Dug i bolan put do pravde za zlostavljane žene u Brusu (II)

Neko je anonimno prijavio policiji prijetnje izrečene Mariji Lukić (Al Jazeera)

Marija Lukić, udata žena i majka dvoje dece iz Brusa, posle dve godine maltretiranja, na svojoj koži je osetila posledice suprotstavljanja nekom od lokalnih moćnika u Srbiji, kada je odlučila da predsednika opštine Brus prijavi zbog seksualnog zlostavljanja i to mu rekla u lice.

 Nakon pretećeg poziva koji je njenom mužu uputio sugrađanin kriminalne prošlosti, tražila je da se čuje sa njim.

 “Muž ga je pozvao i kad sam pitala o čemu se radi, rekao mi je da je država u pitanju, da dva džipa dolaze i da uklonim poruke. Tad je bio u toku Kopaonik biznis forum i billo je dosta funkcionera tamo, pa sam poverovala”, priča Marija potreseno.

“Obrisala sam poruke sa Facebooka i posle otišla da se nađem s tim ljudima. Osim ovog iz Brusa, bio je i Goran Makragić iz Kruševca i još dva čoveka”, kaže Lukić.

Protiv Makragića, biznismena iz Kruševca, koga pominje, tužilaštvo u Pirotu je 2013. podiglo optužnicu zbog zloupotrebe službenog položaja, na kojoj su se našli i Zvonko Veselinović i Milan Radoičić, koji godinama uživaju status “kontroverznih biznismena”, a pominju se i kao ljudi koji se o svemu pitaju na severu Kosova. Sam Radoičić je viđan i na skupovima SNS-a, kao i sa nekim državnim funkcionerima.

Makragić je saslušavan i zbog napada na jednog od lidera opozicije u Srbiji Borka Stefanovića u Kruševcu, koji je i bio povod za prvi u nizu protesta u Srbiji, ali je negirao veze sa napadačima.

Poziv iz policije

“Našli smo se u kafani u gradu i tu su mi tražili da im pokažem da sam obrisala sve sa Facebooka, da u njihovom prisustvu napišem da sam se šalila, što sam iz straha i uradila i da ne podnosim prijavu, a zauzvrat oni mi garantuju bezbednost. Nisam podnela tu krivičnu prijavu, bila sam u nervnom rastrojstvu, brinula za bezbednost porodice”, dodaje Marija Lukić, jedva zadržavajući suze.

Sedam žena iz Brusa prijavilo je Milutina Jeličića policiji zbog zlostavljanja

Ipak, neko je, kaže, izgleda čuo razgovor za njihovim stolom i pretnje i anonimno prijavio policiji, pa je ubrzo dobila poziv iz Uprave kriminalističke policije Kruševca do dođe na razgovor.

“Ponela sam sve materijale i ranije spremljenu krivičnu prijavu. Bojala sam se da kažem imena tih ljudi, ali policija je već znala ko je sedeo sa mnom. Pokazali su mi njihove fotografije i tražili da ih prepoznam. Tad sam dala izjavu, bili su tu i načelnik i neki gospodin iz BIA. Onda je načelnik otišao negde, vratio se posle sat vremena i rekao da slobodno kažem sve što znam, da je to jedini način da budem zaštićena. Bila sam u policiji više od osam sati”.

Napadao i stranačke koleginice

“I moja supruga je jedna od njegovih žrtava”, počinje svoju priču Slavoljub Milanović.

 “Završila je pedagogiju u Kruševcu kao student generacije. Nadali smo se da će biti posla za nju u Brusu. U vrtiću su joj rekli da hoće da je prime, ali ne mogu bez Jutke. On je četvrtkom primao građane. Moj otac je odvezao Sandru na sastanak kod njega. Kad se vratila kući, bacila je telefon i rekla: ‘Evo, kako ću ja da dobijem posao’”.

Dok se vraćala kući sa razgovora poslao joj je nekoliko poruka u kojima je pisao da ga je uzbudila i da želi da je mazi. Odgovorila mu je da joj ne treba takav posao i da više neće dolaziti.

“Ja kao muž nisam znao šta da radim. Da li da ubijem ili da ćutim. Objavio sam nešto o tome na Facebooku, osnovao grupu “Za normalan život poridice”. On je nastavio je da joj šalje poruke. Mi smo, u međuvremenu, pisali opštinskom veću u vezi posla, dobijali optimističke poruke, ali na kraju smo dobili poruku da je ministarstvo zabranilo nova zapošljavanja, a posle smo videli da su neke druge vaspitačice primljene. I to sa slabijim kvalifikacijama”, priča Milanović.

Ipak, jednom prilikom je po nalogu stranke otišla do Jeličićeve kancelarije. Tada je odmah počeo da je spopada, dodiruje, pokušao da zaključa vrata, ali je nekako uspela da pobegne, priča Milanović i dodaje da su se on i Sandra učlanili u SNS još 2009. godine, dok je Jutka u tu stranku “preleteo” tek 2017. godine. “Tad kad smo se mi učlanili, SNS je bio opozicija i borio se protiv takvih kao što je Jutka”, kaže jetko.

“Posle tog napada u njegovoj kancelariji u stranci, kada je Sandra jedva pobegla, zvao sam njegovog zamenika u stranci Ivana Markovića i ispričao mu šta se desilo. Rekao je da će zvati koga treba za savet, ali se posle nije javljao. Kasnije, kad su nas pozvali u policiju, nakon što se saznalo za te slučajeve, dali smo izjavu, ali tužilac njen slučaj nije uvrstio u optužnicu. Kaže nema svedoka. Pa ko dovodi svedoke kad hoće nekog da napastvuje?!”, razočaran je Milanović.

“Već sutradan posle odlaska u policiju dobila sam otkaz, iako mi je ugovor važio još dve godine. Deset dana posle toga je opštinsko veće donelo odluku da se ukloni frizerski salon mog muža, koji je u privremenom objektu od 1976.. Na istoj lokalciji postoji još pet privremenih objekata, ali ni za jedan od njih nema odluke o uklanjanju”, kaže Marija.

Policija je saslušala još šest žena koje su imale slična iskustva sa Jutkom. Među njima i Sandru Milovanović i Snežanu Bojić. Neke od njih su se javile Mariji, nakon što je objavila poruke na Facebooku.

Ipak, tužilaštvo je na kraju odlučilo da optužnicu podigne samo zbog slučaja Marije Lukić. Optužen je za polno uznemiravanje i nedozvoljene polne radnje zloupotrebom službenog položaja. Ali tu nije bio kraj nevolja za nju. Slučaj je dodeljen sudu u Brusu, gde je, kako kaže, Jutka u rodbinskim i prijateljskim odnosima sa predsednicom suda.

Kad Marija govori na TV-u, Brus ostane bez signala kablovske

Na prva dva ročišta se nije pojavio, na trećem jeste, ali je sudija zabranila predstavnicima medija da prisustvuju suđenju, ali ne i ljudima iz lokalnog javnog preduzeća koji su došli kao podrška Jutki. Potom su se na društvenim mrežama pojavili podaci iz Marijinog zdravstvenog kartona, koje su mogli imati samo lokalni dom zdravlja ili sud.

Na dan kad je trebalo da bude emitovana njena priča na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom, Brus je ostao bez signala kablovske televizije, jer je, kako je objavljeno na društvenim mrežama, nestalo struje u blizini lokalnog Doma kulture, gde se nalazi repetitor. U Elektroprivredi Srbije su rekli da pretpostavljaju da je neko u zgradi Doma kulture isključio struju.

Marija je dobijala pretnje preko društvenih mreža, koje je prijavila policiji. Uzalud. Tražila je da suđenje ne bude u Brusu, gde postoji mogućnost uticaja Jeličića, odbijena je. Pisala je i predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću i potpredsednici vlade i predsednici Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorani Mihajlović, ali je njihova reakcija izostala.

Ipak, suđenje je u toku i na kraju procesa, čiji je početak bio mučan, možda će izboriti pravdu za sebe. I možda to bude i neka satisfakcija drugim ženama koje nisu obuhvaćene optužnicom.

Jedna od njih je Snežana Bojić. I nju je, kao i Mariju, sa Milutinom Jeličićem spojio otac. Znaju se dugo, školski su drugovi. Andreju, uzgajivača malina iz jednog od sela te opštine, Jeličić je godinama birao za predsednika biračkog odbora. Imao je, kaže, poverenja u njega.

Primoravao na seks i kćer školskog druga, pa joj dao otkaz

“Mi smo seljačka porodica, koja živi od svog rada i svoje dete sam iškolovao od svog znoja. Moja Snežana je bila đak generacije u srednjoj meteorološkoj školi u Beogradu. Tamo je bila u internatu. Volela je knjigu i završila je Filološki fakultet u Beogradu u roku. Kad se vratila u Brus, javila se određena tuga kod nje, jer nikako nije mogla da nađe posao. Bila je i deset dana na psihijatriji u Kruševcu da smiri suze. Kao roditeljum, bilo mi je teško da gledam kako mi dete pati. Našao sam se sa Jutkom i rekao mu da mi je dete bez posla, da je bila odličan student i zamolio ga ili da joj nađe neki posao ili da obeća, pa slaže, samo da joj malo podignem moral, jer je zapala u krizu”, priča Andreja Bojić, Snežanin otac.  

Andreja Bojić pisao je državnom vrhu Srbije o tome šta se desilo njegovoj kćeri, ali odgovor nije dobio

“Tražio mi je njen broj i odmah je pozvao telefonom. Rekao joj je ‘Ćao Sneška, ovde predsednik’. Ona je pitala koji predsednik, iznenadila se, nije ga poznavala. On je ponovo rekao: ‘Ćao, srce moje malo, ovde predsednik opštine’. Ja sam mogao da poletim tada kad je on mom detetu to rekao. Mislio sam, to je pravi čovek, roditelj, prijatelj”, priča Bojić.

Rekao joj je da je dobila posao. I jeste. U biblioteci, gde je i želela da radi. Onda su počele poruke i pozivi da stižu. I danju i noću. Andreja u početku ništa nije sumnjao. A ona se poveravala majci.

“Govorio je da ne može da joj bude roditelj, ali može dečko, da ne govori meni ništa, znao je da je zagrli, pokušavao da je poljubi. Nekad bi uspevao. Ubrzo sam video da je Snežana sve neraspoloženija, da počinje da pada. Počeo je da dolazi kod nje na posao, gde je direktorka bila njegova sestra. Kad on dođe, ona izađe. A on zaključa kancelariju, pa krene s pritiskom. Da vam ne pričam detalje. Posle jedne od sličnih situacija, zvala me je da dođem po nju. Uzeo sam dete u najkatastrofalnijem mogućem stanju. Ubrzo je dobila otkaz”, priča Andreja i dodaje da je ćerka nakon toga ponovo otišla desetak dana u Kruševac, “da smiri suze”.

‘Moje dijete ne zaštiti niko’

“Posle nekoliko meseci pojavila se priča Marije Lukić. Tad smo videli da nismo sami. Javilo se posle još nekoliko žena sa sličnom pričom. Ubrzo smo dobili poziv iz Uprave kriminalističke policije Kruševca. Tad sam osetio da možda ipak neko hoće da nas zaštiti. Oni su nam dali volju za život, poneli su se profesionalno, dok sam živ, biću im zahvalan”, priča Bojić.

Usledile su pretnje telefonom, zahtevi da povuku izjavu. A potom i obaveštenje da je nakon provere utvrđeno da gospodin Milutin Jeličić Jutka, nije izvršio krivično delo. “Hvala ovoj državi na takvoj bruci”.

“Krajem januara uputio sam pismo Aleksandru Vučiću, Zorani Mihajlović, Ani Brnabić (premijerki Srbije) i Neli Kuburović (ministarki pravde). Nisam mogao da podnesem bol u duši. Kada su novinarke dirnute u Beogradu, kada im nešto rečeno, svi su digli glas i zaštitili ih. Moje dete, koje je imalo modrice po telu, ne zaštiti niko”, kaže Andreja Bojić.

Sličan utisak ima i Marija Lukić. “Neverovatno mi je da Vučić komentariše nečije tweetove, a ne reaguje na stvarne situacije. Očigledno je da smo mi građani drugog reda, jer nas ovde mogu i da napadaju, mobinguju, zlostavljaju, a da se niko iz vlasti ne oglasi tim povodom, a reaguju na svaki tweet”, kaže Lukić.

Oni kojima su pisali ćute. Onaj o kome su pisali dao je ostavku ne zbog onog za šta ga optužuju, već da zaštiti predsednika stranke i države od, kako kaže, hajke opozicije. Na pokušaje da čujemo i njegovu stranu priče, u opštini smo dobijali odgovor da nije u kancelariji.

Ćutali su i naprednjaci. I u Brusu i u Beogradu. Nisu branili ni stranačku koleginicu.

A da Marija Lukić nije smogla snage da progovori, možda bi i dalje ćutale i ostale žene u Brusu, koje su imale slična iskustva. A možda se sada osmele i neki drugi da progovore.

Za nadati je se da više neće morati da ćute, strahujući za svoj posao i pitajući se čija je supruga ili ćerka sledeća na redu.

Izvor: Al Jazeera