Dubai blješti dok drvenjaci klaparaju Zaljevom

Hassan (desno) s članovima posade na doku pored svog broda (Al Jazeera)

Piše: Snježana Mulić-Softić

Vrela je junska noć u Dubaiju. Mjesec i zvijezde dahću s neba od vrućine što ih je Sunce tokom dana prosulo po ovom gradu. I more bi se okupalo u kakvoj hladnoj vodi, ali mu je suđeno da se talambasa između vrelih obala, pa lijeno valja talase.

Ipak, u luci Dubai Creek je živo, kao na kraju drugog svijeta u proljeće. Mladi Pakistanci, Indijci, Afganistanci, Bangladešani… nose na mokrim leđima pakete po tri puta veće od njih.

Kameni dok pun je džinovskih paketa s najmodernijim rashladnim uređajima iz Rusije, televizora i frižidera iz Južne Koreje, vreća mirisne “basmati” riže iz podnožja Himalaja, novog i polovnog namještaja iz bjelosvjetskih kuća, igračaka iz Kine…

Oznojeni mladići ručno podižu teške pakete i utovaraju ih u prastare drvene brodove (dhow), poredane u flotilu, čitavom dužinom luke.

Nijedan brod, a svaki je stariji od svakog radnika u luci, poneki i po 80 godina, nema staklene prozore, već samo pilom iskružene ramove. Na njihovim galerijama, koje liče na rasklimane verande po balkanskim mahalama, njiše se tek opran muški veš.

Nema se vremena za priču

Između utovara dva paketa, mladi Pakistanac Muhammed pogleda na svoj mobitel, koji vodi iz džepa košulje, napiše poruku, pa ga ponovo vrati na mjesto. Kaže da posla ima uvijek, jer dhowovi stalno plove, odnoseći teški teret, nekad i po 800 tona, u luke u Iranu, Indiji, Pakistanu…

Godišnje 700.000 tona robe

Svake godine iz Dubai Creeka se preveze preko 700.000 tona robe.
Prije nego je postao globalni finansijski centar i mamac visokog svjetskog turizma, Dubai je bio trgovačko raskršće između Bliskog istoka, Indije i istočne Afrike.
Trgovina između Dubaija i Irana se procjenjuje na oko 11 milijardi dirhema godišnje (tri milijarde dolara).
Avenija uzduž koje se proteže Dubai Creek načičkana je velikim modernim staklenim zgradama, među kojima se primjećuje veliki broj iranskih banaka – Bank Melli Iran, Bank Saderat Iran…
Iran je nekad važio kao jedan od najvećih investitora i kreditora Dubaija.

Za svoj težački rad mjesečno zaradi 3.000 dirhama (750 eura), što je, kaže, za nekog ko dolazi iz njegove zemlje prilična svota. Muhammed nema puno vremena za priču, pa trči po novi paket.

Na vrećama riže pored broda malo niže, u bijeloj dugoj dis-dashi (muška haljina), sjedi pedesetogodišnji Iranac Hassan. Brod koji se iza njega ljulja i već je skoro do vrha napunjen svakojakim teretom, njegov je. Hasan ga posjeduje već 20 godina, od ukupno 30, koliko je proveo u Persijskom zaljevu, odvozeći robu iz Dubaija u iransku luku Bandar Abbas.

Kad “hamali” napune brod, on će krenuti niz ugrijano more i za 12 do 15 sati, zavisno od vremenskih uvjeta, stići na odredište. Tamo će robu istovariti, malo se odmoriti, a onda opet krenuti u Dubai Creek.

Pitamo ga hoće li njegov drveni brod podnijeti sav teret koji je na njega natovaren, a on se smješka i kratko kaže: “Ne brinite.”

Sa Hassanom je i Ibrahim, brodski kuhar. Odjeven u snježno-bijelu dis-dashu, pravi nam mjesto na debelim jastucima, koji su također dio tereta i uskoro će biti natovareni na brod.

Iftar na brodu

Ramazan je i Ibrahim na brodu ovaj mjesec ima posebno važnu ulogu. Svako veče sprema iftar za šestočlanu posadu, ali i radnike koji rade na utovaru. Žali što je brod već krcat i posljednji radnici užurbano tegle ostatak paketa, pa nam ne može pokazati svoju kuhinju.

Dok Ibrahim priča kako sva posada spava na brodu, u njegovoj utrobi, za vrijeme dok su u Dubaiju, a to je obično desetak dana, Hassan nam na mobitelu pokazuje fotografije svoje djece, unučadi…

Iako su nam neki rekli da ove brodove na moru ponekad napadaju pirati, Hassan i Ibrahim tvrde da toga više nema. Kažu da čak nije bilo puno problema ni dok su, za vrijeme dok je Iran bio pod svjetskim sankcijama, odvozili robu u Bandar Abbas.

“Ja ovaj posao radim punih 30 godina i nikad nisam pravio pauzu. Dovezem robu u Iran, pa se vratim u Dubai, pokupim novu, a onda opet nazad i sve tako. Tako smo radili i za vrijeme sankcija”, priča Hassan dok pod noge kupi haljinu da ne kupi prašinu.

Objašnjava kako je ovaj vid trgovine i prevoza robe popularan jer je jeftiniji i ne zahtijeva velike procedure poput onih prilikom prevoza avionima. 

U Dubai Creeku usidreno je pedesetak dhowova različite veličine. Tri najveća su na početku i njihove krme, kao prkosni nosevi, nadvijaju se nad crnom vodom. Posade se zanimaju za posjetu novinara i pozivaju nas, srdačno nudeći mjesto za sjedenje – neko na paketima, neko na vrećama…

“Odakle ste?”, pitaju, a kad kažemo da smo iz Bosne, klimaju glavom, a jedan od njih kaže: “A, Bosnia, Čečenija, anderstand…”

Dva Dubaija

Mišićavi utovarivači, kao vojska mrava, užurbano tegle tovare na doku koji podsjeća na kulisu za snimanje filma iz nekog davnog doba.

Samo nekoliko koraka dalje, tamo preko ulice, ili tamo preko luke, živi jedan drugačiji Dubai. S lijeva, Burj Khalifa, najveći neboder na svijetu, visok 828 metara, blinka svojim luksuznim nakitom – prosipajući šarenu svjetlost kilometrima oko sebe. Ispod njega, uspravno kao drčni vojnici, nešto su manji neboderi. I oni se kočopere, svjesni da su toliki, visoki i luksuzni, nikli tamo gdje se ni korov ne može uhvatiti – na dinama sivog pijeska.

Ali, ovaj mega savremeni, elitni grad ne zanima posade drvenih brodova u Dubai Creeku. Većina njih nikada, ama baš nikada, nije otišla vidjeti bilo šta od tog svjetskog čuda, niti ih to zanima.

“Vidio sam ponešto sa broda”, kaže hladno Iranac Hassan, dok njegov kuhar Ibrahim dodaje: “To nas ne zanima.”

Taj Dubai ne zanima ni Hasanovog sina, mladića u ranim dvadesetim, koji je također dio očeve posade. On sjedi na vrećama u luci i kucka po tastaturi mobitela dok čeka da se brod napuni i dobije naredbu za polazak.

“Plovidba je naš život i to je ono što nas zanima. Od ovog posla dobro živimo i nadamo se da ćemo ga još dugo raditi”, kaže Hassan, dodajući kako će ovakav vid trgovine sigurno nadživjeti modernu tehnologiju i da će njihove drvene verande još dugo klaparati vodama Persijskog zaljeva.

Izvor: Al Jazeera