodavstvo i da se njihovom poštivanju nije dao veći primat od dobrobiti samih pacijenata”, navodi naša sagovornica.

“Ako zabranite određene procedure u Bosni i Hercegovini, pacijenti će za svoj novac uvijek naći mogućnost da problem prevaziđu na nekom drugom mjestu. Problem je što im se šalje poruka da nisu dovoljno vrijedni građani/-ke Bosne i Hercegovine i da ih treba kazniti.”

“Ljudi postanu svjesni neplodnosti tek kada se ona desi njima, njihovoj rodbini ili prijateljima. Dotad misle da se neplodnost isključivo dešava ljudima koji su bili suviše zaokupljeni svojim karijerama i koji su naprosto postali ‘prestari’ da imaju djecu u onom trenutku kada su ih poželjeli, promiskuitetnim osobama, narkomanima i alkoholičarima”, kaže ona.

“Neplodnost je nešto na što ne možete utjecati, ona vam se desi ili ne zbog niza faktora, uključujući i globalni porast temperature i zagađenost zraka, hrane i vode koje svakodnevno konzumiramo, pa i stres.”

Prema njenom mišljenju, u Bosni i Hercegovini prvenstveno treba raditi na tome da se što prije donese Zakon o liječenju neplodnosti medicinski potpomognutom oplodnjom.

“Neplodni parovi su, bez postojanja zakona, na pladnju ponuđeni privatnim klinikama, koje tržište kreiraju na način koji njima odgovara. Javni sektor im u ovom trenutku, na našu veliku žalost, ne može parirati. Sve se to može promijeniti edukacijom ljekara i embriologa u inostranstvu (ne zato što su ljekari tamo bolji već zbog činjenice da se u pojedinim evropskim klinikama na mjesečnom nivou obavi više postupaka potpomognute oplodnje nego u cijeloj Bosni i Hercegovini za godinu dana), kao i investiranjem u modernu opremu”, ističe i dodaje:

“Neophodno je obezbijediti sredstva na državnom ili federalnom nivou kako bi svi imali podjednaku šansu. Dosad to nije slučaj, pa u nekim kantonima možete refundirati troškove za dva pokušaja vantjelesne oplodnje u određenim iznosima, dok u nekim kantonima pacijenti nisu u mogućnosti na teret zavoda za zdravstveno osiguranje napraviti ni obične krvne pretrage, kao što su spolni hormoni.”

Izvor: Al Jazeera