‘Duge cijevi’ i motke u Srbiji može pobijediti samo NATO

Protiv podivljalih bradonja, kokardi i crnih košulja, raznih svojerežijskih razgraničenja, spiskova Srpske desnice i bacanja u Drinu, jedino može da interveniše NATO i to po treći put (Al Jazeera)

Sudeći po medijima, poslednjih nedelja Srbija ponovo ulazi u atmosferu građanskog rata. To je znak da se bliže izbori, ali i potvrda da su duboke podele u srpskom društvu sada već zapečaćene. Opozicioni lideri optužuju vlast za fašizam, divljanje Srpske desnice po lokalu, ulicu Draže Mihailovića nadomak Kragujevca i spomen-ploču jurišniku na Vukovar Mladenu Bratiću u Novom Sadu. Vlast, takođe, optužuje opozicione lidere za fašizam, paljenje knjiga, Obradovićevu radikalnu desnicu. Mediji pod kontrolom vlasti sve izvrću, relativizuju i revidiraju, ponajviše istoriju.

Scenario raspleta koji se nudi često je izvan domena dijaloga. Sociolog Jovo Bakić još je ranije pominjao “duge cevi” i da se do pobede neće doći izborima, već kada predstavnici vlasti budu “plivali po Savi i Dunavu”. Nepobitna je konstatacija sociologa Alekseja Kišjuhasa za list Danas da fašizam nije bio poražen i delegitimizovan kulturom dijaloga, dizanjem svesti i nenasilnom komunikacijom, već pešadijom, granatama, tenkovima, avionima i najsmrtonosnijim bombama…

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ali, ko će iz tih mitraljeza sutra da puca? Da li je neko iz Srbije uopšte pokušao da puca na te iste fašiste tokom devedesetih? Pa, zar nismo imali avione i smrtonosne bombe 1999. godine, kada je vojno bio slomljen režim Slobodana Miloševića u NATO intervenciji, odnosno još u Bosni i Hercegovini 1995. godine, nakon genocida u Srebrenici? Zar i to nije bila intervencija protiv jedne zločinačke fašističke politike i ideologije?

Fašizam – uvijek na drugoj strani

Ne, intervenciju Alijanse u Srbiji niko ne smatra borbom protiv fašizma, već “NATO agresijom”, i tako izveštavaju svi uticajni mediji. Uostalom, mnogi levičarski, liberalni pokreti i antifašistički orijentisani intelektualci upravo NATO smatraju fašističkom organizacijom. Jedan potpuni galimatijas, u kome zapadni doprinos ključnom slomu velikosrpske ideje iz 90-tih nestaje iz diskursa o fašizmu u Srbiji. A i većini tih koji su slušali zvuk sirena ili bili žrtve NATO bombardovanja 1999. godine ne pada na pamet da spas traže u njegovoj reprizi.

“Peti oktobar” se nikad nije razmatralo kao relativno mirnu revoluciju moguću tek nakon razarajuće NATO intervencije. Skoro da i nema ko, jer je skoro 90 odsto građana protiv ulaska Srbije u NATO. Naravno, ne samo da je nepristojno reći da su obe NATO intervencije bile protiv sila mraka, već većina medija ne iznosi informacije šta je tome prethodilo: genocid nad Bošnjacima, ne samo u Srebrenici, koja je bila vrhunac, već po celoj Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, kao i masovne deportacije i zverstva nad Albancima počinjeni na Kosovu 1998/99. godine.

Razvrstavanje po policama tog kuršluza mogao bi da vodi suočavanju sa prošlošću, sa zločinima i priznavanju krivice. Jer, brojimo samo svoje žrtve, vidimo samo tuđe zločine, očekujemo samo tuđe pokajanje, čekamo da druga strana prva prizna svoje grehe. Fašizam je uvek na onoj drugoj strani. Vlast u Srbiji misli da je na pravoj strani jer je ohrabrena antifašističkom podrškom Rusije, koja licemerno i lukrativno zatvara oči na njihove četničke orgije. Ruski recept je i marš Besmrtnog puka, jedne balamute tumačenja istorije u kojoj poražene strane treba da se prošvercuju na strani nevinih žrtava i heroja. Rusija će najverovatnije uskoro ohrabrivati i balkanske levičare da se bore protiv zapadnog i evropskog narastajućeg fašizma. Nudiće svoj model jednopartijske države, koju bi čak i mnogi liberali u Srbiji više voleli da vide, nego demokratiju, u kojoj će na vlasti biti cela paleta nijansi desničara. Josip Broz je to znao, zato se i držao autoritarizma i SSSR-a.

Od demokratije u Srbiji odustali su skoro svi. Vlast, koja se pretvara da je demokratska. Opozicija sa desničarskim i antievropskim stavovima, koja bi da ruši vlast na ulici i upadom u institucije. Zapad i Evropska unija, koji su stvorili stabilokratiju u Srbiji i Jugoistočnoj Evropi, dok Emanuel Makron žrtvovanjem demokratije na Zapadnom Balkanu pokušava da oslabi pozicije radikalne desnice u svojoj zemlji.

Bradonje, kokarde i crne košulje

Problem nije samo u tome što Srbija neće da prizna Kosovo, već što će se sputavanjem njegovog funkcionisanja Dačićevom veoma aktivnom diplomatijom povlačenja priznanja, blokiranjem ulaska Kosova u Interpol i UNESCO, uskoro stvoriti ogoljeni problem na relaciji Vašington – Beograd. Već sada su najavljene prve moguće sankcije zbog ruskog naoružanja. Prioritetizuje se i rešavanje pitanja odgovornosti za ubistvo braće Bitići, dok sramotu sudskog epiloga paljenja američke ambasade za sada niko ne pominje. To zna i Aleksandar Vučić i zato sa S-400 učestvuje u geopolitičkom marketingu ruske vojne industrije.

Od srpskog radikalnog nacionalizma i fašizma Zapadni Balkan neće spasiti Rusija, niti Crvena armija. Neće u šume otići ni srpski levičari hipsteri, antikapitalisti, tviter-fejsbuk revolucionari, ili new age blogeri. Većina njih će sesti na avion i zbrisati negde gde na miru mogu da piju svoju koka-kolu. Možda će motke i duge cevi uzeti srpski desničari koje ne kontrolišu vlasti (i to zbog izdaje Kosova), ali oni će u Srbiji pre izvesti iransku revoluciju nego NOB 2.0.

A šta ako se stvari otmu kontroli i stanove i frižidere ponovo počnu da prazne, otimaju i razbijaju eksperimentalni neošešeljevci ne samo albanskim pekarima i drugim verskim i nacionalnim manjinama, već i srpskim izdajnicima i unutrašnjim neprijateljima? Govoreći hipotetički i jezikom javnog diskursa u Srbiji, protiv podivljalih bradonja, kokardi i crnih košulja, raznih svojerežijskih razgraničenja, spiskova Srpske desnice i bacanja u Drinu, jedino može da interveniše NATO, i to po treći put.

Poučeni iskustvom, moramo biti svesni da je od reči do (ne)dela na ovom podneblju svega jedan, i to kratak korak. Ali je zato dug put do uništenja mašinerije zla: strah i velika patnja, političko zatvaranje očiju demokratskog sveta, posustajanje Zapada, osude i političko isključivanje, sankcije i na kraju jedna užasavajuća medijska slika pogodna za otpočinjanje vojne kampanje. Da li je nešto iz bliske prošlosti od toga sada već prepoznatljivo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera