Duga historija govorenja Afroamerikancima da se ‘vrate’

Mjesto ljudi druge boje kože, prema logici bjelačke nadmoći, mjesto je potčinjenosti i inferiornosti (Reuters)

Ako je očiti rasizam pred izbore 2020. uopće iznenađujući, to znači da niste obraćali pažnju. Kandidat Donald Trump je počeo svoj uspon do američkog predsjedništva spustivši se niz pozlaćene pokretne stepenice i ispljunuvši rasističke epitete o meksičkim imigrantima. Ovaj silazak se nastavio i čini se kao da nema dna.

U najnovijem krugu rasističkih napada, predsjednik Trump je stavio zastupnicu Ilhan Omar na nišan i signalizirao temu za svoju kampanju za reizbor. Ovaj put je upotrijebio klasični rasistički refren rekavši Omar, zajedno sa zastupnicama Alexandrijom Ocasio-Cortez, Ayannom Pressley i Rashidom Tlaib da se one ako, kako navodi, mrze SAD tako mnogo, “trebaju vratiti u razorena i kriminalom preplavljena mjesta iz kojih su došle”.

Kasnije je na okupljanju tokom kampanje iznio niz lažnih tvrdnji o Omar dok su njegove pristalice uzvikivale “vratite je nazad”.

U odgovoru Trumpu, nakon tople dobrodošlice kući od svojih birača, Omar je prkosno podsjetila okupljene da je ona ono kako “nada u Americi izgleda”, što je čini Trumpovom noćnom morom. Na to je Trump odgovorio: “Ona će biti predsjednikova noćna mora? Sretna je što je tu gdje jeste…”

Rasizam u SAD-u nije ništa novo. Ljudi afričkog porijekla su dovučeni u ovu zemlju prije 400 godina; naš bol i borba su utkani u osnovu ove nacije, a ipak je naše pravo na puni građanski status bilo upitno u najboljem i uslovljeno u najgorem slučaju. Upravo ova historija dodaje još jedan sloj apsurda na Trumpov napad na Pressley, koja je potomkinja Afrikanaca porobljenih u SAD-u.

Slobodni ljudi afričkog porijekla

Iako Pressley nije dijete imigranata ili migranata iz američke kolonije, kao Afroamerikanki, ovo nije prvi put da je njoj ili članovima njene porodice rečeno da se “vrate”. Samo postojanje slobodnih ljudi afričkog porijekla u SAD-u je, kako je W.E.B. Du Bois slavno obrazložio, činilo da bijelci vide Afroamerikance kao “problem” i neizbježnu opasnost po bijelo društvo. Bijelo društvo je odgovorilo na ovaj problem koji su sami stvorili kroz rasističke zakone, rasističko nasilje i nastojanja da pošalju Afroamerikance “nazad” u Afriku.

Američko kolonizaciono društvo je osnovano 1817. da šalje slobodne tamnopute ljude u Afriku. Predstavljeno je “kao alternativa emancipaciji”, ističući kako je ovo nastojanje u suštini motivirano idejom da Afroamerikanci nemaju mjesta u američkom društvu.

“Veliki emancipator” Abraham Lincoln je 1860. godine također pordžao ideju da se Afroamerikanci šalju u Afriku kao rješenje za podjelu iz građanskog rata jer, iako je mislio da je robovlasništvo pogrešno, nije vjerovao da su bijelci i Afroamerikanci jednaki i da bi na koncu mogli živjeti zajedno.

U generacijama nakon emancipacije pored tog što im se govori da se “vrate u Afriku”, Afroamerikancima se govori da nisu na svom mjestu na otvoreno neprijateljske načine: “Ne želimo vašu vrstu ovdje” i upućuju im se više pasivno agresivna pitanja poput “Vi mora da ste novi ovdje?”, “Imate li dozvolu?”, “Živite li u ovoj zgradi?” i tako dalje.

Trumpovi napadi i pozivi da se ove žene pošalju “nazad” moraju biti smješteni unutar ove historije.

Kao Afroamerikanke, Pressley i Omar su ujedno i “problem” i “opasnost”, a Omar posebno sa svojim muslimanskim, izbjegličkim i imigrantskim identitetom pojačava mješavinu antiafroameričkog rasizma i ksenofobije koji je pozicioniraju kao još “opasniju”.

Nova Trumpova rasistička dosjetka

Identiteti ovih žena, za Trumpa i ostale poput njega, naprosto potcrtavaju sve načine na koje one pripadaju i shodno tome, nemaju pravo da kritikuju SAD. Umjesto tog, ove Afroamerikanke u zakonodavstvu, i ostali poput njih, trebaju biti “sretni” što su ovdje.

Zaista, iza nove Trumpove rasističke dosjetke jednim dijelom stoji realnost da kada ljudi viču na nekoga da se “vrati odakle je došao”, oni nužno ne govore o fizičkoj lokaciji, već o njihovom mjestu u društvu.

Mjesto Afroamerikanaca, prema logici bjelačke nadmoći, mjesto je potčinjenosti i inferiornosti – u toj mjeri da, čak i nakon što smo imali predsjednika Afroamerikanca, čak i kada su Afroamerikanci dospjeli do istaknutih pozicija, dobrodošli su samo ako ne propituju status quo i vide svoju poziciju kao dar za koji bi trebali biti vječno zahvalni. A za Afroamerikance koji izgleda “ne znaju gdje im je mjesto”, posljedice su bile, a i sada su, smrtonosne.

Trump možda usmjerava svoje napade na četiri zastupnice, ali rasizam nikada nije individualni – njegove riječi direktno utječu na sve koji dijele njihove identitete. Njegova politička strategija je da ponovo potakne kulturološki rat, a htjeli mi to priznati ili ne, kulturološki ratovi donose pobjedu na izborima.

Vrijeme koje je odabrao da pokrene ove napade – tokom izborne sezone – daleko je od inovativnog. Sjetite se “južnjačke strategije”, kraljice dobrostanja iz Reaganove ere i rata protiv droga, superpredatora iz Clintonove ere. Razlika? Budući da Trump nije predvidiv političar, pristojnost ga ne sprečava da prešućene dijelove izgovori.

Odrekao se šifriranih poruka zarad onih zvučnih. Trump iskorištava rasističke strahove da dobije glasove i zaglušujuću tišinu Republikanske stranke, a mlako optuživanje od demokrata izgleda ukazuje na uvjerenje da će vjerovatno funkcionisati.

Racije Američke agencije za imigrante

Potiskivanje glasača, zabrana ulaska muslimanima i racije Američke agencije za imigrante i carinu (ICE) se ne dešavaju u vakuumu; oni postoje kao podsjetnici Afroamerikancima i Hispanoamerikancima da je naše građansko pravo uvijek podložno debati; uvijek podložno revizijama politike; uvijek pogodno za slogane tokom predsjedničke kampanje.

Rasizam je i raširen i sistemski; ne možemo izdvojiti jedan period u historiji ove države kada to nije bilo istina. Da bismo se suprotstavili rasizmu moramo smjestiti pojedinačne napade unutar većeg historijskog i sistemskog konteksta.

Ove zastupnice nije napala samo Bijela kuća i rasisti koji razdragano povikuju “vratite je nazad”, već i oni koji, umjesto da ih podrže, izražavaju žaljenje jer “samo da nisu uradili ovo ili ono” (gledamo u vas demokrate).

Ovi retorički napadi su samo prolog ili zamjena za opipljive napade na život i slobode svih onih koji dijele “druge” identitete ove četiri žene tamnije puti i insistiraju na huškanju na radikalnu promjenu.

Njihovi birači će odlučiti o njihovoj sudbini u Kongresu, koliko dugo će služiti i jesu li na najbolji način predstavljale njihove interese. Oni koji dijele njihove identitete – Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, muslimani, imigranti i izbjeglice – nastavit će s radom potrebnim da se pomjeri razgovor koji će odlučiti o njihovom mjestu u historiji. One su poveznica u dugom lancu onih koji se bore za pravednost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera